Problemi hrvatskih granica predugo su bili od vladajućih garnitura zanemareni ili podcjenjivani, a i počinjene su, posebno od pregovarača Račanove Vlade, u postupcima pregovora oko pojedinih graničnih problema, diletantske pogreške s dugoročnim posljedicama. U promišljanju problema hrvtaskih granica, ne treba smetnuti s uma, da je Hrvatska jedina, koja je prisilno, nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, ušla u francusko-britansku umjetnu tvorevinu Jugoslaviju, a izašla iz nje 1990, s bitno reduciranim nacionalnim teritorijem. Iako znamo da je gubitak teritorija Boke ili Banata i Bačke, danas ne samo gubitak teritorija, već uopće i gubitak prostora na kojem hrvati žive, svjesni smo da je ta realnost posljedica gotovo stoljetne beogradske politike kojoj se, samo hrvatski narod bez moćnijih zaštitnika, nije mogao suprotstaviti. Danas svjedočimo nastajanju „nove realnosti“, države Kosovo, ne trna, već „revolucionarnog balvana“ u oku Srbije, koja je gubitkom i „drugog oka u glavi“ (Crne Gore), ipak dobitnik u procesu raspada „YU frankensteinske“ tvorevine. Naime, Srbija je, stoljetnim uprezanjem pravoslavlja i širenjem, inače autokefalnog pravoslavlja, SPC širila i u svim YU republikama gdje postoji srpska manjina. Time je, osim u Hrvatskoj, proizvela dugoročne, teško rješive probleme i novostvorenim državama okruženja, osim Hrvatske i Makedoniji i Crnoj Gori i BiH. No, dok smo od početka bili svjesni težine i potrebne dugotrajnosti u rješavanju graničnog pitanja sa Srbijom, njenim prelaskom „tisućljetne“ Drinske granice prema zapadu, granica sa Slovenijom činila se neupitna.(D. Tučkar)

 

 

Na portal Pincom.info objavljen je članak koji govori o protestima srba u tzv.RS i njihovim zahtjevima za rušenje spomenika braniteljima Dervente, podizanje kojeg je financirao nogometaš Vedran Čorluka. Više je nego zanimljivo pročitati “argumentaciju” inicijatora, ali i sprege (očekivane?) s rabinom u RS, izvjesnim Jozefom Atijasom. Naravno da, njihove oči dobu grbovi Hrvatske i spomen imena hrvatskog, što ga izjednačavaju s ustaštvom. I dok nam je za srbe ovo “normalna” reakcija, jer drugu u njihovoj zaslijepljenosti i ne možemo očekivati, napad rabina na franjevce i njegova izravna podrška velikosrpskim sljedbenicima miloševićevske fašističke političke platforme je ipak iznenađuje, te zaslužuje i prosvjednu reakciju nadležnih institucija hrvatske vlasti predstavnicima države Izrael. Hrvatska ima i moralnu ali i “pravnu” obavezu brinuti o Hrvatima u BiH, što se posebno odnosi na tzv. RS u koju Srbi uspješno opstruiraju povratak izbjeglica. U tome im, svojim nečinjenjem, danas, aktivno pomaže i hrvatska Vlada, a upravo je ovo primjer kada bi, preventivnim djelovanjem, trebala utjecati na vlasti tzv. RS.(D. Tučkar)

 

 

Danas, 6.ožujka 2008. je na portalu www.index.hr osvanuo niže citirani prilog, koji baca jedno novo svijetlo na trenutni odnos snaga hrvatske političke scene i do sada neuspješne pokušaje osuda počinjenih zločina u vremenima komunističko-velikosrpske diktature. Svjedočenja pred Sudom u Munchenu Bože Vukušića i Vice Vukojevića zorno pokazuju, na njihovim osobnim sudbinama, kako su “nepoželjna” iznošenja činjenica, koje mogu kompromitirati neke “bivše”, opasna po privatni život “malog čovjeka”! Kada EU prigovara Hrvatskoj na nesređenom pravosuđu i korupciji, onda ne misli samo na kaotično stanje u gruntovnicama, što je proteklih desetljeća i te kako odgovaralo raznim interesnim skupinama, već i na situacije poput ovih, kada bi sudstvo trebalo biti doista neovisno, svjedoci zaštićeni, a utjecajni političari i lobiji onemogućeni u pritiscima rješavanja sporova prema njihovim željama. O čemu se ovdje radi? INA je, svjedoči to i ovaj process o UDBA rukopisu ubojstva Đurekovića, “oduvijek” bila predmet manipulacija novcem od aktualne politike i obavještajnog miljea. Ogromni novčani iznosi, kojima se nafta kupovala, fluktuacija tečaja dolara i cijene nafte na svjetskim burzama, uz “standardne” igre provizija posredničkim, “svjetskim”, firmama, otvaralo je oduvjek prostor da se ponešto novaca “zagubi”. Bilo za potrebe politike, obavještajne zajednice, a bogme ponekad i u “privatne džepove”.

