Ukrajina se mora prvo izboriti za goli život, a nakon toga i za istinu

Mučno je gledati strahote u 21. stoljeću koje se događaju na istoku Europe, u zemlji koju su oduvijek zvali žitnicom Europe. Da se ne bi Ukrajincima dogodila sudbina Hrvata, koja Hrvate od 1945. drži zarobljene u prošlosti bez budućnosti, oni moraju pobijediti u ukrajinskom 'Domovinskom ratu', u obrani Ukrajine od 'antifašističkog' agresora koji će u slučaju ukrajinskog poraza falsificirati ukrajinsku povijest u svoju korist. Primjera radi, je li itko u Europi, pa i u Hrvatskoj čuo za 'briševačke mučenike'? Riječ je o monstruoznom zločinu iz 1992. nad civilima hrvatske nacionalnosti s kojim se može usporediti, u okviru 'hrvatske priče', samo 'jasenovački mit', s bitnom razlikom, da je 'Briševo' java (stvarnost), a 'Jasenovac' san (mit). Za 'stvarnost' još uvijek nitko nije odgovarao, a za 'mit' svake godine se davi cijeli hrvatski narod. Tragediju Briševa, mjesto u međunarodno legaliziranom zločinačkom dijelu Bosne i Hercegovine (međunarodnog eksperimenta bez budućnosti), može se upoznati kroz knjigu Piplovića i Atlije naslova 'Briševački mučenici' iz 2020.

Da bi me Ukrajinci, a i svijet mogao razumjeti, reći ću, da u slučaju ukrajinskog ratnog poraza, sve strahote u Buču (Bucha) i ostalim mjestima Ukrajine, stostruko će se uveličati i pripisati Ukrajincima. Neumjereno će se komemorirati nakon toga sve i svašta i graditi nakaradne spomenike koji će podsjećati na izmišljenu 'genocidnost' Ukrajinaca. U slučaju predaje, dogodit će se Ukrajincima hrvatski 'Križni put'. Prema tome, Ukrajina se mora prvo izboriti za goli život, zatim za opstojnost ukrajinskog naroda na cijelom svom teritoriju, a nakon toga i za istinu. Naime, pobijediti u ukrajinskom 'Domovinskom ratu' ne znači i svjedočiti istinu. To ću objasniti kako bi Ukrajinci, a i svi zainteresirani shvatili koliko međunarodni odnosi utječu na kreiranje, a kasnije i na falsificiranje povijesti.

Osim samih Hrvata, Hrvatsku niti 1941. niti 1990. nitko nije želio. Kad neki narod traži pravo na osamostaljenje (samoodređenje), tj. pravo na svoju državu, uglavnom nailazi na osporavanje takvog prava, i svi međunarodni faktori, ma tko oni bili, upregnu sve sile da obeshrabre narod na opravdani čin osamostaljenja. U nesretnim okolnostima Drugog svjetskog rata, novo-proglašena hrvatska država pod nazivom Nezavisna država Hrvatska (NDH) već je na samom početku bila osuđena na neuspjeh birajući stranu budućih gubitnika Drugog svjetskog rata. No, na temelju dosadašnjih spoznaja, okrutnost nacizma, kroz ustaški režim, nije došla toliko do izražaja kao u drugim europskim zemljama pod okupacijom nacista. O francuskim rasnim logorima tijekom Drugog svjetskog rata nisam znao do nedavno, no o radnom logoru 'Jasenovac' više nema građevinskih dokaza, jer su 'antifašisti' srušivši logor 'Jasenovac' do temelja htjeli sakriti svoja zlodjela, pa da bi se apostrofirale strahote logora danas se često 'Jasenovcu' podmeću slike iz koncentracijskih logora koji nisu bili na području NDH. To je dio hrvatske povijesti koji službena vlast u Republici Hrvatskoj, ma tko ona bila i kad bila od 1990., još uvijek nema odlučnosti rasvijetliti, tako da je interpretacija tog dijela hrvatske povijesti i dalje u rukama zlonamjernih primitivaca, tj. onih koji nisu nikad željeli Republiku Hrvatsku, jer s istinom gube privilegije i beneficije, a snosit će i bremenitu odgovornost za neopravdano nametnutu kolektivnu krivnju hrvatskom narodu.

Hrvatski narod je oduvijek želio svoju državu. Shvativši vrlo brzo nakon proglašenja NDH 1941. da će ustaški režim morati slijediti nacističku politiku, većina Hrvata (97%) i dalje je podržavala ideju o hrvatskoj državi, no ne i ustaški režim, koji svjestan te činjenice, nije uvijek slijedio nacističke zapovijedi. O tome u Hrvatskoj znaju nešto više samo bolje upućeni, no ne i šira javnost koja o NDH ima nametnutu im 'antifašističku' predodžbu.

