Moderato cantabile

Ta bolesna igra s lažima, i s brojevima, ne prestaje. Ankete su sve učestalije, i sve besmislenije. Očito je, dnevna zapovijed glasi: dižite podršku. Ako je već nema, vrijeme je da lažete kako potpora raste. Možemo samo nagađati, ali kad bi referendum za pristup RH EU-u bio, recimo, za tjedan dana, s priličnom sigurnošću može se reći kako bi ankete prognozirale bar 75%.

Zašto da ne? Ako Josipovića 'podržava' preko 80 postotaka hrvatskih državljana, onda je, u tom čudesnom svijetu informacije, odnosno publicistike, uistinu sve moguće. Samo ''nebo je granica'', za takve novinarske dosege, neslućenih dimenzija.

Istina je, na žalost, posve drukčija. Turobna. Sumorna. Ljudi koji su zemlju odveli do ruba ponora, i doveli u situaciju gdje je ugostiteljska škola najsigurnija investicija u zaposlenje vlastite djece, a manekenstvo najpoželjnije zanimanje većine mladih djevojaka, posve sigurno imaju sasvim druge planove, i rezultate, sa svojim potomcima.

A koliko su tek zamamne te briselske stolice i karijere. Nema kraja privlačnosti, koja seže dotle da je laž odavno ugrađena u sustav, prevara je postala nešto poput druge prirode sustava koji ne zna ništa drugo osim nasilno provoditi volju stranca i nametati interes neprijatelja. Hrvatska je ogrezla u izdaji. Je li to naša sudbina?

Naravno da nije. Prvo i osnovno, Hrvatska treba danas, odnosno još jučer, proglasiti isključivi gospodarski pojas na Jadranu. Svaki dan odlaganja dodatni je uteg s potonućem još dublje u izdaju vlastitog naroda i nacionalnog interesa.

Drugo, Hrvatska mora ponovo uspostaviti monetarnu vlast, koje se Hrvatski državni sabor odrekao, još onomad. Tome ne treba poseban elaborat. Tko razumije, razumije. Tko ne, taj surađuje s izdajnicima. Hrvatska treba i hrvatske banke.

Treće, imamo problem civilnog nadzora nad izvršnom vlasti. Treba ga uvesti i kontrolirati. Da, i svaki nadzor treba kontrolirati i preispitivati. Slično je sa sudstvom, a i sa samim Saborom. Iskustvo pokazuje kako nas je postojeći model predstavničke demokracije priveo na rub propasti. Nacija treba više zaštite, sama od sebe, a posebno od ljudi koje je ''izabrala'', jer ih zapravo odabrala – nije. Izabrali su se sami, odnosno sustav koji je na snazi, a koji su osmislili – oni koji su na vlasti. Sudce, kao i političare, treba birati neposredno. Imenom i prezimenom.

Četvrto, ništa ne smije biti privatizirano preko određenog minimuma, odnosno sigurnosnog kvantuma društvene, odnosno državne kontrole. Neoliberalizam je ionako mrtav, neoizolacionizam je već odavno u uporabi.

Peto, Hrvatsku treba zaštititi od beskrupuloznih i ekspresnih promjena Ustava, pod krinkom hitnih procedura tobože u interesu nečega jako važnog, odnosno redovno u vezi s nečim 'neminovnim'. Prevedeno, zatraženim tko zna od koga, ali nikako od ''hrvatskog naroda'', odnosno birača. Zaštitu treba kodirati u sam Ustav, i potpuno je zaštititi, suptilno, ali i efikasno. I prejasni su ciljevi današnjih vladara RH, sluga i lakeja EU-a.

Šesto, nitko i ništa ne može unutar Republike Hrvatske imati veća prava od državljanina RH, birača hrvatske nacionalnosti. Sve lojalne manjine, s druge strane, ne smiju imati ništa manja prava od tih. Ljudi kojima su neki drugi interesi važniji i preči, od nacionalnih interesa Republike Hrvatske, ne mogu biti financirani unutar sustava ili bilo kojeg podsustava unutar RH. Što se tiče neovisnih financijera, bilo domaćih ili vanjskih, ta sredstva moraju biti transparentna, i limitirana. Kao u ostalom, i sve ostalo financiranje svih ostalih udruga ili organizacija, i svih subjekata koji žive i djeluju na teritoriju RH.

Sedmo, bez obzira na interese koga bilo ili raznih lobija domaćih ili međunarodnih, hrvatsku politiku u bilo kojem segmentu moraju voditi najbolji ljudi, bilo da žive i rade isključivo u RH, bilo da su formalno angažirani djelomice ili povremeno ili privremeno negdje van granica Države. Ministri hrvatske Vlade moraju transparentno djelovati u tom smjeru i referirati te izvještavati Naciju na način da svatko zna tko odlučuje ili surađuje o nečemu i na koji način, po principu najveće moguće izvrsnosti, ali i neovisnosti od raznih neprincipijelnih ili netransparentnih upliva ili sugestija. Bit svakog ministarstva je služiti narodu, i tome sve podrediti.

