Pozadina partizanskog ustanka ili o načinu i okolnostima povratka »Španskih dobrovoljaca«

Jedan od temeljnih izvorišta službene ideologije poslijeratne jugoslavenske države bio je termin »Narodno-oslobodilačka borba«. Pod tim terminom se u službenoj partijskoj kronologiji podrazumijevao Drugi svjetski rat na prostoru bivše jugoslavenske države. Prema službenoj ideologiji socijalističke Jugoslavije za uspjeh »Narodno-oslobodilačke borbe« najzaslužniji su bili – uz, dakako, Josipa Broza Tita – pripadnici Komunističke partije Jugoslavije koji su sudjelovali u Španjolskom građanskom ratu. Nazivani »Špancima« i(li) »Španskim borcima«, oni su, kako se navodilo, činili jezgru partizanskih jedinica.

Značajna uloga "Španskih dobrovoljaca" u podizanju ustanka

O tome se u jednoj od publikacija objavljenoj od službenog glasila Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (odnosno Saveza komunista Hrvatske), Naprijed-a, moglo pročitati: "Dobrovoljci iz Španjolske odigrali su značajnu ulogu u organizaciji i podizanju ustanka. Većinom su postali čuveni komandanti i komesari brigada, divizija, korpusa i armija NOV Jugoslavije, kasniji najviši vojni i politički rukovodioci. DobrovoljciDobrovoljci iz Španjolske odigrali su značajnu ulogu u organizaciji i podizanju ustanka. Većinom su postali čuveni komandanti i komesari brigada, divizija, korpusa i armija NOV Jugoslavije, kasniji najviši vojni i politički rukovodioci.Među njima su: Kosta Nađ, Peko Dapčević, Ivan Gošnjak, Ivo Rukavina, Otmar Kreačić, Veljko Kovačević, Petar Drapšin, Danilo Lekić, Ivan Hariš, Srećko Manola, Vlado Lončarić, Izidor Štrok, Robert Domany i mnogi drugi." [1]

Zbog njihovog vojnog iskustva iz Španjolskog građanskog rata, tvrdilo se u navedenoj publikaciji Naprijed-a, najviše političko vodstvo CK KPJ-a na čelu s Titom odlučilo je – nakon odluke o početku ustanka – vratiti ih u zemlju radi organiziranja partizanskih jedinica. Tito, koji je odluku o početku ustanka donio na sjednici Politbiroa CK KPJ održanoj u Beogradu 4. srpnja 1941. godine, stavio je u zadatak Vladimiru Popoviću da o toj odluci obavijesti CK KPH, ali i da u Zagrebu organizira povratak »Španaca«. Popović je CK KPH o navedenoj Titovoj odluci obavijestio dva dana kasnije, 6. srpnja, te je odmah, kako navodi Naprijed, počeo s organizacijom vraćanja »Španaca« u zemlju: "Svim pripremama izravno rukovodi CK KPH. Vlado Popović, sekretar Operativnog rukovodstva CK KPH, stavlja u zadatak Većeslavu Cvetku da u Njemačkoj pronađe grupe jugoslavenskih radnika, međusobno ih poveže i organizira ilegalan prijelaz preko stare jugoslavenske granice." [2]

Popović, koji je, u skladu s Titovom direktivom, rukovodio spomenutom akcijom u nekoliko je navrata opisao njen tijek. Važnost njegovih navoda jest u tome što je on, kako tvrdi, saznao da se »Španci« nalaze na radu u Njemačkoj upravo od jednog od njih, Većeslava Cvetka Floresa, koji je, kako tvrdi Popović, iz Njemačke uspio pobjeći tijekom lipnja 1941. godine. [3] Prema Popovićevim zapisima, nedugo nakon toga, uslijedila je njegova direktiva Floresu: "Sa Floresom sam se dogovorio da uspostavi punktove u Nemačkoj, zavisno od toga u kojim se mestima nalaze naši drugovi, a takođe po mogućnosti i u Austriji. On je bez ičije pomoći uspeo da za kratko vreme uspostavi punktove u Desau, Espenhajmu, Biterfleldu, Lajpcigu i Gracu. Došao je u kontakt sa svim našim drugovima koji su radili u okruzima Lajpciga i Berlina. Flores je dobio zadatak da po potrebi i po mogućnosti doprati naše drugove do granice." [4] Floresu, kojem se, kako proizlazi iz Popovićevih zapisa, navedeni zadatak sastojao u povratku u Njemačku – iz koje je prije (manje od) mjesec dana uspio pobjeći – uspjelo je, kako se tvrdi u službenoj verziji, u potpunosti ga ostvariti. Iz spomenute publikacije Naprijed-a, kao i iz navedenih Popovićevih zapisa, proizlazi da je Flores uspio ne samo pronaći sve »Špance« diljem Njemačke, nego i da ih je sve uspio vratiti u zemlju: "Preko javke u Zagrebu prošli su svi dobrovoljci koji su se iz francuskih logora prebacili na rad u Njemačku. Dolazili su od polovice 1941. pa sve do početka 1942. godine. Ni jedan od njih nije na prolazu kroz Zagreb pao u ruke ustašama, svi su organizirano upućivani prema rasporedu." [5]

