Rat i mir

Kako je mnogima jasno već odavno, ponekima tek neko vrijeme, ali skoro svima bistro od 15. travnja na dalje – Hrvatska je u ratu, odnosno pod agresijom. Kako je, mnogima, isto tako jasno, rat je ''nastavak mirnodobne politike vojnim operacijama'', ali isto tako, mir je – od uvijek – što produžetak a što priprema za rat i ostvarivanje 'strateških ciljeva', što je moguće više i što u većoj mjeri, te na najrazličitije načine. Ti su strateški ciljevi, u prvom redu, što podjarmljivanje teritorija, ili zemalja i naroda, što otimačina i prisvajanje. Cilj su i posljedica, u slučaju uspjeha, iskorištavanje i izrabljivanje, besramno i pod okriljem sile. Jednom, kad se stvore uvjeti, razne su taktike na raspolaganju za dovršenje plana, ali ishod je neminovan.

Sredinom travnja sve su maske pale, i danas bi svakom tko drži do Hrvatske i njezinog suvereniteta trebalo biti jasno kako je specijalni rat protiv Republike Hrvatske u punom zamahu. Iako traje odavno, jer je započeo paralelno s vojnom agresijom, da bi se rasplamsao postepeno, te plamtio i širio se poput šumskih požara kojima raznorazni piromani vole raspaliti po Hrvatskoj. Kako po hrvatskom tlu, tako i po dostojanstvu, kulturi, religiji, moralu te po perspektivama i (blago)stanju, odnosno protiv svekolike uspješne budućnosti samostalne hrvatske nacije i slobodnog hrvatskog čovjeka ponaosob.

Karakteristične su, za specijalni rat, razne 'podvale' i širenje dezinformacija, plasiranje teza i 'istina' koje služe svojoj svrsi, ponajprije rastakanju jedinstva, odnosno istinskog razumijevanja događaja i pojava u našem okruženju. Od suštinskih do onih malih, 'svakodnevnih', pomalo kao, neutralnih i sitnih laži. Na primjer, predsjednik Josipović je nedavno rekao, a što su prenijeli svi mediji gdje god su stigli, kako Haški sud ''nema veze s EU-om''. To je, po njemu, sud UN-a.

Vrlo točno, onako formalno, a istovremeno i potpuno i krajnje netočno i besmisleno u svojoj suštini. Dezinofmativno. Olaka izjava, koja cilja na izravno zaglupljivanje vlastitog slušateljstva, odnosno biračke mase koja bi ga, manje više 'pobožno iako agnostički' trebala slušati i odobravati mu. Jer, svatko zna tko su ''ključni igrači'' u UN-u, svatko ih danas zna prepoznati i unutar EU-a. Isti ljudi, isti interesi, raznorazni igrači, u raznim dresovima i na raznim pozicijama. Ali, kao i u Bruxellesu, tako i u Haagu, ljudi su probrani i 'izabrani' ne bi li ispunjavali zadaće. Nikakva činovnička etiketa ne može promijeniti bit, odnosno karakter Haaškoga suda i njegove funkcije zbog koje je i osnovan i financiran, bez obzira kako se službeno zvao ili komu ili čemu službeno 'pripadao'.

Zadatci su u spomenutom specijalnom ratu, što se tiče RH, transparentni. EUropskom mrkvom i batinom, odnosno briselskom mrkvicom i haškom toljagom, privesti Hrvatsku k svrsi. Gospodarski gledajući, ta je već skoro pa i posve ostvarena, što shvaća preko 80% nedavno anketiranih – Hrvatska ide u krivom smjeru. Podrška ulasku u EU niža je nego ikad. Kako nikad nije ni bila viša od 30 postotaka, raznovrsni anketari izlažu se riziku vječnog ismijavanja, uzdižući potporu EU-u iznad astronomskih 40, pa 50 ili nedaj bože koliko-god-treba, tih tobože važnih ali Jandrokoviću nasušnih, postotaka.

Peter Galbraith je u svom, 'objektivnom' i objektivno pomirbenom interviewu, izrekao i kako je RH prva i dosad jedina zemlja u povijesti čovječanstva koja je vojnu pobjedu 'okrunila' predajom svojih pobjedničkih generala stranom sudu. Brzo je dodao, jasno, kako je to dokaz neviđene vladavine demokracije u Hrvatskoj, itd. Naravno, Galbraith je prije svega uspješan i sposoban diplomat, za što je i prikladno (uvijek bio) plaćen i nagrađen. On nije mogao svojim finim diplomatskim rječnikom jasnije reći ono što je stvarno izrekao: ''Ispali ste totalni kreteni, dosad apsolutno najveći kroz povijest. Ali ako je vama to OK, svima ostalima to odgovara, pa zašto ne i meni''. Bivši veleposlanik mogao je ''Hrvatskoj'' samo čestitati, na kraju uspješnog razgovora s hrvatskom reporterkom.

Naravno, i EU i Haaški sud, kao i Amnesty International i REKOM, ili KLJP i GOLJP, i mnoge druge nebrojene ''nevladine'' organizacije u službi su svjetskih 'centara moći', odnosno centara 'globalne politike'. Možemo to nazvati i ''novim svjetskim poretkom''. Bit je, međutim, u služenju onima koji ih financiraju, preko različitih organizacija, efektivno poluga i instrumenata provođenja politike koja brine o nasilnoj preraspodjeli dobara ovog svijeta. Kao što je poznato, 93% svjetskog stanovništva su dužnici, preostalih 7% su vjerovnici. Isto tako, 20% globalne populacije raspolaže s 80% 'resursa', prema principu poznatom kao Pareto princip. Ali nikakav princip ne pomaže kod 2 posto ljudi koji raspolažu s pola svjetskog bogatstva, niti s osminom svjetskog stanovništva koje gladuje. Moć i bogatstvo su, kao što svatko zna, izrazito neravnomjerno raspodijeljeni.

