Istina nam je prilika koju ne smijemo propustiti

Neki dan sam gledao austrijsko-njemački dokumentarni film na prvom programu TV Slovenije pod naslovom 'Somrak junakov' u kojem se govori o Hrvatskoj od osamostaljenja do ulaska u EU, s naglaskom na Haaški sud koji je, kako kažu, otvorio vrata Europske unije Hrvatskoj. I ovaj je dokumentarac dokaz da EU mediji nisu nikad bili skloni Hrvatskoj, što nije za čuditi se kad se zna da je Hrvatska od Drugoga svjetskog rata demonizirana i isključivo promatrana kroz NDH prizmu.

Biti Hrvat u poslijeratnim godinama nije bilo lako. I dok su jedni iz države neravnopravnih naroda bježali, drugi su tražili načine kako preživjeti pod terorom komunističke partije. Učlanivši se u komunističku partiju mnogi su se Hrvati pokušali sakriti od neprestane protuhrtvatske mržnje. S perspektive preživljavanja to se može razumjeti. Mnogi sinovi onih koji su se borili protiv partizana bili su prisiljeni djelovati protu-hrvatski. Naime, ako su vas u tim vremenima 'odabrali', niste imali izbora (ili rob ili grob), tako da su neki po izboru tajnih službi činili nad Hrvatima najgore zločine.

Još su živi oni Hrvati koji su izrazito protuhrvatski orijentirani i kojima je ugrađen osjećaj krivnje, pa prošlost svojih očeva nikad ne spominju, jer većeg grijeha od Hrvata nema. Roditelji svojoj djeci nisu pričali o Križnom putu strahujući da bi im dijete moglo u školi ili u igri to spomenuti, jer bi kasnije ta dječija bezazlenost dovela do teških poljedica za cijelu obitelj. U tim su vremenima svi Hrvati bili politički sumnjivi bez obzira na kojoj su strani bili, tako da je svak svakog pratio i kontrolirao.

Zbog toga je pojam UDBA-e (Uprave državne bezbjednosti, tj. tajne policije) i KOS-a (Kontraobvještajne službe u sastavu bivše armije) u hrvatskoj javnosti još uvijek sveprisutan. Živi aktivisti i doušnici tih službi čuvaju mnoge tajne. Možda nema političke stranke ni medija gdje se nisu infiltrirali djelujući otvorenu ili iz drugog plana, a posljedica toga se vidi u paraliziranom političkom životu i potpunom gospodarskom neuspjehu Hrvatske. Pored stotine ubojstava i pokušaja ubojstava hrvatskih emigranata od strane komunističkog represivnog aparata bilo bi zanimljivo saznati na koji je način skončao na primjer Geza Pašti i ini drugi.

Komunistički mentalni sklop

Vjerojatno je teško pronaći stariju osobu u Hrvatskoj koja nije barem jednom imala susret s nekim iz bivše tajne službe, jer takva su bila vremena, što se može zloupotrijebiti, a vjerojatno se ponekad i zloupotrebljava. I u tome (ucjenama na temelju stvarnih ili falsificiranih činjenica) također treba tražiti razloge zašto su bivši komunisti, inače nesposobni uspješno voditi narod i državu, još uvijek na vlasti. Želim reći da je Hrvatima ispran mozak kao što je to učinjeno s istočnim Njemcima (onaj tko je posjetio Istočnu Njemačku prije pada Berlinskog zida zna o čemu je riječ) koji su se zahvaljujući Zapadnoj Njemačkoj i kapitalu uspjeli vratiti na pravi put, premda ni tu nije sve čisto, pa u TuđmanDa bi itko mogao nešto suvislo govoriti o pokojnom predsjedniku Tuđmanu morao bi poznavati njegov životni put detaljnije, a ne koristiti se informacijama iz medija i kontraobavještajnih službi. Ako netko našeg Franju naziva diktatorom ili povezuje ga s ratnim zločinima tome sigurno Hrvatska nije u srcu ma tko on bio, što radio i od kuda dolazio. Njegove su namjere apsolutno protu-hrvatske.tome mogu tražiti razloge za spomenuti tendenciozni dokumentarac.

