Slovo o kuni

Usred Domovinskoga rata bijaše se pronijela vijest da će Hrvatska uskoro zamijeniti hrvatski dinar novim novcem. Oni koji uvijek više znaju vijest su odmah upotpunili podatkom da će se novi nervus rerum zvati – Tuđmankruna! Bio je to grom iz vedra neba. Ime nove novčane jedinice prigušilo je radost zbog oproštaja s dinarom. Hrvati su se pitali: Što je sad to?! Otkud kruna?! Kakva kruna?! Čija kruna?!

– Točno! – potvrđuje pouzdan svjedok. – Dogodilo se to u groznim okolnostima. Gotovo trećina državnoga ozemlja pod srpsko-crnogorskom okupacijom, Manolić i Mesić spremaju prevrat, a Tuđman ispravlja povijesne krive Drine! Glasina je o kruni najbolnije pogodila mrzitelje Topčiderske štamparije. Mene je gurnula na Pantovčak. Tuđman me je primio na kratak razgovor, u nazočnosti ministra obrane Gojka Šuška. „Znao sam“, rekao je čim sam zatvorio vrata, „da ćeš se javiti! Kojim dobrom?“ „Nije dobro, gospodine Predsjedniče!“ „Što te muči?“ „To ime novca…“ „Molim?!“ „Kruna je nespojiva s – republikom…“ Tuđman je prasnuo u smijeh. „Ne brini“, rekao je. „Ova je kruna čudotvorna! Ona ublažuje bijes svojih protivnika. Vidjet ćeš kako će ju s veseljem prihvatiti kada izostavi 'r'.“ Nije me utješio. A Šušak je zakucao: „Kada ti uvedeš kunu, ja ću prestati pušiti!“

– Je li održao riječ?

– Naravno. To je bio zavjet. Mene je tada, kao i danas, malo zanimalo novčarstvo. Zbog toga sam tek kada je sve bilo gotovo doznao da je Tuđmana u tim stvarima savjetovao slavist i numizmatičar Dalibor Brozović, te da je kovanice kune oblikovao Kuzma Kovačić, a novčanice Miroslav Šutej i Vilko Žiljak. Ali još sam se jednom s Tuđmanom dotaknuo kune.

– Kako?

– Kuna je već nekoliko mjeseci bila u optjecaju kada sam pozvan na Pantovčak. Usred razgovora o drugim stvarima novac Tuđman me upita: „Onda, kako kuna?“ Slegnuh ramenima. „Vidim, nisi oduševljen. Što ne valja?“ „Kuna je“, rekoh, „u redu. Ali otkud lipa?“ „Lipu je predložio Dalja.“ „Slavist dakle smetnuo s uma da Hrvatima 'bura hrašće vije'?!“ „Ah, Dalja i njegovi razlozi! A što ti zamjeraš lipi?“ „Ništa. Lipa je krasna! Miriše na medovinu i slavenstvo. Ali drvo je meko, pa nije na osobitoj cijeni. U Slavoniji, zavičaju tvrde hrastovine, lipovina je drugo ime niske ili nikakve kakvoće. Kao u prostom izričaju da je nešto – 'lipov… ud'.“ Tuđman se kiselo osmjehnuo. „Dobro, a što sad?“ „Ništa, gospodine Predsjedniče! Ako se Nijemci diče divot-ulicom Unter den Linden u središtu Berlina, zašto bi Hrvati zazirali od Daljinih stotinu lipa u kuni? Ne će nas valjda Nijemci natkriljivati u nježnosti prema slavenstvu?!“ I obojica se slatko nasmijasmo.

Tako svjedok.