Naravno, poanta je u tome da pomno izgrađeni političko-birokratski sustav, s bezbroj plaćenih činovnika, doušnika, poslušnika, ispred svega anacionalnih i kontranacionalnih individua svih mogućih teoretskih podloga i 'filozofija' koje nemilosrdno rasprodaju svojoj okolini, baš poput REKOM-a ili kuća ljudskih prava – koje zapravo ne služe nikakvim ljudskim pravima nego centrima moći – kako je nedavno primijetio uvaženi Slavko Kulić – poput gigantske hobotnice služi održavanju i širenju moći svojih gospodara.

Metoda kojom se to postiže je nešto najbliže determiniranom, i kontroliranom kaosu. Slično baš takvom kakvom svjedočimo diljem globusa. A pred našim se očima sve brže i sve luđe, vrti već više od 90 godina crno-bijeli dokumentarni film, posvećen versailleskom velikosrpskom projektu. Zapadni Balkan na koji nas je EU istovarila, ili Jugosfera, kamo nas haški gospodari preusmjeravaju, samo su prikladni termini koji prikrivaju bit stvari: ideja je postepeni ali bespovratni, gubitak suvereniteta, a time i slobode, hrvatskog čovjeka te hrvatske države.

Zorno to pokazuje analiza gotovo svake politike ili neke od (ne)zapamćenih izjava nekih od naših ''lidera''. Stjepan Mesić, recimo, ne može već u startu izdržati 'provjeru' bilo kakve ozbiljnije analize u smislu kvalitete, etike, ili morala kojima bi njegova politička 'škola' bila podvrgnuta. Sjetimo li se njegovih ''proročanskih'' izjava o tome kako ''svi koji su ušli u EU danas žive bolje'', ili o bespotrebnosti granica u Europi svijetle budućnosti, uz mnoge druge pošalice koje bi nas razgalile svojom neospornom državničkom mudrošću i/ili dubinom, te usporedivši ih s aktualnom EUropskom problematikom odustajanja od Schengena (Italija, Francuska), ili kreditnih režima u pripravi ili toku za mnoge čvrste države/članice EUropskog zvjezdanog kruga s plavog neba (Grčka, Irska, Portugal), ili političkih procesa i događaja koje naši agilni EUropski suradnici izbjegavaju i spomenuti (Belgija, Nizozemska, Finska, Mađarska), jasno je da EUropstvo nema ali baš nikakve budućnosti.

Bez obzira gdje trpali RH, u Europi smo ionako već odavno. Na Balkanu nikad nismo ni bili, jer za pravo niti ne postoji (pod Balkanom se zapravo misli na ''Balkanski poluotok'', koji uopće nije poluotok, itd.). Jedino smisleno pitanje jest, hoće li Hrvatska biti neovisna, slobodna, samostalna, suverena Hrvatska, ili će biti – na ovaj ili onaj način ali politički i ekonomski – podjarmljena i u sponama, združena na neki od već poznatih neprirodnih načina, unutar ''Regije'' iliti ''regiona'', protiv volje velike većine svojeg stanovništva, čija je volja potpuno nepoćudna volji onih koji o njoj, još od Versaillesa na ovamo, ne prestaju odlučivati i krojiti joj (velikosrpsku) sudbinu.

Nejasno je što bi još trebalo predočiti ili podastrijeti onim 'neutralnima', ako takvih uopće još može biti u Hrvatskoj, iako ih ima koji ne mare, pa da shvate tko upravlja Hrvatskom, a koliko raznoraznih činovnika, prie svega potomaka udbaških, orjunaških, komunističkih, tobože socialdemokratskih ili socijalističkih, ili EUropskih alias progresivnih, stoji u redovima za popunu mreže birokratskih žbira i žandara kojima ovu malu, ali ''ključnu'' zemlju namjeravaju pokoriti. Možda put u Berlin, ''ključne'' pregovaračice Vesne Pusić i njezinog, tobože, pregovaračkog teama? Zna se što su tamo radili, između ostalog. U izravnoj vezi s nekadašnjim 'vladinim', iako tajnim, a današnjim 'nevladinim' i posve javnim, kao i ponovo 'vladinim' i tajnim, odlukama i namjerama.

Ali, ''car je gol'', čak i u Hrvatskoj gdje cara odavno nema, odonda caruje Versailles i duh velikosrpstva, a svjetski biznis praktično bescarinski trguje i prodaje, kupuje i rasprodaje, Hrvatsku i njezinu supstancu. Hoćemo li izdržati u toj (ne)ravnopravnoj borbi? Ne samo da ćemo izdržati, pobjeda je – neminovna. I u ratu i u miru, ona će doći.

Ah da, Europa ne zamjera nikakvu reakciju. ''Nama''. Ali uskoro bi mogli početi ''hapsiti'' pola Hrvatske. Jer nije surađivala s Haagom, što muči Stjepana Mesića.

Dr. Slaven Šuba