Značaj 22. lipnja ili o Kominterninim direktivama i partijskoj disciplini

22. lipanj kao simbol njemačkog napada na Sovjetski Savez unutar organizacija stvorenih i organiziranih na inicijativu Komunističke internacionale (Kominterne) imao je sasvim jasno značenje. Taj je datum, kako se tvrdilo, s jedne strane, označavao “vjerolomnost” njemačkog vodstva koje je iznenada i bez objave rata napalo sovjetski teritorij,[1] dok je istovremeno, s druge strane, ukazao na “discipliniranost” Kominterninih organizacija.[2]

Primjerice, Kominternina (pod)organizacija zadužena za prostor Kraljevine Jugoslavije; Komunistička partija Jugoslavije, navela je u jednoj od svojih službenih kronologija vrlo jasno i precizno svoj odnos prema njemačko-sovjetskom paktu: “Rat je bio na pragu. Došlo je do zaključenja sovjetsko-njemačkog pakta. Članovi KPJ primili su taj pakt kao disciplinovani komunisti, smatrajući da je on potreban radi zaštite bezbednosti Sovjetskog Saveza, u to vreme jedine socijalističke države u svetu.”[3] Jedino na taj način moguće je, kako je naveo jedan od vodećih službenih kroničara KPJ, Ivan Jelić, shvatiti njezinu politiku: “Za razumijevanje položaja KPJ-KPH 1941. godine svakako je važan odnos prema Kominterni i obratno. Polazim od konstatacije da rukovodstvo KPJ i Tito nijedan potez nisu poduzimali bez dodira i savjetovanja s vodstvom Kominterne. Bilo je to pitanje određene obveze i discipline.”[4]

Jelićev navod potvdio je u jednom od svojih intervjua i tadašnji čelnik KPJ (generalni sekretar) Josip Broz-Tito, koji je o pitanju početka ustanka naveo: “Mi smo u Jugoslaviji pozvali narod na ustanak u Zasmetao nacizamMi smo u Jugoslaviji pozvali narod na ustanak u samom početku, čim su fašističke horde napale Sovjetski Savezsamom početku, čim su fašističke horde napale Sovjetski Savez. Od 1941. godine, pa nadalje, mi smo se borili zajedno sa Sovjetskim Savezom i ostalim saveznicima.”[5] S obzirom da je Titov poziv narodu na ustanak uvjetovan, prema njegovom tumačenju, njemačkim napadom na Sovjetski Savez – koji je bio “vjeroloman”, odnosno iznenadan i neočekivan – nužno je utvrditi (po mogućnosti) što precizniju kronologiju kojom se donosila odluka o početku ustanka. Prvo i osnovno, ukoliko je sovjetsko (te time i Kominternino) vodstvo doista bilo iznenađeno njemačkim napadom koji ih je, kako se navodi, iznenadio, vrlo je vjerojatno da ozbiljniji planovi za sukob s Njemačkom nisu unaprijed bili postavljeni. Drugo ali i ne manje važno, sukladno disciplini koja je vladala unutar Kominterninih (pod)organizacija, o suprotstavljanju Njemačkoj nije se smjelo ni pomišljati dok vodstvo to ne naredi.