Dobrovoljci bili internirani u francuskim logorima

Logori Od završetka građanskog rata u Španjolskoj pa sve do 13. svibnja 1941. godine, kako je naveo jedan od njih, Ivan Gošnjak, pripadnici KPJ iz redova Međunarodnih brigada bili su internirani u francuske logore.Za razumijevanje pozadine službene verzije povratka »Španaca« iz Njemačke nužno je navesti kako su, nakon sloma Španjolske republike u Španjolskom građanskom ratu, svi pripadnici Međunarodnih brigada – koji su djelovali kao sastavni dio Republikanske vojske – internirani u francuske logore. Među njima, internirani su i oni pripadnici KPJ koji su se nalazili u Međunarodnim brigadama. Od završetka građanskog rata u Španjolskoj pa sve do 13. svibnja 1941. godine, kako je naveo jedan od njih, Ivan Gošnjak, pripadnici KPJ iz redova Međunarodnih brigada bili su internirani u francuske logore. Premda su se za vrijeme njihovog trogodišnjeg boravka u francuskim logorima dogodile značajne promjene u međunarodnim odnosima – kronološki gledano: počeo je Drugi svjetski rat, Francuska je kapitulirala pred Njemačkom i došla pod njezin nadzor, formiran je Trojni pakt, Jugoslavija je od strane Njemačke napadnuta i razbijena – oni su, barem kako se službeno navodi, cijelo to vrijeme boravili u francuskim logorima. Izlazak iz logora uslijedio je tek onda – Gošnjak ga precizira na 13. svibanj 1941. godine – kada je izaslanstvo njemačkih tvornica krenulo po francuskim logorima tražiti radnu snagu za rad u njemačkim tvornicama oružja. Nakon dolaska njemačkog izaslanstva, tvrdi Gošnjak, partijski komitet Španaca iz francuskih logora donio je direktivu da se krene u Njemačku: "Rešili smo da u prvoj grupi za Nemačku idu politički najčvršći drugovi, koji treba što pre da nas obaveste o tome kako su prošli na putu. Tako je prva grupa otputovala u Nemačku 13. maja 1941. godine. Od drugova iz te grupe ubrzo smo dobili vrlo povoljne izveštaje." [6] Spomenutu odluku »Španaca« o odlasku u Njemačku Naprijed opisuje ovim riječima: "Tokom svibnja većina Jugoslavena, svrstanih u tri grupe, napušta logore. Posljednja grupa otišla je iz Francuske u Njemačku 2. lipnja 1941." [7]

Gestapo pustio "Španske dobrovoljce" u Jugoslaviju, zašto?

Premda je, kako se navodi u službenim partijskim publikacijama, boravak u francuskim logorima i odlazak iz njih u Njemačku prošao bez većih opasnosti, nedugo nakon dolaska u Njemačku na rad počeli su problemi za Špance koji su po odlasku partijskog komiteta bili uvršteni u prvu grupu. O tome jedan od njih, Kosta Nađ, piše: "U međuvremenu, nepažnjom jednog našeg druga koji je bio sa nama u Španiji, bili smo svi provaljeni. On je nehotice provalio čitavu grupu i jedne noći nas je na prepad uhapsio Gestapo. Bilo je rano proleće 1941. godine." [8] Razlog uhićenja pripadnika prve grupe opisao je, uz Nađa, njezin drugi pripadnik Otmar Kreačić: "Iako smo još u zatvoru u Desau doznali da smo uhapšeni zbog toga što se jedan drug neoprezno odao pred nekim Nijemcima i rekao da je bio u Španiji, što je ubrzo doznao i Gestapo i ispitivanjem došao i do cijele naše gripe, ipak smo vjerovali da je naš boravak u ovom logoru samo privremen." [9] Točnost Kreačićevog navoda o uvjerenju pripadnika njegove grupe da je boravak u Gestapoovom logoru "samo privremen", potvrdio je Nađ koji je naveo da je u Gestapoovom "specijalnom logoru kraj Braunschweina" ostao "samo mesec dana".[10] Popović koji je također, poput Nađa i Kreačića, naveo da je pripadnike prve grupe uhitio Gestapo, zapisao je da su u koncentracionim logorima boravili "izvesno vreme" a zatim su vraćeni "na rad u fabriku".[11]