Osmo, nema li jasnih rezultata i napretka, nema ni na kojem položaju i ni u kojem segmentu bilo kakve aktivnosti, političke zaštite koja bi mogla spriječiti nadzorne mehanizme da ne pokrenu proces opoziva odnosno smjene, bez obzira na duljinu mandata. Kvaliteta rada mora biti kvanitifikabilna i stručnost mora postati osnovni kriterij; svaki politički kriterij mora biti sekundaran suočen s objektivnom analizom postignutog.

Deveto, objektivna evaluacija i reevaluacija mora se ugraditi, pa i ubrzati, na svim razinama i u svim segmentima društvene stvarnosti. Pogotovo u autonomne sustave, kao što su akademska okruženja, edukacijske ustanove, javni mediji ili bilo koji podsustav podložan sudu javnosti ili preispitivanju u skladu s karakterom svojeg unutarnjeg ustroja i principom svojeg djelovanja.

Dopunjeno, osma i deveta točka znače da nitko ne može izgraditi nedodirljivu poziciju na račun bilo čega učinjenog u prošlosti, ili pripadanju ovom ili onom shvaćanju s određenom političkom ili nekom drugom platformom , ideologijom, pripadnosti. Sustav se mora principijelno dinamički (dati) reevaluirati, sa svrhom bolje kontrole i veće učinkovitosti.

I to bi bilo to. Razrada je, naravno, moguća i poželjna. Ali bit svega naprednoga je u ovakvim polaznim točkama, koje garantiraju transparentnost. Nema nikoga i ničega tko se u tom slučaju može staviti iznad hrvatskog naroda, odnosno djelovati na način da zanemaruje, unaprijed, volju birača o kojoj ili ne zna ništa ili pouzdano zna da nije u njegovu korist, odnosno dobrobit hrvatskog državljanina.

Pogotovo nitko ne bi mogao sustavno i protuustavno kršiti Ustav kao i donositi zakone koji Hrvatskoj ne donose ništa, i to bez obrazloženja i/ili brzinom koja očigledno cilja na zataškavanje i zanemarivanje hrvatske javnosti. Nitko i ništa ne smiju vrijeđati inteligenciju hrvatskog čovjeka, i stavljati se iznad njega u političkom, odnosno statusnom ili bilo kakvom općenitom ili posebnom smislu.

Svatko tko je izabran ili imenovan na javnu funkciju u RH mora predano i požrtvovno služiti hrvatskom biraču, prije svega većinskom biraču, u Hrvatskoj to znači u prvom redu Hrvatu jer je Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda. To ujedno znači, uz ostalo, i da hrvatski mediji ne mogu otvoreno napadati i agitirati protiv Katoličke crkve, s pozicija koje su apsolutno neprihvatljive i civilizacijski prevladane kao politikantske i primitivne. U RH takvi stavovi imaju prizvuk nekih drugih ideologija, i nekih prošlih vremena.

Antikatoličanstvo, na žalost, i prečesto koincidira s protuhrvatstvom. Protuhrvatstva je u Hrvatskoj bilo dosta i dovoljno. Vrijeme je za istinsku hrvatsku budućnost.

Naravno, takve nema bez uključivanja hrvatske dijaspore, u hrvatsku stvarnost i svakodnevicu. Bosna i Hercegovina jednostavno nije hrvatska 'dijaspora', nego je povijesni hrvatski prostor, kao i još neka područja u blizini trenutnih hrvatskih granica. Genocid sustavno činjen i više puta počinjen nad hrvatskim civilima i njegovom obrambenom silom, mora se zaustaviti i zauvijek spriječiti. S tim ciljem o svim njegovim manifestacijama i elementima treba otvoreno govoriti, i unijeti ga sustavno u hrvatsku povjesnicu. Jedino znanstvena istina, bez ideoloških predznaka, treba govoriti budućim hrvatskim naraštajima, kroz škole, medije ili bilo kakav oblik istinite, na činjenicama utemeljene informacije.

Ta svakako isključuje stavove bivšeg predsjednika Mesića, na primjer. Ali i mnoge druge, čija je sudbina neminovna – lustracija. Ta treba biti ugrađena u Ustav RH, kao civilizacijsko dostignuće. Besmisleno inzistiranje na dogmama poput ''antifašizma'' treba zauvijek izbaciti iz smislenog konteksta promišljanja o hrvatskoj sadašnjosti i budućnosti, jer dotični je antifašizam dokazano ništa drugo nego krinka za velikosrpski fašizam i aktivnu borbu protiv hrvatske nacionalne ideje, odnosno slobodne i suverene hrvatske države.

Dr. Slaven Šuba