Institucionalizirana „jugonostalgija“: Vrijednosni sustav desetogodišnjeg predsjedničkog mandata Stjepana Mesića

Vrativši se iz svog posjeta Kini, bivši predsjednik Stjepan Mesić u kratkom se pisanom obliku, putem riječkog Novog lista, obratio hrvatskoj javnosti. Odgovarajući na optužbe da je “dilao transkripte”, Mesić je poručio kako je samo ispunjavao obvezu utvrđenu Ustavnim zakonom te je, uz to, naglasio: “Na primjer, bio sam svjedokom optužbe u procesu Slobodanu Miloševiću. To kao da bi ovi bukači u Hrvatskoj željeli zaboraviti. Ja, međutim, ne zaboravljam, a sada koristim priliku da i na to podsjetim.”[1]

 Premda bi se neupućenom promatraču hrvatske političke scene moglo učiniti nelogičnim zašto Mesić misli da može svoje svjedočenje protiv Republike Hrvatske i njezinog vojno-političkog vrha opravdati svjedočenjem i protiv Slobodana Miloševića, karakter navedene Mesićeve izjave ima dublju pozadinu. Naime, u hrvatskoj javnosti Slobodan Milošević je prvenstveno simbol velikosrpske agresije – projekta koji je inicijalno suprotan hrvatskoj nacionalnoj državi. No, također, Milošević je, samim time, i simbol – s obzirom da se u provedbi svojih interesa služio i Jugoslavenskom narodnom armijom – druge dvije ideologije koje su obilježile hrvatsku prošlost: jugoslavenstva i komunizma. Tu činjenicu nužno je uzeti u obzir kada se analizira Mesićevo svjedočenje protiv Miloševića.

Velikosrpska ideja ugrožavala Jugoslaviju

Velikosrpska ideja jednako kako je ugrožavala hrvatsku nacionalnu državu, ugrožavala je i provoditelje i zagovornike jugoslavenskog komunističkog sustava. Na tu okolnost ukazao je jedan od stvaratelja socijalističke Jugoslavije, Vladimir Velebit: “Nikad se srpski nacionalizam nije zaklinjao u čuvanje avnojske Jugoslavije, već je uvijek pred očima imao veliku Srbiju.”[2] Još dalje od Velebita u svojoj analizi srpskog nacionalizma otišao je Jovo Kapičić, svojevremeni zapovjednik logorskog koncepta Golog otoka. Kapičić je naglasio kako je upravo srpski nacionalizam kriv za raspad Jugoslavije: “Zahvaljujući srpskom nacionalizmu i Slobodanu Miloševiću, koji je stao na čelo te zločinačke politike, Jugoslavija, koja je zbog Tita i partizana uživala ogroman ugled u svijetu, raspala se u krvi i zločinima.”[3]

Unatoč tome što su Velebitovi i Kapičićevi zaključci uvjetovani njihovim ideologiziranim pogledom na bivšu državu; pogrešnim uvjerenjem da je ona uživala veliki ugled u svijetu i da su „njezini narodi“ željeli njezin opstanak, oni su uvelike značajni za razumijevanje suprotstavljenih interesa i koncepata u jugoslavenskom političkom vodstvu. Naime, nakon raspada socijalističke Jugoslavije predstavnici starih političkih elita pokušali su se prilagoditi novonastalim okolnostima na koje oni, u konačnici, ni sami nisu mogli u potpunosti utjecati. I sama činjenica široko rasprostranjene „jugonostalgije“, poticane u velikoj mjeri od strane samih vlasti, ukazuje na okolnost da se nemali dio jugoslavenske političke elite, raspoređen po republikama jugoslavenske države, protivio raspadu bivše države. Ta okolnost, kada se uzme u obzir, objašnjava ne samo političke odluke, nego i način na koji su političke odluke donošene na prostoru država nastalih jugoslavenskim samo-urušavanjem.

