Nije da me baš pretjerano zanimaju zbivanja kod naših susjeda, no ima onih vijesti koje su izravno ili neizravno, povezane sa Hrvatskom, ali isto tako snažno svjedoče o tome tko su naši susjedi. Slovenija upravo u EU vuče „tihe diplomatske poteze“ kojima nastoji prikazati Hrvatsku kao malu problematičnu državu, koja sa svim susjedima ima graničnih problema, a kako bi lakše progurala svoju „ideju“ provedbe međusobnog razgraničenja. Istina je, ti problemi postoje, ali jednostavno zato što bi drugi htjeli „odgristi“ malo hrvatskog teritorija kao uvjet za „trajno“ rješenje graničnog pitanja. Pomalo svi naši susjedi računaju na „neobaviještenost“ i nezainteresiranost EU zajednice za pravedno rješenje, koje bi se očito, isključivo moralo potražiti kroz sudske procese, te njenu priklonjenost pragmatičnom, „dogovornom“ arbitražnom, bržem rješenju, koje dakako, neće biti pravedno po Hrvatsku, ali će zadovoljiti EU te pogotovo naše susjede koji bi „trebali dobiti što su tražili“. S obzirom da je na primjeru popuštanja sa ZERP-om, Hrvatska pokazala kako se lako odriče svoga u zamjenu za „pusta obećanja“ tko našim susjedima može zamjeriti takvo ponašanje? Kroz prvih desetak dana ove 2009. pažnju su privukla tri događaja iz našeg susjedstva koji bi trebali pokazati današnjim i budućim političkim garniturama Hrvatske kako nas očekuju i dalje nemirne godine, u kojima će i te kako trebati braniti temeljne nacionalne interese. Potrebno je uzdignuti se iznad uskih, kratkoročnih stranačko-osobno karijernih ciljeva te ustrajati uz međustranačko-koncenzusni stav o tim doista dugoročnih i prevažnih nacionalnih interesa. (D.Tučkar)

 

 

Nova godina je oduvijek prilika da se podsjetimo nekih obljetnica iz prošlosti, značajnijih ili manje značajnih za svjetsku povijest, svakako onih zbivanja što su odredili životne sudbine mnogobrojnih pojedinaca. Svatko od nas u svom malenom svijetu ne jednom osjetio je kako neki događaj, svjetskog ili lokalnog značenja, u značajnoj mjeri može uvjetovati njegov život ili živote najuže obitelji, a on kao pojedinac je potpuno nemoćan da to izmjeni. Takva bespomoćnost često odvodi u loša stanja duha pojedinaca, ali i kolektiviteta. Ovih su dana mediji na marginama dnevnopolitičkih zbivanja izvijestili o dvije ipak značajne, a ipak slabo poznate obljetnice vezane uz 2009 godinu. Kao i meni siguran sam da većini današnjeg stanovništva kugle zemaljske ime Edwin Laurentin Drake kao i kompanija Seneca Oil ne znači ništa. A ipak civilizacija XX stoljeća počiva na nafti, koja je bila glavni pokretač razvoja. A sve je počelo 1859 godine u Titusvillu, Pennsylvania USA, kada je Edwin Laurentine Dark prvi počeo bušiti zemlju kako bi dopro do rezervi nafte. Kompanija koja su osnivači George Bissel i Jonathan Eveleth prvotno nazvali Pennsylvania rock Oil Comp. zaposlila je Drakea, jer su osnivači bili uvjereni u uspjeh ideje da se do tada korišteni kitov loj za osvjetljenje u lampama, može nadomjestiti naftom (rock oil). Vjerovali su čvrsto u neslućene tržišne potencijale tako izvađene nafte samo ako se uspije „izvući“ dostatna količina.(D.Tučkar)

 

 

