Djelovanje Floresa, koji je (pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima) poginuo tijekom jeseni 1941. godine, ostalo je uglavnom neistraženo i, susljedno tome, nepoznato. Usprkos tome, u jugoslavenskoj historiografiji se upravo uz njega vezao pothvat koji je – kako se tvrdilo – omogućio pokretanje ustanka. Floresova važnost bila je u tome što je, kako se tvrdilo, omogućio povratak vojnih stručnjaka iz redova KPJ.(V.Šumanović)

Boravak pripadnika Komunističke partije Jugoslavije u Španjolskom građanskom ratu u jugoslavenskoj je historiografiji i publicistici bio uglavnom prešućen. Premda se važnost »Španaca«, odnosno pripadnika KPJ koji su se tijekom trogodišnjeg rata u Španjolskoj borili na strani Republikanske vojske neprestano naglašavala, njihovo period boravka u Španjolskoj spominjan je vrlo malo i to tek usputno.  (V. Šumanović)

Neovisno o tome što se iz današnje perspektive, na temelju dostupne arhivske građe i objavljenih publikacija, dugogodišnja teza jugoslavenskih vlasti o Hebrangu kao (ustaško-)njemačkom čovjeku čini netočnom, činjenica jest da je jugoslavenska historiografija tvrdila upravo to, potvrđujući na taj način – premda, doduše, tek neizravno – Kopiničevu tezu.(V.Šumanović,HL)

Sukob vodstva partijske organizacije u Zagrebu – točnije, Centralnog Komiteta Komunističke partije Hrvatske – i Kopiniča izbio je iz razloga što je Kopinič optužio CK KPH da služi interesima njemačke tajne službe, poznate pod nazivom »Gestapo«. Naime, Kopinič je, kako je naveo jedan od vodećih pripadnika KPH, Vladimir Bakarić, optužio CK KPH da ne provodi Kominternine direktive od 1. srpnja te ih – iz tog razloga – okvalificirao kao »agente Gestapoa«.(V. Šumanović, HL).

Kompariranje i na logičkim osnovama analiziranje zapisa Popovića, Nađa i Kreačića ukazuje da je Gestapo ne samo pustio zarobljene »Špance« iz svog logora, već i da im je omogućio komuniciranje, sastajanje, organiziranje i, u konačnici, napuštanje Njemačke. Štoviše, navedeni zapisi još su značajniji ako se uzme u obzir da su oni objavljeni od učesnika spomenutih događaja u službenim glasilima.(V. Šumanović, HL).

22. lipanj kao simbol njemačkog napada na Sovjetski Savez unutar organizacija stvorenih i organiziranih na inicijativu Komunističke internacionale (Kominterne) imao je sasvim jasno značenje. Taj je datum, kako se tvrdilo, s jedne strane, označavao “vjerolomnost” njemačkog vodstva koje je iznenada i bez objave rata napalo sovjetski teritorij, dok je istovremeno, s druge strane, ukazao na “discipliniranost” Kominterninih organizacija.(V.Šumanović,HL)

Bi li bilo kriminalizacije Domovinskog rata – popularno nazvane «detuđmanizacijom» – da nije bilo Haaga? Odnosno, drugim riječima, je li iz hrvatske nacionalne perspektive, Haaško tužiteljstvo krivo za «detuđmanizaciju»? Može se reći kako Haaško tužiteljstvo jest krivo, odnosno odgovorno, ali pitanje je kako, zašto i u kojoj mjeri. Najtočnije bi bilo reći da je tek suodgovorno baš zato što nije – kako proizlazi iz Brammertzovih riječi – svemoćno. Uostalom, i sam Brammertz je jasno naglasio kako je i utjecaj samog Haaškog suda ograničen.(V. Šumanović).

Ukoliko je Sisački partizanski odred uopće formiran, radilo se o skupini članova lokalne partijske organizacije koja je u strahu pred viješću da je Njemačka prekršila pakt o nenapadanju i prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom pobjegla u šumu. Koliko je njihov tadašnji čin bio nebitan, ukazuje i broj suprotnih informacija glede imena njihova zapovjednika. Prema tome, na osnovu navedenih podataka, posve je nejasno koji se događaj 22. lipnja svake godine u jednoj od sisačkih šuma obilježava kao državni praznik.(V.Šumanović,HL)