Želi se izjednačiti krivnja za rat

Na taj način shvatljiva je pozicija Velebita i Kapičića koji su, kako se može zaključiti iz njihovih izjava, bili protivnici Miloševićeve politike iz razloga što su smatrali da će njegova politika dovesti do sloma Jugoslavije. Slično njima, Miloševićevu politiku objasnio je i Ciril Ribičič: “Za raspad Jugoslavije najveće zasluge ima Miloševićevo provođenje koncepcije tzv. moderne federacije iznijete Memorandumom Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine.”[4] Važnija od točnosti same Ribičičeve teze je činjenica da je Ribičič u istom tekstu u kojem tvrdi da je Milošević odgovoran za raspad Jugoslavije vrlo jasno naveo kako se protivio Miloševićevoj politici jer se zalagao “za obnovljenu jugoslavensku zajednicu naroda, koja bi bila asimetrična konfederacija sa Sarajevom kao glavnim gradom”.[5] Ribičičevom krugu svojevrsnih pro-sarajevskih jugoslavena pripadao je i Sefer Halilović, prvi ratni zapovjednik Armije BiH. U izjavi zagrebačkom tjedniku Nacional objavljivanja svoje knjige Nije kriv, Halilović je dao važnu izjavu: “Uglavnom, Srbi pričaju, apsolutno svi, da su svi na prostoru bivše Jugoslavije otprilike približno jednako odgovorni, a najodgovorniji su Tuđman i Izetbegović, i Kučan, zato što su razbijali Jugoslaviju, i to je razlog rata. I njima se nikad nije moglo govoriti da su Milošević i srpski nacionalizam razbili Jugoslaviju i da su svi htjeli Jugoslaviju, ali ne onakvu kakvu je htio Milošević, ali džaba je ta priča bila.”[6]

 Halilovićeva izjava stavljena u kontekst Mesićevog opravdavanja svjedočenja u Haagu i uspoređena sa tezama Velebita, Kapičiča i Ribičiča može objasniti poziciju, poglede i interese onih političkih krugova s prostora bivše države koji svoje protivljenje Miloševićevoj politici promatraju iz perspektive zaštite jugoslavenskih nacionalnih interesa. Slično frakcijskim borbama iz perioda u kojem su sovjetske političke elite stabilizirale i širile svoj politički utjecaj, frakcijske borbe raznih skupina proizišlih iz raspadajućeg Saveza komunista Jugoslavije nastavile su se i na prostoru bivše jugoslavenske države. Na taj način i deklarirani Jugoslaven Velebit utvrđuje stupanj odgovornosti pojedinih političara za raspad Jugoslavije: “Presudna je bila politika Slobodana Miloševića da svi Srbi budu u jednoj državi i da u njoj budu i hegemon, a i to što su mu – sa svojih nacionalističkih pozicija – zapravo išli u susret i Franjo Tuđman i Milan Kučan i Alija Izetbegović.”[7]

Hrvatsku vode jugoslavenski kadrovi

Kada se navedene citate komparira sa desetogodišnjim predsjedničkim mandatom Stjepana Mesića, razumljiva je i stvarna slika trenutačne hrvatske političke scene. Bez obzira na to što su se razne odluke netočno pokušavale prikazati ustupcima učinjenima na pritisak „stranih centara moći“ – pri čemu su se podrazumijevalo skup država povezanih kroz EU ili NATO – činjenica je da hrvatsku državu, neovisno nalazi li se ona u EU-u ili NATO-u, vode politički faktori obrazovani unutar jugoslavenskog vrijednosnog sustava. Pitanje, dakle, nije za ili protiv EU – kao što u proljeće 2008. pitanje nije bilo za ili protiv NATO-a – već je pitanje kakvi će političari uvesti Republiku Hrvatsku u EU, odnosno kakvi su je uveli u NATO. Naime, niti EU niti NATO nisu i ne mogu biti niti krivi niti zaslužni za unutarnje stanje hrvatske politike. Hrvatsku politiku, bez obzira na snagu međunarodnih institucija, kreiraju politički faktori unutar same Hrvatske. A ti politički faktori već deset godina inzistiraju na politici sažetoj u paroli „U Jugoslaviji je bilo bolje“, „Predsjednik Tito je veliki čovjek“ i „Antifašizam je temelj naše države“. Ti politički faktori inzistiraju na spomenutim parolama čak i pod cijenu kritika onih međunarodnih organizacija kojima navodno žele pristupiti. Najznačajniji primjer takve politike u prvom je redu bivši predsjednik – Stjepan Mesić.