Uloga GestapaKompariranje i na logičkim osnovama analiziranje zapisa Popovića, Nađa i Kreačića ukazuje na zaključak da je Gestapo ne samo pustio zarobljene »Špance« iz svog logora, već i da im je omogućio komuniciranje, sastajanje, organiziranje i, u konačnici, napuštanje Njemačke.Ukoliko bi se spomenuti zapisi Popovića, Nađa i Kreačića glede karaktera boravka »Španaca« u Njemačkoj prihvatili kao točni, iz njih bi proizlazilo da su »Španci« ne samo pušteni iz Gestapoovog logora – kojeg Nađ, štoviše, naziva "specijalnim" – nego i da su čak i u trenutku uhićenja, kako tvrdi Kreačić, smatrali da će njihovo utamničenje biti samo "privremeno". Štoviše, prihvaćanjem navedene verzije događaja kao točne, i sam bijeg Floresa iz Njemačke kao i njegov povratak u Njemačku u svrhu organiziranja povratka »Španaca« dobijaju drugačije značenje. Jer, kompariranje i na logičkim osnovama analiziranje zapisa Popovića, Nađa i Kreačića ukazuje na zaključak da je Gestapo ne samo pustio zarobljene »Špance« iz svog logora, već i da im je omogućio komuniciranje, sastajanje, organiziranje i, u konačnici, napuštanje Njemačke. Štoviše, navedeni zapisi još su značajniji ako se uzme u obzir da su oni objavljeni od učesnika spomenutih događaja u službenim državnim – a time i partijskim – glasilima. Koliko god se ti zapisi promatrani iz kuta gledanja na prošlost koje bi najtočnije bilo označiti NOB-ovim čine gotovo posve nevjerojatnim, činjenica je da su oni zapisani, objavljeni i dostupni javnosti već nekoliko desetljeća. A okolnost da se dosadašnja historiografija sve ove godine detaljnije nije njima pozabavila ne umanjuje njihovu važnost. To više govori o historiografiji kao takvoj.

Vladimir Šumanović
Hrvatski list

[1] Ivan Šibl, Zagreb Tisuću devetsto četrdeset prve, Naprijed, Zagreb, 1967., str. 302.

[2] I. Šibl, Zagreb, str. 298.

[3] Vlado Popović, »Organizovanje povratka u zemlju naših drugova „Španaca" iz Nemačke«, Španija 1936-1939.: Zbornik sećanja jugoslovenskih dobrovoljaca u Španskom ratu, IV., Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1971., str. 281.; Vlado Popović, »Povratak Španaca iz Njemačke«, Zbornik sjećanja Zagreb 1941-1945, I., Gradska konferencija SSRNH / Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske / Školska knjiga, Zagreb, 1982., str. 232.

[4] V. Popović, »Organizovanje povratka«, Španija 1936-1939., str. 282.; V. Popović, »Povratak Španaca«, Zbornik sjećanja, I., str. 233.

[5] I. Šibl, Zagreb, str. 302. Slično Šiblu spomenutu akciju opisuje i Popović u: V. Popović, »Organizovanje povratka«, Španija 1936-1939., str. 282.; V. Popović, »Povratak Španaca«, Zbornik sjećanja, I., str. 233.

[6] Ivan Gošnjak, »Život i borba Jugoslovena u francuskim logorima«, Španija 1936-1939., str. 58.;

Slavko Odić, Slavko Komarica, Partizanska obavještajna služba 1941-1942.: Šta se stvarno događalo, I., Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1988., str. 231.

[7] I. Šibl, Zagreb, str. 297.

[8] Kosta Nađ, »Preko Nemačke u Jugoslaviju«, Španija 1936-1939., IV., str. 423.

[9] Otmar Kreačić, »Iz Vernea preko Njemačke u zemlju«, Španija 1936-1939., IV., str. 416.; S. Odić, S. Komarica, Partizanska obavještajna služba, I., str. 233.

[10] Kosta Nađ, »Na putu u Zagreb«, Zbornik sjećanja, I., str. 241.

[11] V. Popović, »Organizovanje povratka«, Španija 1936-1939., str. 284.