Katolici, birajte već jednom katolika za predsjednika države

Znaju li saborski zastupnici i zna li hrvatska javnost stvarno što „rodna ideologija“ ili „gender ideologija“ sa sobom donosi? Glasati za jedan međunarodni dokument bez pravog znanja njegovog sadržaja porazna je svjedodžba za saborske zastupnike. U duhu demokracije i u smislu pluralističkog društva može baš svatko - grupno, pojedinačno - stvarati (izmišljati) teorije kao osnovicu svoga stila i sadržaja života, jednom riječju, smije stvoriti ideologiju ili kvazireligiju života na svojoj „istini“, na svojem moralu, bez dogmi i bez autoriteta izvan samog sebe. To je tako dugo u redu i podnošljivo dok dotični ne upravlja svoje djelovanje u smjeru da njegove teorije ili da njegova ideologija treba ili mora biti načelo državnog djelovanja i državnog oblikovanja života građana.

Upravo to se događa u svakoj državi, praktično preko političkih stranaka i partija. To se događa i kod nas. Kod toga je bitno pitanje koju ideologiju ili koji svjetonazor zastupaju stranke/partije koje postoje u RH? Kakva rješenja imaju pojedine stranke za bitna pitanja nacionalne politike: pitanje suvereniteta, sigurnosti, obrazovanja i odgoja, usmjerenja razvoja znanosti i kulture, pitanje sloboda i prava, religije, morala i etike, znanosti, nacionalnog identiteta, ekonomije, ...

Većinski narod i političke stranke

U Hrvatskoj je specifično pitanje koja stranka zastupa većinski narod koji sebe naziva katoličkim (86 %) i koji jest po svojoj povijesti katolički: jedan od prvih katoličkih nacija u Europi? Ovdje je dovoljno da to pitanje razjasnimo na osnovi izbora za predsjednika države. Tko zastupa većinski katolički narod na izborima? Znamo: 6 % birača. Tko je zastupao ostale i kako da nazovemo te „ostale“: 49,7 % i 19,7 %? Svi ovi su hrvatski državljani, ali sigurno nisu svi Hrvati.

Znamo da je kandidat ljevice osoba ateističkog usmjerenja, komunističkog svjetonazora kako se on sam predstavlja u javnosti. Odatle slijedi da većinski katolički narod mora u slučaju njegove pobjede poštivati predsjednika ateista koji se vjerojatno neće jako marljivo zalagati za interese i želje katolika.

A kako stoje stvari oko HDZ-a? Nije li bilo u planu da HDZ postane stranka po uzoru onda još postojećih demokršćanskih stranaka u EU: u Njemačkoj CDU/CSU s gotovo 50 % glasača decenijima; u Italiji DC =Democratia cristiana itd. svuda po Europi? I te demokršćanske stranke vrlo su uspješno stvarale istinsku demokraciju i blagostanje u uništenoj i porušenoj Europi nakon rata.

Ljevica – sekularistička i ateistička - bila je decenijima politički nemoćna u opoziciji bez ideja i snage. Je li HDZ postao jedna takva stranka? Tko su članovi HDZ-a? Većina „bivših“, kako se govorilo i govori, ali zapravo i nisu oni „bivši“ nego se otvoreno tu i tamo naglašavalo da je HDZ kršćansko- demokratska zajednica. To se vidjelo i po tome što su mnogi „bivši“ najedanput hodali u crkvu na misu? Nemaju li pravo koji kažu: SDP i HDZ su zapravo jedna partija „bivših članova KPJ“ u neprestanoj međusobnoj borbi za doći na vlast i time na sve privilegije? Iz toga bi slijedilo da u Hrvatskoj vlada bivša partija jednoumlja uz neke nijanse u svjetonazoru? Lustracija je bila nužna, ali neprovedena. Odatle dolaze svi problemi u politiku na veliku štetu hrvatskoga naroda i hrvatske države.

Ima li rješenja za taj problem?

Rješenje? Iskrena, istinska i sveobuhvatna analiza za rješenje proturječnog ideološkog problema o svjetonazoru i etosu javnoga života koji bi postali glavni izvori kulturnog, vjerskog i znanstvenog razvitka domovine i države Hrvatske bez skrivenih projekata i agenda koji su suprotni nacionalnom biću hrvatskoga naroda. To bi bilo jedno rješenje. I drugo?

Važno bi bilo naći način, proces kako „kapital“ od 86 % katoličkog pučanstva pokrenuti na traku političkog vrednovanja. Konkretno, kako katoličke vjernike uvjeriti da se mogu i da se trebaju politički aktivirati u oblikovanju javne svijesti, u borbi za istinu svih životnih pitanja sa stajališta katoličke vjere. Jednostavno rečeno: uvjeriti katolike da idu glasovati da bi tako i oni određivali koji ljudi će stvarati temelje suživota: na kojim vrjednotama i za koje ciljeve.