Vodeći politički dvojac u RH, koji jedan drugog časte 'titulama' nisu na ponos Hrvatima, a ni EU. Njihovo 'tituliranje' izgleda na momente duhovito ili pak degutantno, no te 'titule' su hrvatska stvarnost. Dok premijer kaže da je predsjednik 'ruski špijun', predsjednik zove premijera 'Udbašenko'. Premda sve upućuje na to da su obojica 'demokratskim' izborom došli na vlast, pa je tako narod (Hrvati) dobio političare kakve zaslužuje, to nije baš tako, a to ću objasniti kroz sljedeća razmišljanja.

Odnosi Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije, ako izostavimo vrijeme oko razdoblja 1948., bili su uglavnom dobri, kako politički, tako i gospodarski. Vjerojatno znatno bolji nego odnosi sa SAD-om. Naime, u svaku luku na Jadranu redovito je uplovljavao neki sovjetski brod. Mnogi sovjetski brodovi su zbog raznih popravaka mjesece pa i godine proveli u 'Hrvatskoj', a gradili su se i mnogi brodovi u brodogradilištima za Sovjete (čitaj Ruse). Hoću reći da su 'Rusi' samo kroz projekt brodogradnje mogli u četrdesetak godina (od 1950. do 1990.) razviti špijunsku mrežu koja i danas funkcionira u Hrvatskoj. Ta se mreža, zbog službene podrške Hrvatske Ukrajini u 'antifašističkoj' agresiji na Ukrajinu, vidi i prostim okom, gotovo svakodnevno kroz medije. Da, Rusima je Hrvatska oduvijek bila interesantna (kupuju se brojne nekretnine slijedeći model Crne Gore) i u tome ne bi bilo nikakvog problema da su Hrvati bježali na Istok ili pak tražili kruha na Istoku. No koliko je poznato Hrvati su masovno odlazili na Zapad, bježeći pred komunističkim režimom sličnim Sovjetskom. Veza komunista, tj. 'antifašista' bivše države sa Sovjetskim Savezom je danas razotkrivena kroz sustav sigurnosnih službi.

Sad kad znamo da na politiku u Hrvatskoj utječu Rusi, tko onda sa Zapada utječe na promociju političara koji svojim djelovanjem razaraju Hrvatsku učinkovitije od bilo kojeg razornog projektila? Naime, gotovo da ne postoji političar u vladi RH ili na lokalnoj razini u zadnjih dvadesetak godina koji bi mogao izbjeći zatvor da je hrvatsko pravosuđe u funkciji interesa građana. O kakvoj je korupciji riječ redovito svjedoči odlučna i vrijedna gospođa saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto.

Prema tome, tko pored Rusa kroji politiku u Hrvatskoj? Svi će odmah pomisliti na SAD. Ne, nije to tako. Imaju utjecaja, no ne odlučuju (nedavno naručeni skupi zrakoplovi nisu američki, niti naftna industrija, niti bankarski sustav, niti telekom, itd.). Amerikanci dolaze samo kad moraju spašavati što se spasiti više ne može. Rusija, a ni SAD službeno nisu bili za 'rušenje' Jugoslavije. Da su Hrvati imali podršku 1991. koju danas imaju Ukrajinci od Zapada, rat bi u Hrvatskoj i BiH završio 1992. Predsjednik Tuđman je zbog Hrvatskoj nesklone međunarodne politike morao čekati odobrenje Zapada za oslobađanje okupiranog područja Hrvatske od neprijatelja. A Zapad je zbog javnosti nepoznatih dogovora s Istokom kalkulirao tko bi mogao pobijediti u ratu. Kad su bili sigurni da će to biti Hrvatska, Tuđman je dobio zeleno svjetlo 1995., no i odmah nakon toga i crveno, ispred Banja Luke. To je taj uvijek tajni dogovor 'Istoka-Zapada' koji će isplivati na vidjelo samo u slučaju totalnog poraza Rusa u Ukrajini.

