Razgovor s dvadesetogodišnjakinjom

U razgovoru s mladom dvadesetogodišnjakinjom koja je ove godine diplomirala ekonomiju, a živi u manjem mjestu od onoga u kojem je studirala, šanse za „mjesto pod suncem" i osamostaljenje su gotovo nikakve. Naravno, ističe moja sugovornica: „Ne mora biti posao u struci, bilo što, bitno da se nešto radi.Da, kao studentica sam imala puno više izbora i mogućnosti, dok s diplomom nije tako."

Nastavljamo lagani otvoreni razgovor te donosim zanimljivo razmišljanje „hrvatske mlade snage".

Kako je biti dvadesetogodišnjak danas?

Izazov, veliki izazov.

Misliš li u Hrvatskoj ili općenitona svoje vršnjake? Zar nije veći izazov biti četrdesetogodišnjak i imati „na vratu" tisuću briga?

Ja shvaćam da je sve rad, čak i ono što mislim da ne bi trebao/trebalo biti je rad.

Kako to misliš?

Osim posla, koji je po definiciji rad i fakultetske obveze su rad; ako nemamo posao tada je pronalazak posla rad, jer nije samo dovoljno poslati životopis na određenu (e-mail) adresu, potrebno je s njime priložiti i zamolbu koja treba pokazati da ste istražili to poduzeće, a ton zamolbe ne smije biti previše formalan, previše neformalan, previše samouvjeren, previše zvučati očajno, previše nehajno, a sve to oduzima vremena. Rad su također i održavanje prijateljstava i veza.

Najvažniji rad je, ipak, onaj na sebi. Mislim da se jako puno dvadesetogodišnjaka oko 25. godine probudi kada shvati, ono što svaki student ekonomije shvati s 18 kada upiše godinu s još 1500 studenata, koliko smo zamjenjivi. Zato, ako ne shvatiš prije da ćete nakon četiri ili pet godina studiranja pri prijavi na burzu svi biti isti, u velikoj si gabuli. Također, u dvadesetima shvatiš da stvari nisu crno-bijele, naučiš koje bitke se isplati voditi, a koje su besmislene.

Ali to je ništa naspram onoga što te čeka...

Možda, ali dvadesete su ključno razdoblje za svaku osobu. Postoji jedan jako dobar TEDTalk video, kojeg preporučam svakom dvadesetogodišnjaku psihologinje Meg Jay o dvadesetima i RadNajvažniji rad je, ipak, onaj na sebi. Mislim da se jako puno dvadesetogodišnjaka oko 25. godine probudi kada shvati, ono što svaki student ekonomije shvati s 18 kada upiše godinu s još 1500 studenata, koliko smo zamjenjivi. Zato, ako ne shvatiš prije da ćete nakon četiri ili pet godina studiranja pri prijavi na burzu svi biti isti, u velikoj si gabuli. Također, u dvadesetima shvatiš da stvari nisu crno-bijele, naučiš koje bitke se isplati voditi, a koje su besmislene.dvadesetogodišnjacima.

Misliš da je primjenjivo i za Hrvatsku? Hrvatski dvadesetogodišnjak, nije u istim društvenim prilikama kao i američki dvadesetogodišnjak, zar ne?

Meg Jay navodi neke činjenice koje psiholozi, sociolozi i neurolozi znaju već jako dugo. Primjerice, u dvadesetima mozak ima poslijednu razvoju fazu, 80% svih životnih odluka se donesu prije 35. godine života, osoba s kojom smo u vezi do tridesete će vrlo vjerojatno postati i naš životni partner. Zato je vrlo bitno dvadesete kvalitetno potratiti, a ne samo potratiti.

Meg Jay to naziva stjecanje „identitetnog kapitala", odnosno želi reći da je sada vrijeme za posao na drugom kraju zemaljske kugle, za tečajeve i seminare i edukacije jer kasnije više nećemo imati vremena za to, to jest, što više „pravih" iskustava, poslova i rizika ostavljamo za tridesete, automatski je i veći pritisak na to desetljeće jer jednostavno, nema dovoljno vremena.

Znači, ti podržavaš mlade koji odlaze iz Hrvatske?

Mislim da je čitava ta hajka oko odlaska mladih iz Hrvatske pomalo besmislena, jer je blesavo očekivati od mlade i sposobne osobe koja ne može naći posao ili, što je češći slučaj, posao za koji je LetargijaHrvatska je uljuljkana u letargiji svih svojih problema. Želim reći da smo svi nekako orijentirani na sebe i često zaboravljamo da demokracija i sloboda govora ne uključuje samo naše pravo govora nego i to isto pravo druge osobe. Mislim da smo kao društvo previše orijentirani na krive stvari koje nam oduzimaju previše energije i previše vremena.osposobljena da ostane u Hrvatskoj. S druge strane znam da niti „vani" ne teče med i mlijeko, i kada se troškovi života oduzmu od plaće da je računica opet tu negdje. Znamo da je „tuđa trava uvijek zelenija", ali kao iskustvo, bilo da se radi o studentskoj razmjeni, praksi, pripravništvu, to da. Procijenite što bolje zvuči ferovac koji radi u Google-ovom centru u Zurcihu ili ferovac u Infoartu?

Kako ti vidiš stanje u Hrvatskoj?

Hrvatska je uljuljkana u letargiji svih svojih problema. Želim reći da smo svi nekako orijentirani na sebe i često zaboravljamo da demokracija i sloboda govora ne uključuje samo naše pravo govora nego i to isto pravo druge osobe. Mislim da smo kao društvo previše orijentirani na krive stvari koje nam oduzimaju previše energije i previše vremena. Zapravo, to je nekako generalni problem, izbjegavanje suočavanja s pravim problemom, fali nam taj neki „ja-sam-gospodar-svoje-sudbine" elan i zanos. Čini se kao da je sav potrošen početkom devedesetih.

Za kraj, jesi li optimistična ili pesimistična dvadesetogodišnjakinja?

Nedavno sam sudjelovala u foto radionicama i jedan od zadataka je bio prikazati efekt nezaposlenosti kroz fotografiju na mlade ljude, znači ljutnja, bezvoljnost, depresija... i bilo mi je jako teško uživiti se u tu ulogu. Nisam nikako mogla proicirati te „teške" osjećaje, ne znam je li razlog nedostatak mojih glumačkih vještina ili, a nadam se da je to, sam zapravo optimistična osoba.

D. S.

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.