Historijski angažman

Priglupe primjedbe koje se čuju ovih dana na 'politički angažman' hrvatske Crkve, u svezi predstojeće presude hrvatskom supergeneralu i pobjedniku iz Domovinskog rata, te dvojici njegovih pobočnih generala, ne samo da podcrtavaju 'neku tajnu vezu' između politike koja stoji iza tih primjedbi i suludog optužnog zahtjeva za 27 godina tamnice čovjeku koji je jednostavno – dobio rat, na spektakularan i vojno bezprigovoran način, već naglašavaju svu besperspektivnost politike koja vlada ovim, tobože 'zapadnobalkanskim' regionom, i težinu apsurda kojom je protkana i ta i takva politika, kao i svaka slična, koja je kroz povijest – ne samo hrvatsku – težila porobljavanju i podjarmljivanju. Ma kako metode same sebe zvale, ma kako zavojevači umatali svoje stvarne ciljeve i programe, činjenice ostaju – činjenice.

Branitelji koji su branili i obranili Hrvatsku, svo su ovo vrijeme, kroz posljednjih 11 godina koincidentnih s 'procesom približavanja EU-u', uhićivani i osuđivani. Taj se 'proces' nastavlja, bez kraja i konca. Presude hrvatskim generalima i generalu Heroju, trebale bi biti kulminativnim činom slavodobitne politike progona i obračuna, s nepokor(e)nim Hrvatima i njihovom krhkom samostalnošću i samosvojnošću.

Ne čudi suradnja mnogih veleizdajnika, jer tradicija je, povijesno promotrivši, i više nego duga i dostojna samih njihovih začetnika i predšasnika. Već 90 godina Hrvatskom dominira, rastući i jačajući, beogradska škola hrvatske povijesti. Ista je to škola koja je 'pomirila' balkanske četnike i partizane, u trenutku kad je svaka daljnja mimikrija postala kontraproduktivnom i smiješnom, jer naravno, još od (ne)slavnih četrdesetih, maskenbal se odvijao u raznim oblicima i pod raznim 'programima'. Srž je svega, i sukus, pomirba je bila neizbježna, pogotovo u trenutku kad je Srbiji bilo potrebno 'pregrupiranje', radi podvlačenja crte i kretanja novim smjerom, iako u istom pravcu i s odavno poznatim ciljevima.

Od vječite sotonizacije ustaštva, s implicitnom generalizacijom na svaku hrvatsku političku aktivnost koja bi vodila u smjeru nepoznatom Beogradu, do suptilne inkriminacije Branitelja i Domovinskog rata, srpski su četnici/partizani oduvijek imali vjerne saveznike u hrvatskoj sužanjskoj pasmini. Istoj vrsti i soju koji i danas ne zna ni braniti ni obraniti bilo koji hrvatski nacionalni interes, u istim ljudima koji nas strmoglavo i bez odlaganja, 'bezalternativno', vode pod kolektivnom omčom oko vrata u EUdorado, idiličnu zajednicu naroda koji ne znaju što bi sa sobom, ali znaju što bi s Hrvatskom: najradije bi je vidjeli u – Jugosferi.

No, najnoviji i svježi primjeri, kakvim 'moderna', 'slobodna' Hrvatska obiluje svih ovih godina, drsko su trganje mreže zadarskom ribaru, čista sitnica. I nitko da bi riječ rekao, pošteno. Ali tu je i preko šest stotina prosvjeda upućenih na istu, apeninsku adresu. Zbog, ponovo drskog, ometanja programa HRT-a, na valnim duljinama koje nisu dobrosusjedske. Jer nisu – njihove. Tu protesti ne pomažu. Što nas tek čeka u EU-u?

Koji su faktor Hrvati u očima EUropskih gospodara 'života i smrti', pokazao je i primjer iz susjedne Bosne nam i Hercegovine. Valentin Inzko je preuzeo ulogu rimskog prefekta, tipično EUropsko ponašanje kakvo i RH već desetljeće plus osjeća na svojim leđima i plećima. Dakle, koji su faktor Hrvati? Konstitutivan narod? Da, gdje to? U ''Republici Srpskoj'', možda? Američka je administracija pozdravila potez bosanskohercegovačkog visokog predstavnika, najvišeg funkcionara i birokrata kojeg je Bosna i Hercegovina vidjela i osjetila, još od vremena Turaka posve sigurno.

Situacija je, blago i iskreno rečeno, u najmanju ruku besmislena. Ali u svaku ruku ponižavajuća i ružna. Hrvatska politička elita ponovo – šuti. Europa, danas, vlada i u Hrvatskoj, i u Bosni, i Hercegovini. Najmanje vlada u – Republici Srpskoj. Još manje u Republici Srbiji.