Iako nisam imao jasne spoznaje 1991. kako će izgledati budućnost Hrvatske, bilo mi je jasno da će pod utjecajem 'dogovora' između Istoka i Zapada, Kosovo biti neovisno, a kompenzacija Srbiji (čitaj Rusiji) bit će dobar dio Bosne i Hercegovine (Bosanska Posavina, itd.). Premda je 'Daytonski' sporazum okončao rat u BiH, nitko od potpisnika sporazuma nije imao razloga za radost. Srbi su genocidom nad Hrvatima i Bošnjacima, premda svojim vojnim porazom, dobili gotovo polovicu BiH zbog gubitka Kosova, no zemljopisno gledajući, nakaradni i neobranjivi dio u slučaju rata, tako da je spajanje Srbije i zločinačke Republike Srpske moguće samo ratom. Oni su 'Daytonom' zasluženo poniženi. Bošnjaci su izgubili državu jer nisu bili spremni sami obraniti je. Hrvati su pak kažnjeni jer su jedini stvarni ratni pobjednici. Upravo zbog pobjede Hrvata u Hrvatskoj i BiH-u koja je spasila Bošnjake od genocida, Hrvatsku nisu pobjednici Drugog svjetskog rata htjeli vidjeti kao pobjednika, tako da su radili na izjednačavanju krivnje, tj. na falsificiranju povijesti Domovinskog rata. Ta se blamaža Istoka i Zapada vidi u Haškim presudama i na tretiranju hrvatskih vojnika na hrvatskim sudovima. Za moguće buduće falsificiranje ukrajinskog 'Domovinskog rata' Ukrajinci moraju naći rješenje, jer će Krim ostati sporno područje. Poraženi bi mogao dobiti Krim kao neku vrstu kompenzacije, stoga Ukrajinci, odlučno i mudro dalje. Prevareni ste već 1994., ne morate biti ponovo.

Ne smije se zanemariti činjenica da je Srbima u Hrvatskoj, na primjer u Vukovaru, dozvoljena srpska interpretacija zbivanja 1990.-1995. na prostorima bivše države. Riječ je o nekoj vrsti svjesne segregacije Srba uz podršku međunarodne zajednice, za koju će možda ponovo Hrvati lažno biti optuženi, premda je zakon o manjinama 'antifašističke' vlade RH 2002. u stvarnosti dokazao da su Hrvati, kao građani drugog reda, podređeni manjinama. Da je taj zakon o manjinama toliko dobar, Njemačka bi ga prva prihvatila. Prema tome, apsurda u RH koliko hoćeš, iza kojih stoji Europska Unija.

Zašto Europska Unija forsira hrvatsko-srpsku koaliciju (čitaj 'antifašističko'-četničku) i time destabilizira Republiku Hrvatsku? Od 2000. u političkom i gospodarskom području Hrvatsku kontrolira EU (čitaj Njemačka i Francuska), a vojno članice NATO saveza. To nije sporno s obzirom na to da smo trebali ući u NATO savez, a kasnije i u EU zajednicu.

Sporno je to da se na štetu Hrvatske i Hrvata nastoji po svaku cijenu ugurati Srbiju u EU i NATO. U tome se vidi koliko su kreatori politike na jugoistoku Europe neupućeni u zbivanja glede Srbije. Naime, zbog srpskog nacizma (velikosrpstva) koji generira ratove na jugoistoku Europe već više od stoljeća (rat u BiH i na Kosovu je sada naizgledniji), Srbija mora biti pod međunarodnim protektoratom na duži period. Međunarodni monitoring vrijedi i za Rusiju, posebno u dijelu naoružanja i pravosuđa. Prema tome, kad Srbi sa svojim susjedima na terenu u praksi dokažu da nemaju namjeru prisvajati tuđe teritorije, krivotvoriti povijest i krasti jezik i kulturu susjeda i poštovati susjede na način kako susjedi poštuju njih, 'Trojanski konj bit će spreman za Troju'.

Odakle tolika želja, na primjer, Njemačkoj da destabilizira Hrvatsku svojim pogrješnim procjenama kroz nametanje političara kroz medije, tako da od izbora do izbora Hrvati u stvari nemaju pravog izbora? 'Pomirba' koju guraju prvenstveno Nijemci, nije pomirba, već svađa koja vodi u nove sukobe između Srba i Hrvata. Potpuno krivi put, totalni promašaj, izgubljena četvrtina stoljeća, upropaštena cijela generacija i Srba i Hrvata. Naime, da bi pomirba uspjela, poražena strana (Srbi) mora biti svjesna što je drugim narodima učinila, a ona toga nije, tako da preko medija, kroz sumnjivi kapital i uz podršku EU (čitaj Njemačke) zagađuje hrvatski medijski prostor. Nijemci su imali uvijek pametne ljude od kojih smo svi učili, kojima smo se svi divili. Matematičar Leibniz, književnik Goethe, kompozitor Beethoven, ne znam tko bi se od drugih velikih ljudi izvan Njemačke mogao s njima usporediti. Nijemci s punim pravom mogu uvijek biti ponosni na svoju kulturu, znanost, itd., no ne i na političare. U politici su na primjer Britanci daleko ispred njih. Bilo je uživanje gledati i slušati gospođu Liz Truss kad se nedavno sastala s iskusnim ruskim političarem gospodinom Lavrovom. Mogao je na njenom mjestu biti Nijemac, no nije.