A otkud kuna? Iz prirode. O tomu govore leksikonski podatci. Kuna je domaća zvijer. Znanstveno joj je ime Mustella Kuna1martes. Isprva je u srednjemu vijeku kunino krzno bilo naturalno sredstvo plaćanja. Poslije se porez plaćan kuninim krznima zvao kunovina (marturina). Hrvatski su banovi u XIII. i XIV. st. u Pakracu i Zagrebu kovali banovce – srebrni „kraljev novac za Slavoniju“ (MONETA REGIS P[RO] SCLAVONIA). Prednju stranu banovca krasi lik kune u trku, a stražnju dvostruki križ. Lik kune u trku među dvjema plavim vodoravnim crtama znamen je Kraljevine Slavonije. Dvije samostalne hrvatske države svojim su novčanim jedinicama dale ime kuna: Nezavisna Država Hrvatska (1941. – 1945.) i Republika Hrvatska (1994. – 2022.).

Tuđmanova kruna doista je bila čudotvorna. Kada je odbacila „r“, Hrvati su ju oduševljeno prihvatili. Tomu oduševljenju profesionalno se čudio tadanji guverner Hrvatske narodne banke Ante Čičin-Šain. „Ne razumijem to“, rekao mi je jednom kada smo zajedno putovali u München, „novac je – novac!“ Samo su zadrti jugani bili ogorčeni. Splitski potomci Orjune i zagrebački članovi UJDI-ja tako su silno mrzili novčani znak hrvatske državne samostalnosti da su cijene svojih tiskovina neko vrijeme isticali u – lipama! No nitko od njih nije odbio primiti plaću u kunama. Ta „plemenita mržnja“ nedavno je opet buknula u Žarku Puhovskomu. Časnoga je lažnog svjedoka javno očarala blagovijest Andreja Plenkovića da će njegova Vlada umjesto kune 1. siječnja 2023. uvesti euro u hrvatski platni promet.

Nitko ne zna motive te odluke.

Ali mnogi Hrvati ponajbolje znaju ono što ne znaju. Takvi odrješito tumače Plenkovićev navještaj eura. Neki vele: To je Plenkovićev odziv protuhrvatskomu zovu! Drugi tvrde: Odluka otkriva krajnji smisao Plenkovićeva bruseljskog poslanja! Treći vrte glavom: Upokojenje hrvatske kune iznudila su od Plenkovića djeca te kune – tzv. tajkuni! Ti su grabežljivci nakon Tuđmanove smrti pretvorili Hrvatski [državni] sabor u neformalni Savez za Europu. Zatim su svoj zasebnički probitak pomno ugradili u zastupničko opće suglasje o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Na posljetku su – prihvativši savjet Venecijanskoga povjerenstva – to suglasje provukli kroz tobožnji referendum i prikazali ga kao Kreditidvotrećinsku volju hrvatskih državljana. Sada se tajkunski imetak i probitak upokojenjem kune oslobađa od nepoželjna utjecaja hrvatske države.

Neznanje rađa naklapanje. No ni u naklapanju nitko ne brani kunu. Zašto? Valjda stoga što o kuni govori samo ona vrsta političara koju je nekoć Ante Starčević pogrdno nazivao „praktičnicima“, a danas se ona s poštovanjem naziva pragmaticima.

Politički se pragmatici dalje dijele u podvrste. Plenkovićevi predstavljaju „demokršćanski desni centar“. Oni trube: Hrvatska je u pregovorima o pristupu Europskoj uniji pristala zamijeniti kunu eurom. Odatle izvode zaključak da je nacija, kada je na referendumu odobravala pristupni ugovor, ujedno odobrila i zamjenu kune. To je kričava laž. U pristupnom ugovoru nema roka za zamjenu kune, a referendum o hrvatskomu pristupu Europskoj uniji bio je obijesna sprdnja sa zdravim razumom Trećega svijeta. Zašto? Jer je proglašen valjanim iako nije imao kvoruma! „Demokršćanski“ su pragmatici, naravno, svjesni slabosti svoje argumentacije pa ju u novije vrijeme „osnažuju“ šireći još luđu laž. Tvrde da je umorstvo kune bilo tajni naum – Franje Tuđmana.