>Na tu okolnost ukazuju poznati kroničari KPJ Vladimir Dedijer i Dušan Bilandžić, koji su u jednom od svojih brojnih radova vezanih uz politiku KPJ tijekom Drugog svjetskog rata naveli telegram u kojem vodstvo Kominterne čelnoj ličnosti KPJ, Josipu Brozu-Titu, izričito naređuje da mora, zbog njemačkog napada na Sovjetski Savez, podignuti ustanak: “Otečestveni rat koji vodi sovjetski narod protiv razbojničkog napada sa strane Hitlera jest divovska borba na život i smrt, od čijeg rezultata ne zavisi samo sudbina Sovjetskog Saveza već i sloboda vašeg naroda. Kucnuo je čas kada su komunisti dužni podići narodnu otvorenu borbu protiv okupatora. Organizujte, ne gubeći ni jedne minute, partizanske odrede i raspirite u neprijateljskom zaleđu partizanski rat. Potpaljivajte ratne fabrike, skladišta, spremišta goriva (nafta, benzin i dr.), aerodrome, uništavajte i rušite željeznice, telegrafsku i telefonsku mrežu, nemojte dopuštati prevoz trupa i municije (ratnog materijala uopće). Organizirajte seljaštvo da bi skrivalo žito, otjeralo stoku u šumu. Neophodno je potrebno pomoću sviju sredstava terorizirati neprijatelja tako da će se on osjećati kao da se nalazi u opsađenoj tvrđavi. Potvrdite primitak tih direktiva i saopćite činjenice koje dokazuju ispunjenje tih direktiva.”[6] Bilandžić, za razliku od Dedijera, ne donosi tekst Kominterninog telegrama u cjelini,[7] ali, suprotno Dedijeru, precizira datum kada je Kominterna navedeni telegram poslala Titu. Dok Dedijer navodi kako je Kominternin telegram poslan nedugo nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez (“posle nekoliko dana”[8]), Bilandžić precizira kako je riječ o 1. srpnju 1941. godine.[9] Na spomenuti Kominternin telegram osvrnuo se i jugoslavenski povjesničar Nikola Anić: “Ima prigovora da je odluka o ustanku donijeta po zapovijedi iz Moskve, tj. Kominterne i da je KPJ tu odluku morala ispuniti. Uloga KominternePovijesno je točno da je Kominterna tražila od svih Komunističkih partija da pokrenu oružanu borbu i time pomognu Crvenoj armijiPovijesno je točno da je Kominterna tražila od svih Komunističkih partija da pokrenu oružanu borbu i time pomognu Crvenoj armiji. Nije to samo poslano KPJ-u, nego i drugima.”[10]

Ono što, doduše, Dedijer, Bilandžić i Anić izričito ne naglašavaju ali se može zaključiti iz njihovih i inih publikacija objavljenih od drugih pripadnika KPJ, nakon upućivanja Kominterninog telegrama Tito je sazvao najviše partijsko tijelo – Politbiro – i obznanio im Kominterninu direktivu o početku ustanka. Anić o tome piše: “Četvrtog srpnja 1941. donijeta je odluka da se počne s oružanim ustankom protiv okupatora i njegovih pomagača kroz partizanski rat. Sve je to definitivnije označeno u proglasima od 12. i 15. srpnja. 1941.”[11] Slično Aniću zaključuje i Jelić: “Na povijesnoj sjednici Politbiroa CK KPJ, koja je održana 4. srpnja u Beogradu, donesena je odluka o pokretanju oružane oslobodilačke borbe protiv okupacijskih i kvislinških snaga, koja će se voditi u obliku partizanskog rata. Ta se odluka zatim brzo prenosila nacionalnim i pokrajinskim rukovodstvima putem pojedinih članova CK KPJ.”[12] Dotičnu odluku prenio je, prema Jelićevom zapisu, vodstvu KPH Titov izaslanik Vladimir Popović: “Odmah nakon sjednice Politbiroa CK KPJ u Beogradu 4. srpnja, Centralni komitet KPH upoznao se s odlukom rukovodstva KPJ o pokretanju oslobodilačke borbe kao partizanskog rata (o tome je Vladimir Popović referirao na sastanku CK KPH 6. srpnja).”[13] Poput Jelića spomenuti događaj opisuje i Anić: “Šestog srpnja 1941. zasjeda CK KPH u Zagrebu. Ilegalno je došao iz Beograda i Vladimir Popović, instruktor CK KPJ, koji je prenio odluku o dizanju ustanka.”[14]

>Popovićeva uloga među vodstvom CK KPH, slično ulozi koju je u Crnoj Gori imao Milovan Đilas, a u Bosni i Hercegovini Svetozar Vukmanović-Tempo, bila je izuzetno važna jer je on prenio odluku čelne partijske ličnosti o dizanju ustanka. Sukladno partijskoj disciplini o striktnom provođenju naredbi, samoinicijativnih odluka po pitanju ustanka teško da je moglo biti. Takav zaključak moguće je donijeti i prema memoarskim zapisima samih partijskih članova. Marija-Vica Balen, pripadnica KPH i supruga jednog od vodećih ličnosti KPH Šime Balena, navela je u svojoj knjizi sjećanja kako je vijest o njemačkom napadu na Sovjetski Savez nju i njezinog muža posve iznenadila. Prema njezinom zapisu vijest o tome donio joj je Andrija Hebrang: “U to je osvanuo i 22. lipnja. Bila je to nedjelja pa smo se ja i Šime, po običaju, spremili da taj dan provedemo na planinarenju po Samoborskom gorju, dok su sestre ostale kod kuće. Odjeveni po planinarsku, spuštali smo se stubama prema izlaznim vratima kadli se ona otvoriše s vanjske strane i u vežu upadoše poznati drugovi: Andrija Hebrang, Joso-Ivo Rukavina i Vlado Popović.