Osamdesetih sam imao prilike boraviti u Istočnoj (DDR), a zatim i u Zapadnoj Njemačkoj (BRD). Iako je riječ o istom narodu (Nijemcima), kojega su prisilno podijelili nakon Drugog svjetskog rata, u razdoblju od četrdesetak godina formirala su se dva Nijemca, jedan proeuropske orijentacije i jedan proruske. Onome u DDR-u nabijen je kompleks inferiornosti u odnosu na Ruse, pa ne začuđuje danas strah Nijemaca od Rusa. Crvena armija je 1945. 'oslobađala' na vrlo bolan način, i to se ne zaboravlja i ostavlja trajne posljedice na njemački narod. Veze tajnih službi iz razdoblja DDR-a i Sovjetskog Saveza vjerojatno nisu prekinute ni danas. Posljedica toga je nevjerojatan promašaj njemačke gospodarske politike da toliko ovise o Rusiji. Njemačka ima toliko pametnih ljudi, a u političkom smislu često je predstavljaju osobe koje Nijemce povedu u pogrješnom smjeru. Primjera radi, ako je gospođa Merkel pozvala izbjeglice s Bliskog Istoka u Njemačku, onda je mogla organizirati brodsku, tj. zrakoplovnu vezu između Turske i Njemačke. Ne, ona ih je pozvala i stvorila užasavajuće probleme svim državama na emigrantskom pješačkom putu iz Turske ili Grčke do Njemačke. O traumama divljih životinja zbog žica na granicama da i ne govorim. Pitam se, tko će biti sutra odgovoran za eskalaciju terorizama u EU?

Hrvati nikad nisu imali sreće s Nijemcima. NDH je pod nacističkim utjecajem doživjela katastrofu. Danas u zadnjih dvadesetak godina ponovo pod utjecajem Njemačke, Hrvatskoj se sprema nova katastrofa. Gospodareći medijskim prostorom i tihom diplomacijom nameću Hrvatima beskarakterne političare koji su bez osjećaja za probleme Hrvata kako u RH tako i u BiH i koji rade isključivo u interesu svojih nalogodavaca. Možemo slobodno reći da se od 2000. godine u Hrvatskoj provodi mirnodopski genocid nad Hrvatima preko političkih stranaka koje su zbog bezbrojnih korupcijskih afera paralizirale pravosuđe. To vidi Bruxelles, to vide Nijemci, no pred tim problemom okreću glavu jer iskreno poštovali Hrvate nikad nisu.

U slučaju rata na prostoru BiH ili čak Hrvatske, EU neće moći izbjeći brojne tužbe koje će uslijediti, jer upravo EU nije poduzela ništa kako bi preinačila nakaradni 'Daytonski' sporazum i promjenu sprovela u djelo u korist interesa cjelovite i održive države BiH. Treba znati da bez politički i vojno jake Hrvatske neće biti mira na jugoistoku Europe.

Usprkos svemu ovdje rečenom, nadam se da će Hrvati poput 1991. ponovo reći 'Danke Deutschland' i smatram da su Njemačka, Austrija, Slovenija i Hrvatska osovina oko koje se može okretati cijela Europa.

Od Nijemaca očekujem da pokažu odvažnost (pa i na svoju štetu) i pomognu Ukrajini na sve moguće načine kako bi se što prije okončao krvavi rat nametnut Ukrajini.

Poznavajući povijest Austro-Ugarske ne mogu razumjeti kalkulantsko ponašanje Austrije i Mađarske prema Ukrajini koja se sada bori i za njih. Ponosan sam na Poljsku i tri baltičke zemlje (Estonija, Latvija i Litva), a očekujem Švedsku i nama uvijek dragu Finsku u NATO savezu.

I na kraju bih pozdravio hrabre Ukrajince s nadom da će im ovih nekoliko riječi biti od koristi, a Rusima bih poručio da će nakon upotrebe nuklearnog oružja, svijeta i dalje biti, no Rusije neće. I pored svih dosadašnjih strahota, još ima vremena za opametiti se i priznati svoje grijehe. Dragi Rusi, iskrenim kajanjem budite primjer svim budućim grješnicima i vratite se natrag civiliziranom svijetu kojemu i Vi pripadate!

dr. Ivica Tijardović