Visoka politika zaboravlja da je čovjek Božje stvorenje

Procesi društvenog života karakterizirani su borbom“ mišljenja, natjecanjem ideja, projekata, programa. Sve to se legitimno događa s namjerom da se postignu određeni ciljevi i određeno usmjerenje cjelokupnog života društva. Nositelji te „borbe“ hoće dati društvu svoje lice i naličje; hoće oblikovati društvene odnose po svojem programu, jednom riječju hoće stvoriti društvo po slici i prilici svojeg svjetonazora. Rezultat te borbe bi mogao dobiti nazive, primjerice: „društvo čiste rase“; „socijalističko odnosno komunističko društvo“; „kršćansko-katoličko društvo“ ; „otvoreno društvo“; „liberalno društvo“.

Pođimo od činjenice da svaki čovjek kao socijalno biće mora živjeti u društvu. Bez toga ne može ostvarivati značajke i osobine svoga čovještva. Društvo je zajedništvo mnogih ljudi kao slobodnih osoba. Bitno pitanje glasi: tko određuje ciljeve razvoja društva? Osobno ima svaki čovjek svoje ciljeve. Međutim, te ciljeve mora svaki pojedinac usklađivati s ciljevima društva. Kolektivni, društveni ciljevi i ciljevi svakog pojedinca su prema tome nužno u stanju konkurencije ili čak u stanju proturječnosti, ali uvijek s jednim ciljem: doprinijeti k ostvarenju općeg dobra nacije.

Stoga je društvo pozvano da svoje ciljeve usklađuje s već postojećim ciljevima pojedinaca i grupacija. To se u modernoj državi kao demokraciji događa u politici u obliku političkog natjecanja stranaka. Očigledno je da je za pravedno i ispravno funkcioniranje društvenoga života nužno potrebna zajamčena osobna sloboda mišljenja, sloboda svjetonazorske orijentacije, sloboda vjere i religije, sloboda savjesti. Princip pravednosti i jednakosti zahtijeva takvo oblikovanje mogućnosti spomenutih osobnih prava da nijedna grupacija nema prednosti u javnom prezentiranju svojih ideja, svojeg religioznog i svjetonazorskog uvjerenja.

Politika i sposobnosti političara i opće dobro

Živimo također u vremenu u kojem naš gotovo cjelokupni život ovisi o politici koju provode više ili manje profesionalni političari. Politika i sposobnost političara su, dakle, naša sudbina u pozitivnom i negativnom smislu. Budući da je tome tako, zahtjeva zrela politička svijest građana birača da kritički prosuđuju političare postavljajući pitanja o njihovoj intelektualnoj sposobnosti i o moralnoj strukturi njihove osobnosti. Moral i svjetonazor, naime, imaju tu moć da bitno utječu na kreiranje konkretne politike. Čovjek liberalno-materijalističkog svjetonazora ostvarivat će drukčiju politiku nego čovjek konzervativno-tradicijskog usmjerenja. Čovjek nevjernik zalagat će se za donošenje drukčijih zakona nego čovjek vjernik. Različitost njihovih stavova dolazi do izražaja na poseban način kod etičkih i moralnih pitanja, kod pitanja odgoja i obrazovanje mlade generacije.

Političar koji ne prihvaća postojanje objektivnog moralnog reda, konkretno naravnog zakona i Božjeg zakona, nego moral smatra produktom svijesti aktualnog stanja razvoja društva, zalagat će se za donošenje drukčijih zakona nego političar kršćanskog gledanja na svijet koji je uvjeren da postoji objektivni moralni red kojeg je Bog Stvoritelj, osim po svojoj objavi kroz povijest čovječanstva, usadio i u naravno-prirodni red, primjerice u savjest čovjeka.

Ateizam i relativizam – pravi razlog moralne krize

Nekadašnjim narodima, takozvanim poganima, bila je savjest glas božanstva. Kršćanskom vjerniku i kršćanskim narodima savjest je glas Boga i izražaj njegove svete volje. Kroz tu religioznu spoznaju uspostavljen je neprestani živi odnos između Boga i čovjeka. Čovjek živi svjesno iz uvjerenja da je Bog Stvoritelj postavio njega u ovaj svijet da, vršeći Božje zakone, postigne cilj svog života na ovom svijetu izgradnjom zajedništva u društvu mira, slobode i solidarnosti, i da postigne konačni cilj svog života u punini života vječnim spasenjem.

