Predsjednici braniteljskih udruga, politčkih stranaka, saborski zastupnici, ministri, premijeri i predsjednici bivši, sadašnji i budući, dragi hrvatski branitelji, kolika je cijena hrvatskog domoljublja?

Mrzim sam sebe ovih dana, stišćem zube, škrgućem. Škiljim poput vuka koji je tek sada, ovaj tren nakon što su rane zacijelile, nakon boli progledao, i reži na ono što vidi shvačajući da je za svoju sudbinu sam kriv. Izgubio je teritorij,izgubio snagu, moć i utjecaj da promjeni stvari, odbacio ga je čopor, ostao je sam i prezren, popljuvan i napušten. Nitko više ne mari što je jurišao prvi, što je branio sve: zemlju, vodu, mlade, stare i nemoćne. Ostavili su ga i izdali. Ne shvaća koja je cijena zajedništva, koja je cjena pripadnosti, koja je cijena svojega. Kažnjen je za svoju slabost, kao čovjek. A čovjek je čovjeku vuk stara je latinska izreka koja se pripisuje Plautu, a prikazuje spremnost čovjeka nanijeti zlo drugom čovjeku, što proizlazi iz njegove naravi….

“Moral je oružje slabih…. jaki se na njega ne smiju obazirati.”, kaže Friedrich Nietzsche. I stvarno je tomu tako, na tom principu čovjek je stvorio i upravlja svijetom u kojem živi. Na vlasti mogu biti jedino jaki ili složni, jer slabima i nesložnima vlast niti nije cilj. Ako im vlast postane cilj, slabi i nesložni moraju postati jakima i složnima, ostvarit će vlast i nastavljaju igru po pravilima jakih i složnih, tako da jaki i složni nikako ne mogu izgubiti jer oni nude moć vladanja nad drugim čovjekom, a moć je toliko privlačna i neodoljiva…. Dok moral i dalje ostaje oružje slabih…. slabi i nesložni kritiziraju, polemiziraju, dramatiziraju, nadajući se da će i njima pripasti koja kost i privilegij moćnih i složnih. Cijena je vladanja odustati od domoljublja, od vlastitih načela, ponašanja i počela. Cilj je postati vladajućim nad onima koji su slabi i nejedinstveni. A, koja je cijena i kako se mjeri domoljublje da se od njeg može odustati? Da li ljubav prema Domovini pretvoriti u zajedništvo za privremenu snagu koja će opet ubrzo okopniti zbog vuka u čovjeku koji želi plijen kad počne vladati, plijen za sebe a ne blagostanje za sve, za one koje bi morao čuvati, štiti, hraniti i o njima brinuti. Jer bez čopora što je on: čovjek ili vuk? Kamo pripada?

Kako se može izmjeriti ljubav prema Domovini?

Kako se može, prijatelji moji, u nekome izmjeriti ljubav prema Domovini, je li ljubav prema Domovini opljačkati ju, okoristiti se njome, je li ljubav prema Domovini kohabitirati i surađivati sa dojučeršanjim agresorom, je li ljubav prema Domovini biti godinama u službi antihrvataskih elemenata i onda najednom progledati i promjeniti kožu, boju, stranu, stranku?, Je li ljubav prema Domovini otići na jedan dan u saborsku mirovinu i poslije se opet aktivirati i primati gotovo 40.000 kuna mjesečno dok radnici ne primaju plaću, je li ljubav prema Domovini biti i zvati se hrvatskim braniteljem, a onda to debelo unovčiti kroz firme i tvrtke surađujući sa crvenim, žutim, zelenim, a kako volim kazati i plavim vragovima na vlasti, je li ljubav prema Domovini lagati svoju naciju i četvoronoške je podjarmiti pod upravu EU, je li ljubav prema Domovini visina vojničkog čina političara ili visina invalidnosti hrvatskog ratnika, je li mjerilo domoljublja broj dana u ratu ili broj dionica koje posjeduješ, je li mjerilo Domoljublja nezaslužen metak ili nezaslužen imetak.? To su moje dvojbe kada sjedim, gledam ili slušam neke od "viđenijih" predsjednika stranaka, braniteljskih udruga, istaknutih pojedincima i sličnih ljudi... to me tišti, muči, kida i ubija. Je li ljubav prema Domovini dati za nju sve ili nešto,a uzeti sve što se može? Jer mnogi oko mene drže da su dali nešto, samo rijetki su dali sve ,dragi moji suborci, moji prijatelji, moj hrvatski narode.....onih koji su dali sve nema više među nama da nam sude zbog slabosti i nejedinstva koje s nama i među nama vlada.

Ma kome su krivi branitelji, sunce li mu žarko, rekla bi mi moja savjest te mi argumentirano nadodala.

„Doduše, da su oni koji uglavnom nisu ratovali izmislili par stotina tisuća kojekakvih likova kvazi ratnika - jesu. Da su tim i takvim likovima, kao i sebi samima uvalili solidne mirovine - jesu , da su branitelji teret i poprilčno neugodan uteg za svaku vladu i vlast – jesu. I trebaju biti častan teret i obveza koja će ih opominjati tko je stvarao državu i podnio najveći teret, najveću žrtvu za državu kojom imaju čast upravljati. Da su branitelji uglavnom ekstremni u svojim istupima - jesu i takvi trebaju biti. Da su manje-više i većinom samozvani "braniteljski predstavnici" i kojekakve braniteljske i ine udruge doveli i podupirali svojom šutnjom na vlasti, razne Ive Sanadere i slične, kao i ekipu koja nam je hapsila generale ali i popalila državu - jesu.