 

 

Grad Zagreb poput mnogih gradova svijeta, njeguje institut dodjele titule počasnog građana, i to od 1850. godine. Danas je postupak dodjele, od podnošenja prijedloga do čina dodjele ove titule, reguliran Statutom grada Zagreba, objavljenog 1999. g. u Službenom glasniku Grada Zagreba. Zagreb, dakako, nije izuzetak, kada je definirao kriterije o tome tko može ponijeti ovu titulu, samoj osobi ali i gradu na čast. Članak 19 Statuta Grada jasno kaže: Počasnim građaninom Grada Zagreba može se proglasiti osoba osobito zaslužna za promicanje vrijednosti demokratskog društva, povijesnih događaja i tradicija hrvatskog naroda, položaja i ugleda Grada Zagreba, njegovih odnosa s drugim gradovima u zemlji i inozemstvu, te za razvoj Grada Zagreba-ili pojedinih njegovih djelatnosti, državnik ili dužnosnik druge države, član međunarodne organizacije, odnosno organizacije druge države ili njihovih tijela posebno zaslužan za Grad Zagreb i Republiku Hrvatsku u promicanju njezina suvereniteta, samostalnosti i samobitnosti na općeprihvaćenim načelima suvremenog svijeta. O proglašenju počasnim građaninom Grada Zagreba odlučuje Gradska skupština.

 

 

Kako izvještava Vjesnik, od 3. siječnja, u Zagreb je dopremljeno demontirano kazalište - limenka, poklon iz Potsdama, za čiju demontažu i montažu je plaćeno 5,5 milijuna kuna tvrtki ZM Inženjering. Kazalište bi se trebalo postaviti u Sloboštini i u velikoj mjeri udovoljiti potrebama za ovim tipom prostora i obogatiti kulturnu ponudu cijeloga grada. Nitko ne dvoji u potrebu da Novi Zagreb bude obogaćen kazališnom ustanovom, no ipak je u ovome potezu Poglavarstva grada nekoliko nepoznanica, vrlo bitnih za konačnu procjenu uspješnosti ovoga poteza.(dt)

 

 

U Puli je 16. rujna svečano proslavljena 60. obljetnica Pariške mirovne konferencije, kojom je definiran put za razgraničenje Italije i zadnje Jugoslavenske tvorevine. Naime, poslije 20-godišnje okupacije Italija je bila prisiljena vratiti 1945. sve oteto Hrvatskoj, nakon što je prije toga nagrađena njena prevrtljivost u 1. svjetskom ratu, odnosno nakon što su „ozakonjena“ talijanska posezanja za hrvatskim teritorijem na mirovnoj pariškoj konferenciji 1918. Novinski izvještaji s pulske proslave 60. obljetnice Pariške mirovne konferencije govore o okupljenih 5000 antifašista u areni, koji su umjesto hrvatskih nacionalnih obilježja mahom isticali komunističke simbole totalitarne ideologije, koja je što se europskih standarda tiče a, u koje se svi današnji hrvatski političari zaklinju, osuđena i Rezolucijom Vijeća Europe o osudi zločina komunističkih režima. Zašto je tome takvo odgovor leži i u Zagrebu.

 

 

Jutarnji list od 1. kolovoza 2007. donosi intervju s Milkom Planinc, bivšom višegodišnjom predsjednicom CK SKH, te premijerkom Jugoslavije s početka 80ih. Zapamćena je po mjerama što su rezultirale nestašicama osnovnih životnih potrepština, benzinskim bonovima, redovima pred dućanima, „švercanju špeceraja“ iz Trsta i Leibnitza. Razlog davanja, doziranog publiciteta, ovoj danas 83 godišnjoj umirovljenici, jest prilika da objasni i odbaci optužbe na svoj račun vezane uz Bleiburška poslijeratna zbivanja 1945 godine. Naime, pod pritiskom istraga u Sloveniji i otkopavanja provedenih na Kočevskom rogu, desetljećima sakrivana najveća „tajna“ jugoslavenskog komunističkog poretka, napokon je izašla na vidjelo. Masovna ubojstva više se ne mogu negirati, proglašavati „državnom tajnom“, iako je u Hrvatskoj još uvijek na djelu politika umanjivanje zločina, u značaju i broju.

 

 

Novinska vijest, u kojoj je objavljeno da se na međunarodnom filozofskom skupu u Zadru “Identitet: politički, socio-ekonomski, religijski i osobni”, u organizaciji „prestižnog” pariškog Institut International de Philosophie (IIP), pojavljuje u ulozi moderatora dr. Svetozar Stojanović, jedan od savjetnika ideologa projekta Velike Srbije iz 90ih Dobrice Čosića, šokirala je javnost. Dovesti na ovaj način podržavatelja velikosrpske agresije na Hrvatsku u Zadar, grad koji je i te kako patio tijekom četverogodišnje polu-okupacije, drska je provokacija koja traži jasan odgovor. Međutim, iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, koje je pokrovitelj konferencije, došlo je priopćenje u kojem stoji: "Ono što možemo učiniti je ili da nitko od strane Ministarstva službeno ne nazoči otvaranju, ili da već u pozdravnoj riječi pozove na dijalog i naglasi potrebu uspostavljanja suradnje na novim, civiliziranim stavovima temeljenim na načelima demokratskih društava i poštivanja ljudskih prava". Iz ovog nije baš jasno oko čega se to suštinski razilaze organizatori znanstvenog skupa u Zadru, njegov pokrovitelj, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, i politika u kojoj je sudjelovao dr. Svetozar Stojanović. Govoriti o nekakvom dijalogu nakon što velikosrpska politika nije bila za nikakav civilizirani dijalog sve dok nije vojno poražena u Domovinskom ratu posve je isprazno i ničim ne umiruje javnost, ako je to bio cilj priopćenja.