Priopćenje Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Sisačko Moslavačke Županije izdalo je doista „nevjerojatno“ priopćenje o posjeti županice Marine Lovrić osnivačkoj skupštini Udruženja Banijaca u Novom Sadu, 14. Prosinca 2008. Na internetskim stranicama izbjeglih Srba s Banije, jasno stoji najava dolaska, a može se pronaći i izvješće o obavljenim razgovorima: "Novi sad - 15. prosinca 2008. - Županica Sisačko-moslavačke županije, Marina Lovrić sa suradnicima u nedjelju je posjetila Novi Sad i, između ostalog, razgovarala s vodstvom Zavičajnog udruženja udruženja Banijaca, potomaka i prijatelja Banije kojem su prisustvovali i predstavnici Inicijativnog odbora za osnivanje podružnice za južnobački okrug i okolinu u Novom Sadu. Kao predstavnici Udruženja Banijaca, sa županicom Marinom Lovrić su razgovarali Miloš Bajić, Milan - Mišo Đurić, mr. Dušanka Lukić, Milan Rak i drugi".(D.Tučkar)

 

 

Dnevni ritual većine Hrvata, kojim započinju radni dan blizak je obrascu kojeg bi mogli opisati kao kava + novine! U toj kombinaciji, novine mogu doista biti papirnato izdanje kojeg prelistamo u omiljenom kafiću prije odlaska na posao, no sve više se svodi na „listanje“ stranica internetskih izdanja na radnom mjestu, prije nego nas zaokupe radne aktivnosti. Svakodnevno nam, u tom upijanju najnovijih zbivanja, pažnju privuče neki naslov negdje „u kutu“, neugledno prezentirana vijest iz svijeta koja ipak možda kao bizarnost ili kao utjecaj našeg osobnog iskustva u bližoj prošlosti, pobudi, htjeli to mi ili ne neke paralele s životom u ovoj našoj Hrvatskoj. Nije da baš pratim „žuti tisak“ i sapunicu o rastavi Slavice i Bernie Eccelstone, ali u danima pred Novu godinu mediji su izvijestili kako se ovaj par pomirio boraveći u hotelu „Zlatnik“ u Zemunu. Moguće financijske probleme koje bi mu rastava donjela Bernie je premostio uz odličnu zabavu na privatnoj „party“ kod zajedničkog prijatelja, prof. Boška Đukanovića, u šarolikom društvu gdje se našla i nama po bivšem suprugu znana Ceca! Ipak, većini onih što su „gutali“ vijest o zainteresiranosti Bernia za dobrodržećom udovom Cecom, promakla je i jedna rečenica iz interviewa Press on-lineu, portalu dnevnih novina Press. Naime Eccelstone je izjavio: Ovaj dio Europe, a naročito Srbija, kreću se uzlaznom putanjom pa ne vidim prednost ulaska u EU jer ona počinje plaćati danak svom neradu i ''vožnji za džabe''. Najbolje je da stojite sami na svojim nogama jer EU nema budućnost, naročito ekonomsku.(D.Tučkar)

 

 

Vremena krize društva, bilo da je ona „politička“ ili „samo“ gospodarska, oduvijek su bila posljedica rada, ili bolje rečeno, neodgovornog rada aktualnih političkih garnitura nekog naroda. U današnjem svijetu  umreženog globalnog sela izloženi smosvakodnevno beskrajnom moru informacija, vijesti, činjenica, te „nemamo vremena“ doista i promisliti o svemu što htjeli-ne htjeli akumuliramo u našem pamćenju. Sve više počinjemo pratiti vijesti, pragmatično, vođeni principom površnosti, „zadržavanjem“ na razini naslova, bez zadržavanja i promišljanja „detalja“ u tekstu što slijedi taj naslov. A vijesti bi osim usvajanja činjenica o tome što se negdje u svijetu dogodilo trebalo promatrati i iz našeg posebnog kuta, iz naše perspektive malog građanina, male zemlje Hrvatske, odnosno povući paralelu s nekim „našim“ dnevnopolitičkim aktualnostima. Možda bi to pomoglo da svi mi budemo odgovorniji u ispunjavanju našeg „prava i obaveze“ kada biramo i/ili kada bivamo birani.(D.Tučkar)

 

 