Da su mnogi dvotjedni "branitelji" i salonski generali i ostali "braniteljski" oficir-časnici odjednom postali sposbni poduzetnici, iznimno se izvještili u bogaćenju i sličnim aktivnostima - jesu.

Da pravi branitelji uglavnom šute o još „pravijim“ "braniteljima" zbog kojih nas i prozivaju, a - istina je - šute.

Za gelere i metak - 13% plaće saborslpg zastupnika

Da postoji nekoliko tisuća vukovarskih branitelja i pripadnika 204. brigade a Vukovar je branilo oko 1300 branitelja - postoji. Da šutimo o tome - šutimo. Da treba naciji objasniti zašto je tomu tako –treba, tko ne razumije neka provede 100 dana pod nekoliko tisuća granata dnevno, kao vatrogasac, kao pekar, kao električar, kao dio saniteta i da ne nabrajam dalje... Da postoje u našoj populaciji lažnjaci, uhljebovići i slična gamad koja je na guzove dobila primanja koja nije zaslužila nego je izmanipulirala sustav uz pomoć istih takvih, a svuda su oko nas - postoje Toleriramo ih, čak ih pomalo i štitimo – jer mi smo legalisti, nismo tužibabe, jer eto nije u redu otjerati poznanika, prijatelja, susjeda na robiju što dere državu za penziju a bio je dva tjedna blizu bojišnice. Jer što nas briga, kradu državu, neka se ona sama brine o tome, ima registre branitelja, Ministarstvo branitelja, Udruge branitelja i to njih na stotine umjesto jedne, pa neka oni to rješavaju. Ti i takvi, moju državu kradu, tvoju državu kradu, našu državu kradu. Državu za koju su izginuli desetci tisuća ljudi, pravih istinskih domoljuba i Hrvata . Državu za koju smo se borili, u kojoj oni kojima smo je dali u ruke nisu znali njome upravljati na dobrobit sviju nego samo sebe. Državu koju su preuzeli i vode danas oni koji je nikada nisu željeli, nisu se za nju borili, Ti ex-komunisti, orjunaši i jugonostalgičari su izabrali i pod svoje skute stavili one koji se samo nazivaju braniteljima, koje oni smatraju braniteljima a rat je tima trajao nekoliko dana, možda tjedana . Jer oni koji su rat gledali na televiziji, u vijestima lako će zapovijedati onima koji se samo zovu braniteljima, a to uistinu nisu. Samo zato da bi nas ostale koji jesmo bili još više obezvrijedili. Evo ja sam optužio i uperio prst u sve takve, a i tri svoja optužujuća prsta uperio u sebe. Jer i ja sam za ovo stanje nacije odgovoran, nisam kriv, ali jesam odogovoran. Ti i takvi koji nisu Hrvatsku željeli, niti su za nju ratovali, nego se njome dobro okoristili, upiru posljednjih godina u nas isitnske branitelje, ne znajući kad upere prst da tri njihova prsta upiru u njih i da su oni odgovorniji i više krivi od mene. Jer oni su dobili povjerenje nacije,oni kroje pravila, uredbe i zakone, dobili su glasove, oni su dobili titule, fotelje i imetak, možda sudjelujući nekoliko dana u ratu. Oni su saborski zastupnici i ministri i predsjednici. A ja? Što sam ja od stvaranja države zaslužio? Ja sam za razliku od mnogih od Vas, Vas mojih suboraca, imao „sreću“ dobiti kroz mirovinu i invalidnost 10 % njihovih primanja za boleštine, gelere i naravno metak.

Je li moja invalidnost, oštećenje organizma, geleri i metak za koje od 2007. primam 13% primanja saborskog zastupnika dovoljna mjerica za cijenu mog domoljublja? Ili sam odmah nakon ranjavanja sada već tako daleke 1993. trebao otići u mirovinu i ne raditi dalje, uzeti dionice, otvoriti firmu, prišehtati se kroz neku od udruga blisku vlastima, i sve to višestruko naplatiti poput mnogih koji se nazivaju braniteljima i domoljubima? Ili sam pak trebao poput našeg aktualnog premijera Milanovića ne otići na ratište sa svojim prijateljima, iako mi je bilo tek 18 ljeta, kao i mnogima od Vas, nego čekati da sve prođe i onda politkom preuzeti tuđe zasluge što je svima njima svojstveno. Kao što rekoh i crvenim, zelenim, žutim ali i plavim vragovima.

Poanta mojeg današnjeg pisanja Vama jest da domoljublje i Domovina nemaju cijenu, ne mogu se samo tako izmjeriti. Ako moramo mi branitelji podnijeti još jednu žrvu za ovaj narod i državu, ovaj puta financijsku, podnijet ćemo. No onda to moraju napraviti i predsjednici, premijeri, saborski zastupnici, bivši i sadašnji, i svoja primanja izjednačiti s primanjima prosječne obitelji, no uz to moraju osigurati da nam i obveze prema državi, bankama, režijama budu smanjene sukladno primanjima. To je njihova dužnost, zadaća i obveza. To je njihova karta za njihovu buduću mirovinu, da odrade posao u korist države i nacije, a ne svoju osobnu. Hvala, Domovini vjeran i Bog Vas blagoslovio!

Mario Maks Slaviček
Akcija za bolju Hrvatsku