Oporbeni pragmatici uglavnom imaju „srce na lijevoj strani“. Politički ih vodi Peđa Grbin, a idejno usmjeruje Zoran Milanović. Peđa je gorostas. Kad se napije, pjeva Thompsonove „Čavoglave“. Zoran je intelektualac velika kalibra. Politički se ne trijezni otkad ga je Andrej Plenković uspeo na Pantovčak. Šteta! Da rečene pragmatike vodi „čovjek od jednog komada“, kakav je Nenad Stazić ili Ranko Ostojić, ti bi hrabri ljudi davno pokrenuli „opću ofenzivu“ protiv „neprijateljske valute“. No oni o kuni šute. Zašto? Nitko ne zna, a moja neznatnost različite čuje glasine. Na jedno uho: ubi ih ideološki razvoj „demokratske ljevice“, na drugo: bitku su protiv „ustaške zvijeri“ prepustili idejnomu vođi.

Znali su „lijevi“ pragmatici za ona dva „desna ujaka“ svoga vođe, ali on ih je u svezi s kunom ipak iznenadio. Ma što iznenadio?! Zoran ih je sve, baš sve – od Katarine Peović do Krešimira Beljaka, od Urše Raukar do Ranka Ostojića, od Viktora Gotovca do Vojka Obersnela – duboko ponizio i uvrijedio! Vođa je – po naravi stvari – i u njihovo ime zaplakao za ustaškom kunom. Žao mu je, rekao je sav u suzama, što Hrvati žrtvuju kunu, jer se tako odriču dijela svoga suvereniteta, no odmah se utješio dodavši da će Hrvati pri tomu „više dobiti nego dati“. Njegovi su pragmatici duboko razumjeli državničku poruku te su svomu nacionalno osjetljivom idejnom vođi u istom hipu oprostili.

Slično misle i oni politički pragmatici koji nemaju srca ili im je srce „desnije“ od „demokršćanstva“. Oni su to jasno pokazali u studenomu 2021., kada su iz Hrvatskoga [državnog] sabora pozvali svoje birače da ne daju potpis referendumskoj inicijativi „Zaštitimo hrvatsku kunu“. To je žalosno, ali nije ništa novo, a od kriptokomunističke rekonkviste god. 2000. nije u Hrvatskoj ni sramotno. To je samo iskren izraz trgovačkog domoljublja ili, ako vam je tako draže, pragmatičnoga suverenizma. Pojavu je politološki sjajno opisao Andrej Plenković kada je na novinarsko pitanje odgovorio protupitanjem: „Gdje ćeš veći suverenizam nego da ti Kinezi grade Pelješki most o trošku Europske unije?“

Što dakle? Treba li državne dužnosnike poučavati da kuna nije samo sredstvo plaćanja? Treba li ih podsjećati da je hrvatski suverenitet, kao što piše u Ustavu, nedjeljiv i neprenosiv? Treba li vikati da država bez suvereniteta nije – država? Ne treba. Državni dužnosnici znaju to znanje. Štoviše, tim se znanjem često razmeću na državnim svečanostima. No duše im je obuzeo pragmatični suverenizam. Zbog toga na mig iz tuđine olako žrtvuju uporišta hrvatske nacionalne posebnosti.

Dobro, ako ne treba, čemu onda Slovo o kuni?

To je priča o političkomu stanju nacije. U ovo grozno vrijeme, kada naciju zlostavljaju razorni potresi, epidemija bolesti COVID-19 i pošast pragmatičnoga suverenizma, ta priča pokušava svratiti pozornost čitatelja na pitanje: Što će ostati od Hrvatske kada ju obasja euro? Pripovjedaču to pitanje priziva u sjećanje vola Šibonju iz priče Ivana Aralice o raspadu komunističke seljačke radne zadruge. Starac, bivši Šibonjin vlasnik, nosi kroz selo rogove vola kojega više nema i nariče: Šibonja moj, janje vazmeno, zaklaše te razbojnici i pojedoše… Tako će i Hrvati, ako se ikad opamete, vrlo vjerojatno oplakivati umorstvo svoje kune.

Benjamin Tolić

 

 

 

 

Pon, 5-12-2022, 22:21:34

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.