Ta religiozno-kršćanska svijest, u kojoj je čovjek živio stoljećima na prostorima Europe, i čijom snagom je stvarao do tada nepoznatu visoku kulturu u povijesti čovječanstva - kršćansku katoličku kulturu - postala je izvor one duhovno-duševne sposobnosti koju klasična filozofija naziva sposobnost za osjećaj transcendencije. Na neki način kršćanski vjernik pretvara kroz živu savjest taj osjećaj transcendencije u svjesnu stvarnost u njemu. Živa savjest u njemu mjesto je blizine Božje. Ta svijest blizine Božje u živoj savjesti činila je duhovno-idejno ozračje stoljećima kako u individualnom tako i u javnom životu.

Nijekanje temeljnih istina života

Takvog duhovno-idejnog ozračja danas više nema. Nositelji moderne filozofske i kritičke misli uspjeli su u velikoj mjeri zamračiti svijest modernog čovjeka o tome da je on stvorenje, i da zbog toga zahvaljuje svoju egzistenciju Stvoritelju. Time je učinjen prvi korak prema oblikovanju života po formuli „živjeti i raditi kao da Boga nema.“ Zadnji korak u ovom sudbinskom usmjerenju današnje civilizacije učinjen je jednostavnom sofističkom tvrdnjom: Boga nema. Bog je mrtav. Mi smo ga ubili. (Nietzsche)

Posljedice tog filozofsko-sofističkog „ubojstva“ Boga pokazale su se strašnim za čovjeka i za čovječanstvo. Ubojstvom Boga u divljim mislima filozofa došlo je do ubojstva Boga u mislima i srcima, ali i do stvarnog ubojstva čovjeka. Ono se nije dogodilo kao jedan dovršeni čin, nego se događa kao djelo trajnog ubijanja čovjeka, ljudi, staleža, rase, nacije. Sjetimo se samo 20. stoljeća i nedavnih strašnih godina kod nas u Hrvatskoj. Danas na ekranima gledamo to ubijanje u Ukrajini, u Palestini.

Bez svijesti o Stvoritelju ugroženo je dostojanstvo čovjeka

Milijuni i milijuni ljudi ubijaju se kao da čovjek nema dostojanstva, kao da je stvar. Ako čovjek nije stvorenje Božje u svijesti ljudi, što onda drugo može biti nego stvar, predmet? Što može čovjeka zadržati od ubojstva čovjeka? U jednom takvom društvu nije savjest putokaz i vodič života. nego ljudi na vlasti postaju vodiči savjesti. To je naš narod morao iskusiti za vrijeme komunističke diktature, kada je svijest partije zauzela mjesto savjesti pojedinaca. Partija je konačno određivala što je dobro i što je zlo; tko je dobar čovjek i tko je zao čovjek. Partija je određivala što je istina i pravda.

Zar nije tragično da današnja politička ljevica koju sačinjavaju i bivši komunisti/marksisti, ne samo kod nas nego u čitavoj Europi, zaboravlja tu nedavnu povijest i svim silama danas hoće graditi društvo na idejama ateističkog svjetonazora s temeljnom dogmom koja glasi: čovjek je apsolutno autonomno biće, on je „bog“ sebi, i zato Bog ne smije postojati; zato ne smije postojati objektivni moralni red; zato ne smiju postojati „vječne“ nepromjenljive vrjednote; zato treba nastaviti borbu protiv svake religije, prije svega protiv kršćanstva i Katoličke crkve?

Očigledno je da se nalazimo u stanju „permanentne kulturne revolucije“ u svjetskim razmjerima koja je motivirana ateističko-sekularističkim svjetonazorom. Njezin glavni nositelj su određene snage kulturnog i znanstvenog života, nevladine organizacije pod okriljem UN- a, internacionalno organizirani feminističko-rodni pokret i mnoge udruge. Politički te pokrete podupiru i zastupaju liberalno-ljevičarske stranke svuda u svijetu, i kod nas.

Kao zaključak: Ateističko-sekularističko usmjerenje društva zajedno s nihilizmom i relativizmom treba smatrati izvorom duhovno-kulturnog nazadovanja današnje civilizacije. Vladajuća kriza u svijetu je posljedica ove svjetonazorske orijentacije.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.