Svakim danom hrvatska politika tone sve dublje u svojoj kaljuži

Svakim danom hrvatska politika tone sve dublje u svojoj kaljuži, bavi se sama sobom i onima koji kao zastupaju puk i interese puka, puneći vlastita konta i lisnice, a poneki tijekom mandata uspiju uštedjeti čak i pola milijuna kuna - otetih od usta djece onih koji su zbog njihove političke i državničke „sposobnosti“ i njihovih diploma ostali bez posla, bez krova nad glavom i bez budućnosti.

Ljudi bez etike, morala i osjećaja solidarnosti s onima koji su im omogućili sjediti u toplom, primati basnoslovna primanja, za što? Za prazna lamentiranja i međusobna stranačka prepucavanja. To je ono što se dade vidjeti s malih ekrana, iz tiskovina, portala ili sa sjednica Sabora. Ruga se sova sjenici da ima velike uši, kaže izreka. Čast rijetkim iznimkama, koje samo potvrđuju pravilo.

Za diplome i diplomske radove prozivaju se svi oni koji nisu partijski kadar, bilo crveni bilo plavi, a država puna laži i obmana od njih samih. Rugaju se zaboravljajući kako im je vizionar, utemeljitelj i zvijezda vodilja, nesvršeni bravar s podosta naknadnih „doktorata“. Doktorata, od kojih je LamentiranjaLjudi bez etike, morala i osjećaja solidarnosti s onima koji su im omogućili sjediti u toplom, primati basnoslovna primanja, za što? Za prazna lamentiranja i međusobna stranačka prepucavanja. To je ono što se dade vidjeti s malih ekrana, iz tiskovina, portala ili sa sjednica Sabora. Ruga se sova sjenici da ima velike uši, kaže izreka. Čast rijetkim iznimkama, koje samo potvrđuju pravilo.svakako jedan bio onaj „ Prije će Sava poteći uzvodno nego li će Hrvati imati svoju državu“. A možda je drugovima proleterima, „kulturnjacima“ kvazi-antifašistima, neokomunistima i Miletu Kekinu bolji onaj bravarov „doktorat“ kojeg je za temu dao sam sebi taj drugarski im uzor dr. „Bravar“ J.B.T. Još si je davne četrdesetpete izabrao i postavio za disertaciju, tog 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima, natjeranim od tajne policije na trg, usmeno je branio u nazočnosti svojih partizanskih generala, Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije i Koste Nađa, tezu u kojoj je poučavao i poručio tadašnjim Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće, citiram: ‘U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.’ Nadalje, svim protivnicima svojega režima najavio je ‘da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame’.

Tečajac do tečajca

Možda su ti „doktorati“ J.B.T-a miliji neokomunistima od Milijanovog diplomskog rada kojeg je, kažu, prepisao. Ako i je prepisao, barem je pismen za razliku od onih koji su zajahali na leđa Hrvatskoj i Hrvatima te nesretne četrdeset pete, oni su kao bili onomad jako pismeni, sve tečajac do tečajca, i tako do devedesetih. E moj Milijane, valjalo bi ti ponovo napisati diplomski, baš iz dišpeta, a nakon toga upisat magisterij, pa nek' stoji. Smeta im eto što se i predsjednica školuje, smeta im sve i svašta, samo njihova nedjela i zlodjela, laži i obmane njihovih drugova iz komiteta, njihove lažne diplome, njihova lažna svjedočenja, e to im ne smeta. Dvoličnjaci dvostrukih mjerila, drugovi iz Komiteta.

Sreća moja što nisam obrazovan poput tih iz komiteta, tih štovatelja komunizma, antifa-e i J.B.T-ovih današnjih „Kulturnjaka“. Ja sam po njima tipični „katoliban“, kojem je važnije koliko si diplomskih radova i knjiga pročitao, nego koliko si ih napisao. Kojem je važnije jesi li upućen u riječi knjige svih knjiga, Biblije, ili nisi. Poodavno sam uspio „doktorirati“ na cesti, kroz život. A toliko „važnu“ im titulu akademskog „građanina“ stekao sam u najtežoj školi koju jedan čovjek može završiti, Domovinskom obrambenom ratu. U toj školi i na tom „fakultetu“ u kojoj je kriva procjena, krivi odgovor plaćan životom a ne slabom ocjenom u indeksu. U školi u kojoj nije bilo ponavljanja ispita, na tom fakultetu si diplomirao ako si imao ljubavi prema Domovini, narodu, te si to dokazao praktičnim djelovanjem prolivši svoju i tuđu krv braneći to dvoje, državu i narod. Na fakultetu na kojem je svaki preživljeni sat, dan i mjesec tvojih suboraca, tvojih podređenih, bio dokaz tvoje umne, tjelesne i svake druge sposobnosti.