Nijedna zemlja 1945. nije bila toliko natopljen hrvatskom krvlju kao što je to bila Slovenija. U toj činjnici također treba tražiti bliskost bivših i mentalnih komunista koji još uvijek vladaju u Sloveniji i Hrvatskoj, i koji su gospodarski upropastili obije zemlje. Gledajući slovensku, kao da gledate hrvatsku komunističku, nedemokratsku i neprofesionalnu televiziju. Isti mentalni sklop prema kojem bivši komunisti i njihovo djelo žive vječno.

Da bi itko mogao nešto suvislo govoriti o pokojnom predsjedniku Tuđmanu morao bi poznavati njegov životni put detaljnije, a ne koristiti se informacijama iz medija i kontraobavještajnih službi. Ako netko našeg Franju naziva diktatorom ili povezuje ga s ratnim zločinima tome sigurno Hrvatska nije u srcu ma tko on bio, što radio i od kuda dolazio. Njegove su namjere apsolutno protu-hrvatske.

U tisku i na web portalima takve se osobe brzo identificiraju. Povezivanje Franje Tuđmana s tajnim službama je tendenciozna namjera upravo takozvanih 'udbaša' kako bi se svi pripadnici bivših tajnih službi oslobodili moguće krivnje, jer 'ako je i Franjo bio, onda nije grijeh to što smo bili i mi'. Upravo oni i podmeću tezu o 'dogovorenom ratu', 'građanskom ratu', itd. Plan o podjeli BiH su plasirali 'udbaši' nakon što je Tuđman ostao zaprepašten kad je saznao tko je sve radio za UDBU i KOS.

Dobiti putovnicu bivšem političkom zatvoreniku nekoliko godina prije prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj ne spada u kategoriju čuda. Već su tad informirani, a i inteligentni, znali da bivša država neće još dugo. Od Tuđmana je komunistička mafija vjerojatno tražila obećanje da neće biti procesuirana ukoliko jednog dana Tuđman ostvari svoje životno djelo. Tuđman je bio čovjek od riječi, a zbog nacionalne pomirbe i agresije na Hrvatsku nije mogao prekršiti dato obećanje i pored toga što su mu neki bliski među njima okrenuli leđa.

Dvostruka mjerila

Ako mi o Churchillu imamo vrlo pozitivno mišljenje i smatramo ga velikim državnikom, onda je u najmanju ruku nepristojno da mediji i političari iz zemlje iz koje dolazi taj velikan svjetske povijesti o predsjedniku Tuđmanu imaju najgore moguće mišljenje. U to smo se ponovo uvjerili kad je u svibnju naš predsjednik vlade imao intervju na BBC-u. Churchill je onoliko kriv za smrt na primjer Francuza, koliko je i Tuđman kriv za smrt Bošnjaka.

Tuđman je branio Hrvatsku kao što je V. Britaniju branio Churchill, no Churchill je bombardirao Njemačku, a Tuđman nije Srbiju. Churchill je danas heroj, a Tuđmanu bi se sudilo da je živ. To se u politici zove dvostrukim mjerilima, gdje je jednom u obrani dozvoljeno sve, a drugom ništa. Riječ je o međunarodnom političkom totalitarizmu, tj. putu u anarhiju.

Premda politiku V.Britanije prema nama veći dio hrvatske javnosti ne doživljava prijateljskom, posebno zbog nesklonosti Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, smatram kako su nam danas Englezi ipak prijatelji. Nadam se da će se englesko-hrvatsko prijateljstvo potvrditi i učvrstiti nakon drugostupanjske presude BiH Hrvatima sad kad smo zajedno s UK u NATO savezu i Europskoj uniji, i da ćemo tada jednu od ulica u Zagrebu nazvati imenom dokazane prijateljice Hrvatske, Margaret Thatcher.

Želim reći da od Europske unije očekujem jednakost i ravnopravnost jer je to uvjet za uzajamno poštovanje. Prema tome i Hrvatska ima pravo osloboditi se od komunističke mafije, što znači da se politikom ne smije više baviti nitko tko je bio član komunističke partije niti obnašati javne dužnosti, a oni komunisti i svi ostali koji su sudjelovali u kriminalu ili zločinu nad Hrvatima moraju biti procesuirani. Upravo nam Englezi, sad kao naši prijatelji, mogu u tome pomoći s informacijama koje su nama još uvijek nedostupne, a koje se odnose na Drugi svjetski rat i vrijeme nakon njega, i koje će rasvjetliti ulogu komunističke partije u zločinima nad Hrvatima.

Dr. sc. Ivica Tijardović