Katolik bi vodio drukčiju politiku

Treba postati vjernicima jasno da svjetonazor – ideologija – igra bitnu ulogu kod oblikovanja života u društvu i državi. Posljedično, kao primjer: premijer ili predsjednik države kao ateist će provoditi politiku drugog sadržaja, nego što će to činiti predsjednik koji je katolički vjernik. Svatko treba znati da demokracija ustvari znači borbu za većinu u Saboru i time borbu za određeni sustav vrjednota.

Prema današnjem izbornom sustavu je jasno: u utrci za većinu zapravo sudjeluju dvije stranke - HDZ i SDP. U svjetonazornom smislu zapravo jedna stranka ili partija. Primjerice: kod pitanja Istanbulske konvencije (IK) HDZ i SDP glasali su zajedno (samo nekolicina zastupnika kršćanskog svjetonazora u HDZ je glasala protiv) za IK. Svjetonazorski to znači: velika većina iz HDZ i SDP izglasala je dokument sa sadržajem koji je dijametralno oprečan katoličkom vjerovanju. To su mogli učiniti samo ljudi iz bivšeg sistema odnosno ljudi koji nisu katolički vjernici. To je logično, to je legalno i legitimno. Posljedice će osjećati građani: dobre ili loše. Ima više sličnih slučajeva iz kojih se vidi ideološko zajedništvo između dviju stranaka. To dokazuje da je bilo pogrješno propagirati da je HDZ demokršćanska stranka i tako privući velik broj katolika da glasaju za HDZ umjesto da se misli na stvaranje jedne nove demokršćanske stranke u Hrvatskoj nakon komunizma. Kod te konstelacije nema SDP – koji je otvoreno komunistički - šanse da dobije izbore.

Zaključak: očito kod nas nedostaje jedna kršćansko-katolički orijentirana stranka u sustavu po primjeru drugih država u Europi. Lustracija je trebala i to pitanje rješavati za volju istinske demokracije u bivšoj komunističkoj državi jednoumlja. To nije učinjeno. Posljedice za narod i državu mogu biti sudbinske i bolne. Tim više što je hrvatski narod s velikim oduševljenjem gotovo jednoglasno na slobodnim izborima glasao za slobodnu neovisnu demokratsku Hrvatsku državu prava.

Bitni sadržaj rodne ideologije

Što su velikom većinom izglasali sabornici HDZ i SDP prihvaćanjem IK? Glavne tvrdnje gender teorije u skraćenom obliku glase: ne određuje priroda, ne određuje Bog da novorođeno dijete bude muško ili žensko nego to određuje društvo. Na svijet se ne dolazi kao žena, ženom se postaje. Društvo konstruira odgojem, nagovaranjem, treningom, poučavanjem da se dijete razvija u smjeru muškog ili ženskog ili kojeg trećeg, četvrtog... spola. Rezultat toga zove se „gender“.

Rekli bismo malo satirički: društvo je zaduženo stvarati „gendere“,tj. društvene spolove. Bračni par rađa dijete, a društvo onda uzme to dijete i napravi iz njega muško ili žensko ili nešto treće itd. Odmah se nameće sudbinsko pitanje: tko čini to „društvo“ koje igra ulogu Stvoritelja? To određuje država snagom zakona. Primjerice, umjesto ministarstva za obitelj, odgoj, zdravlje, oblikovat će se ministarstvo za uspješno stvaranje genderea = društvenih spolova. Time će se ispuniti želja ili san mnogih feministkinja, recimo Simone de Beauvoir, životne partnerice filozofa Jean-Paul Sartrae, koja je još 1949.godine napisala djelo „Drugi spol“ na osnovi ideje - odakle joj ta ideja ne znamo - a ona glasi: „Na svijet se ne dolazi kao žena, ženom se postaje.“

Istanbulska konvencija također je konstrukt Gender Mainstreaminga sa sličnim ciljevima. Bit tog kulturološkog usmjerenja jest volja da se ne prihvati ono što u stvari, u naravi, u prirodi, po Stvoriteljevoj volji jest. Niječe se što jest da bi se moglo stvoriti ono što čovjek takvog svjetonazora hoće stvoriti: svoj svijet, čovjeka po svom nacrtu, po svojoj slici. Može li iz tog projekta nastati nešto drugo od čovjeka, nego karikatura čovjeka kojega je po Božjoj objavi stvorio Bog-Stvoritelj „na svoju sliku... kao muško i žensko“? Zašto netko, teoretičarka feminizma, ne želi prihvatiti spolno određenje - Bog stvori muško i žensko - to je njezina tajna. Rekli smo: u demokraciji može živjeti s tom svojom idejom, s tom slikom gender-čovjeka. Ali nikako ne smije htjeti i zahtijevati da njezina želja postane „zakon“ za sve.

Oni koji su u Saboru glasali „za“ Istanbulsku konvenciju, glasali su za teze i „istine“ rodne ideologije. Glasali su protiv sebe, protiv svoje djece i unuka. Glasali su protiv duhovno-kulturno-vjerske baštine hrvatskog naroda. Može li kći, sin glasati protiv svoje majke, protiv svoga oca? Može li netko glasati protiv svoje Domovine? Samo izdajica može to učiniti. Duša boli čovjeka kod ovih misli. Razmislite dobro koga birate za predsjednika!

dr. Josip Sabol