          Kamo ste se vi to uputili? – upita nas Hebrang, njemu svojstvenim načinom.

          U Samoborsko gorje – odgovori Šime. – Hajte s nama.

          U Samoborsko gorje! – ponovi Andrija. – Na izlet! A Hitler napao prvu domovinu socijalizma.

Zaprepašteni, a pomalo i pokunjeni, vratili smo se, zajedno s njima, u svoj stan.”[15] Zapis Marije-Vice Balen, naizgled nevažan i možda netočan po pitanju tadašnje Popovićeve prisutnosti u Zagrebu, precizno i vrlo slikovito opisuje tadašnju partijsku disciplinu po pitanju “zaštite bezbednosti Sovjetskog Saveza, tada jedine socijalističke države u svetu”. Disciplina koncipirana isključivo iz sovjetskog kuta gledanja stvorila je unutar članova KPJ slojevit odnos prema stvarnosti: rat, čak i ako im je bio neposredan i blizak, bio im je krajnje nevažan, sve do trenutka – dok nije napadnuta “prva domovina socijalizma”.

U skladu s tim, razumljiva je i kasnija politika KPJ, uvjetovana – jednako kao i u predratnom periodu – sovjetskim državnim interesima. Uostalom, kako je naveo Tito, i sam rat je među članovima KPJ imao drugačije značenje od onih nisu bili njezini članovi. “Početak rata” prema Titovom shvaćanju – a time, nužno, i prema shvaćanju drugih, njemu podređenih, pripadnika KPJ – bio je trenutak kada je Njemačka prekršila pakt o nenapadanju i prijateljstvu i napala Sovjetski Savez. Dosljedno tome, “početak ustanka” bio je trenutak u kojem je Tito, kao čelna ličnost KPJ, njezinim vodećima članovima obznanio Kominterninu poruku o “dužnosti” komunista u Jugoslaviji. Drugim riječima, prema shvaćanju Kominterninih pripadnika (te time i članova KPJ, te unutar nje i KPH), rat je počeo 22. lipnja, a ustanak u Jugoslaviji – barem deklarativno – 4. srpnja. Iz tog razloga, u socijalističkoj Jugoslaviji se 4. srpanj obilježavao kao Dan borca: “4. VII Politbiro CK KPJ odlučio je na sjednici u Beogradu da se od sabotaža i diverzija prijeđe na opći narodni ustanak te da se osnuju partizanski odredi i u Prije 4. 7. 1941.Sve dotadašnje bitke nisu se smatrale ratnim uvjetima jer se rat nije vodio na teritoriju “prve države socijalizma"njima postave politički komesari kao predstavnici KP i naroda. Taj se dan slavi kao Dan borca.”[16] Sve dotadašnje bitke u Drugom svjetskom ratu – uključujući i one u kojima su sudjelovale sovjetske oružane snage – nisu se smatrale ratnim uvjetima jer se rat nije vodio na teritoriju “prve države socijalizma”. Na taj način, i sovjetska okupacija Poljske, kao i aneksija njezinih istočnih granica, provedena uz pomoć njemačke vojske, tumačena je kao “zbilja genijalna. Tako reći bez kapi krvi su postali i centralno-evropska vlast, dobili su više od polovice terena, i još im se Nijemci moraju ugibati, da im prepuste osvojen teren…”[17] Zauzeće etnički promatrano poljskih područja tumačeno je kao “oslobođenje poljskih masa”, jer “ako SU [misli se Sovjetska Unija, odnosno Sovjetski Savez, prim. autora] i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac…”[18]

Iz toga kuta gledanja, pasivnost članova KPJ do onog trenutka dok nije napadnut Sovjetski Savez – iz njihovog kuta gledanja bilo je posve sekundarno od koje države – nije interpretirana kao “suradnja sa fašizmom”, nego kao “pridržavanje partijske linije i discipline” te “poštovanje partijskih direktiva”. Sve drugo bilo je posve nevažno.

Vladimir Šumanović
Hrvatski list