I sad, kad se toga ratnog i ratničkog „školovanja“ sjetim, pogledam unatrag i danas vidim kako su mnogi odustali od „upisa“ u tu najtežu školu, taj najčasniji fakultet. Ne, oni su ga izbjegavali, i tražili raznorazne ispričnice, a i da su htjeli nisu mogli, jer ne bi prešli prag. Bez žrtvovanja sebe ne prelazi se i nema dovoljno bodova. A oni na žrtvu nisu bili tada, kao niti danas spremni. Busaju se u prsa i usuđuju si uzeti za pravo, prozivati najuspješnije i najodličnije sinove Hrvatske, hrvatske branitelje. Stoga sam danas kad njih vidim na televiziji još ponosniji na svoj „diplomski rad“. Rad i diplomu kojima se oni ne mogu i PitanjeTko je od nas ikada razmišljao o našim dnevnicama, odvojenom životu, smještaju na otvorenom, u vlažnim mokrim, hladnim zemunicama? Tko je od njih pitao nas ili nas danas pita za otežane uvjete hladnoće, konstantne smrtne opasnosti, snajpera, granata, nagaznih mina? Tko je nas pitao i pita jesmo li tada imali topli obrok? A troškove za prijevoz? Mi smo desetke kilometara pješice gazili, danju, noću, po snijegu, ledu, kiši? Nitko nas ne pita, niti smo mi pitali, nismo se za to borili, mi nismo ništa od toga tražili, ništa od toga trebali. Mi smo samo trebali i trebamo poštovanje za ono što ne znate cijeniti a mi smo vam omogućili, mi smo vam to svima ne tražeći ništa zauzvrat dali - slobodu!nikada neće moći svojoj djeci pohvaliti. Tom mom i našem diplomskom radu dive se i iz njega uče Englezi i Amerikanci, Nijemci, cijeli svijet, i s respektom nas uvažavaju gdje god se pojavimo, osim ovdje kod nas, tu kod kuće. Žalosno, zar ne?

Borci Partije

Ti i takvi s kojekakvim diplomama filozofije, politike, novinarstva ili pak tečajevima Kumrovečke škole vode moju Hrvatsku, ti koji ništa svojim znanjem rukama i umijećem nisu stvorili, niti su se za išta osim partije i sebe borili... Dok učena i obrazovana mladost iz Domovine zbog njih odlazi. O Bože daj nam snage riješiti ih se, lustracijom (odmicanjem od državne sise).

Oni naplaćuju putne troškove, odvojeni život, stanarine, dnevnice. Za što? Za koji učinak? Koji uspjeh?

Tko je od nas ikada razmišljao o našim dnevnicama, odvojenom životu, smještaju na otvorenom, u vlažnim mokrim, hladnim zemunicama? Tko je od njih pitao nas ili nas danas pita za otežane uvjete hladnoće, konstantne smrtne opasnosti, snajpera, granata, nagaznih mina? Tko je nas pitao i pita jesmo li tada imali topli obrok? A troškove za prijevoz? Mi smo desetke kilometara pješice gazili, danju, noću, po snijegu, ledu, kiši? Nitko nas ne pita, niti smo mi pitali, nismo se za to borili, mi nismo ništa od toga tražili, ništa od toga trebali. Mi smo samo trebali i trebamo poštovanje za ono što ne znate cijeniti a mi smo vam omogućili, mi smo vam to svima ne tražeći ništa zauzvrat dali - slobodu!

Slobodu govora, slobodu pisanja, političku, umjetničku i svaku drugu slobodu koje prije toga takvom nije bilo.

I zato danas gospodo a nekada drugovi: „Sve Vaše objede, diplome, magisteriji i doktorati ne vrijede za mene ni pišljivog boba, jer diploma koju mi zasluženo držimo i imamo, vaša je sloboda.

Mario Maks Slaviček