Kako piše “Jutarnji” predsjednik Srbije g. Boris Tadić je u izjavi za beogradski list “Blic” izrazio mišljenje o mogućem kompromisu vezano uz obostrane tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, naravno uz uvjet odustajanja od sudskih procesa. Tadić je dodao i da "zbog toga protutužba Srbije ima svoj tehnički i uravnotežujući karakter". Međunarodni sud u Haagu je prihvatio svoju nadležnost u svezi tužbe Hrvatske i BiH za osmišljeni zločin genocida, temeljem, koje li ironije, Deklaracije tadašnje države zvane SRJ iz 1992 god. upućene Općoj skupštini UN-a kojom je objavila kako preuzima sve međunarodne obaveze “bivše” SFRJ što proizlaze iz članstva u međunarodnim organizacijama. Srbija je tada preuzimajući te obveze postupala pragmatično imajući prvenstveno u vidu tadašnje koristi u odnosu na ostale “bivše” republike propale države, kao i zbog uvjerenja, s obzirom na tadašnje vojno stanje u konačnu i izvjesnu vojnu pobjedu i potvrdu teritorijalnih osvajanja. Tada nisu brinuli kako prihvaćanje “međunarodnih obaveza” znači i preuzimanje obaveza poštovanja i Konvencije o genocidu, pomalo “vruć krumpir” kojeg bi se danas rado riješili.(D.Tučkar)

 

 

Proteklih dana novinske su agencije objavile dvije kratke, naizgled ne posebno zanimljive vijesti, iz zemljopisno udaljenih krajeva. Čitatelj bi mogao na prvi pogled zaključiti da se radi o bizarnostima, nepovezanim sa Hrvatskom. Objektivno, možda to i jest tako, no te vijesti barem kod nekih ipak pobuđuju asocijacije sa Hrvatskom ne tako davnom prošlosti ili sadašnjosti. One su djelići mozaika života Hrvatske kojeg želimo učiniti boljim svim njenim građanima, u istinski demokratskoj Hrvatskoj. I ove dvije kratke agencijske notice podsjećaju nas da ne možemo tako brzo pobjeći od naše prošlosti, te da i sadašnjost baš ne kreiramo sami. Na internetskim stranicama HRTa danas je osvanula vijest kako su pred španjolsko veleposlanstvo u red stale stotine Kubanaca, prvi dan nakon što je Španjolska počela primjenjivati novousvojeni Zakon, o dodjeli državljanstva prema tzv. povijesnom sjećanju. Taj Zakon će omogućiti unucima španjolskih useljenika da predaju zahtjev za državljanstvo, što u slučaju Kube dovodi do gotovo 200.000 potencijalnih „novih“ Španjolaca. Iako je Kuba prekrasna zemlja u koju, usprkos udaljenosti, danas hrle tisuće turista, iz dobro nam znanih razloga, iz te iste zemlje nastoje, već desetljećima, pobjeći svatko tko može, koristeći svaku priliku i sredstvo, koje samo mašta očajnika može smisliti.(D.Tučkar)

 

 

Hrvatski mediji donose ovih dana dvije, nepovezane vijesti iz dvije međusobno vrlo udaljene europske zemlje, koje su ipak hrvatskom čitatelju zanimljive. Ne zbog vijesti samih, već zbog događaja iz naše bliže povijesti, koje neizbježno povezuju kontekst tih vijesti i Hrvatsku svakodnevnicu. Hrvatski su mediji prenijeli vijest iz nedaleke nam Albanije, gdje je donesen Zakon, unatoč kritikama oporbenih stranaka, o onemogućavanju obavljanja javnih dužnosti, osobama povezanim s nekadašnjom tajnom komunističkom policijom! Albanski parlament ima 140 mjesta, 74 zastupnika su glasovali za, 2 protiv, 1 suzdržan, dok je 63 oporbenih zastupnika bojkotiralo glasovanje. Premijer Sali Berisha, povodom prihvaćanja ovog Zakona, izjavio je kako se Albanija treba „očistiti od komunističke nesreće“. Zakon se odnosi na sve pripadnike komunističke tajne policije Sigurmi od studenog 1944., kada su komunisti,, potpomognuti i Titovim snagama ugrabili vlast porazom snaga saveznika Njemačke, do pada komunizma 1990. Čitatelje treba podsjetiti, kako je upravo zloglasna tajna policija održavala desetljećimadiktatorski režim Envera Hoxhe, prvenstveno terorom.(D.Tučkar)