 Poželjan je samo jugoslavenski nacionalizam

U svom posljednjem nastupu pred inozemnom javnošću u funkciji predsjednika Republike Hrvatske, 13. veljače 2010. u Berlinu na Sveučilištu Humboldt, Mesić je nedvosmisleno jasno objasnio u kakvom je ideološkom sklopu formiran u mladosti: “Tito je bio jugoslavenski nacionalista, spreman da u ime obrane nacionalnih interesa Jugoslavije, a još više demonstriranja njene neovisnosti, najprije ruši američke avione koji su bez dozvole prelijetali Jugoslaviju, a potom da se odupre Staljinu pred kojim je drhtala cijela istočna Evropa, ali zapravo i ostatak svijeta. Moja mladost u komunističkoj Jugoslaviji ostavila mi je pečat nepopustljivosti, kada sam uvjeren da sam u pravu i da radim za korist svoje domovine.”[8] Nacionalizam, koji je u drugim okolnostima Mesiću najveći grijeh, dopušten je ako je – jugoslavenski. Međunarodna izolacija, koja je Mesiću primjer neuspješne vanjske politike, opravdana je – te nazvana „nesvrstanošću“ – ako ju simbolizira Tito. Diktatura, koju Mesić – sintagmom „pravne države“ – gotovo svakodnevno kritizira, razumljiva je ukoliko služi Savezu komunista Jugoslavije. Navedena izjava i uvjeti u kojima je dana jasan su znak ne samo hrvatskoj, nego i međunarodnoj javnosti kakav vrijednosni sustav vlada Republikom Hrvatskom. Iz tog kuta gledanja razumljivo je i Mesićevo obraćanje hrvatskoj javnosti putem Novog lista, obraćanje koje je još jednom potvrdilo kako je i kritika Miloševićeve politike dopuštena jedino ukoliko se istovremeno kritiziraju i – Franjo Tuđman i Gojko Šušak.

Vladimir Šumanović
Hrvatski list

[1] Stjepan Mesić, »Istina oslobađa: Presuda generalima je osuda Tuđmana«, Pogled: Tjedni prilog Novog lista, 23. travnja 2011., br. 385., str. 3.

2] Mira Šuvar, Vladimir Velebit: Svjedok historije, Razlog, Zagreb, 2001., str. 428.

[3] Tamara Nikčević, Goli otoci Jova Kapičića, VBZ, Beograd-Zagreb-Sarajevo, 2010., str. 228.

[4] Prof. dr. Ciril Ribičič, Geneza jedne zablude: Ustavnopravna analiza formiranja i djelovanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Jesenski i Turk-Zagreb/ Sejtarija-Sarajevo /Založba Bogotaj-Idrija, str. 79.-80.

[5] C. Ribičič, Geneza, str. 23.

[6] Orhidea Gaura, Razgovor sa Seferom Halilovićem, Nacional, 17. studenoga 2009., br. 731., str. 70.

[7] M. Šuvar, Vladimir Velebit, str. 423.

[8] Boris Pavelić, 10 boljih godina: Bilanca građanina-predsjednika Stjepana Mesića, Novi Liber/Novi list, Zagreb, 2010., str. 331.