To je efekt, i rezultat, devedesetogodišnje beogradske škole istorije. S bezbrojnim istorijskim crticama, zgodama i dogodovštinama poput ovih koje se i danas događaju – Hrvatima. Talijani su i za vrijeme onog velikog, drugog svjetskog rata, šurovali s četnicima, naoružavali ih, te dijelili i komadali Hrvatsku kako god su poželjeli i prohtjeli. Tito je, međutim, mudro shvatio kako je ipak najbolje osloboditi Hrvatsku 'problema' Srijema i ostatka Vojvodine, kao i Boke Kotorske, te rasjeći Hrvatsku neumskim klinom. Talijani mu, sa svojim agresivnim mussolinievskim primitivizmom, te prevrtljivošću povijesno zajamčenom i višestruko provjerenom, uz poslovičnu bahatost bez pokrića osim pouzdanog kukavičluka u svim segmentima ratovanja ili okupacije, nikad nisu bili simpatični, a cjeloviti mu je Jadran trebao i za njegove ciljeve, i stabilnost države s kojom je imao velike planove.

Puno je toga kumrovečki maršal i ostvario, ali najveći mu je doseg bio i ostao – Trg. Maršala njega. Za zločinca koji je, poput Staljina, najučinkovitiji bio protiv ''vlastitog'' naroda, ipak premalo. Džugašvili, u ostalom, i nije bio Rus, osim što je bio 'veći Rus od Rusa'. Tito je, s druge strane, bio najveći Jugoslaven kojeg je svijet poznavao, zalog postojanja države koja bi, bez njega, odavno popucala po svim šavovima kako se to, u poodmaklim osamdesetima i s početkom devedesetih, i dogodilo jer se moralo desiti.

Hrvatska, međutim, ne treba više istoriju. Još manje angažirane političare. Njima je vrijeme za – ropotarnicu povijesti. Čas je da ostave na miru, i Republiku Hrvatsku, i Crkvu, i Narod. Hrvati su danas većina, u svojoj državi. Tako trebaju i odlučiti, i na izborima, i na referendumu. Kao svoj, samosvojan narod. Hrvati će glasovati za Slobodu, jer to im pravo nitko, i to baš nitko, ne može oduzeti. Da glasuju za – Hrvatsku.

Ne lezi vraže. Vesna Pusić, u Globusu, kaže ni više, ali  ni manje, nego da MUP ima 66 nepopunjenih radnih mjesta, ''za koja će se provoditi natječaj, sada odmah treba raspisati natječaj, i držeći se svih stručnih i profesionalnih kriterija na natječaju, MUP treba izabrati kandidate koji su pripadnici nacionalnih manjina''!!(?) Eto primjera blistavog političkog, i angažiranog, proEUropskog, razmišljanja. Na žalost, nikako pro-hrvatskog. Čitavo istorijsko razmišljanje Vesne Pusić, otvoreno je ovim, duboko promišljenim pasusom, citat: '' "Pregovori s EU su 95% unutarnja i 5 % vanjska politika, osim na početku i na kraju pregovora kad su zapravo isključivo politika. No, na kraju pregovora moramo imati ispunjene sve kriterije“, kaže predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU-om. Znači, 95% unutarnje politike plus 5% vanjske politike, osim na početku i na kraju. Onda je to – isključivo – politika. Duboko, nema što. Zvuči -- istorijski.

Osim stručne preporuke, koja bi, pomalo, trebala sugerirati kako u MUP-u, tobože, nacionalne manjine nisu već (i previše) zastupljene, predsjednica stručno predlaže i da se ona, uz Nevena Mimicu, Mariju Pejčinović, i naravno, Milorada Pupovca, ''razleti po Europi'', te da ''informiraju parlamente''. Ta bi diplomatska ofenziva, kaže Pusić, bila usmjerena prvenstveno prema ''ključnim zemljama'' EU-a, dakle trokutu Berlin-Pariz-London. Čudnog li, vrlo čudnog trokuta. Ali, ključnog, znači predsjednica Nacionalnog odbora z.p.p. priznaje da postoje ''ključne'' zemlje unutar EU-a. Ako je tome tako, usuđujemo se primijetiti, pa i spomenuti, gospođi Pusić, onda o nekakvoj ravnopravnosti unutar EU-a nema ni govora. Možemo samo, u svjetlu nekih svježih primjera, povijesnog sjećanja, kao i recentnih događanja unutar EU-a, osjetiti nelagodu, pa  i dvojbu...? Quo vadis, Croatia?

Hoćemo li u EU-u biti... ravnopravni? Ključni? Suvereni??

Pusić predlaže, uz pobjednički potez (66 radnih mjesta u hrvatskom MUP-u ne-hrvatskim manjinama), i još neke, koji (ne) zaslužuju pobliži osvrt. U ostalom, pobjednički potez, obično, dobiva Partiju. Zar ne?

Eto, oglednog primjera, kako doći do željene, briselske stolice. Put vodi preko ključnog trokuta, uz nepogrešive suradnice i suradnike, probrano društvo. Hrvati još trebaju jedino – glasovati. Za Vesnu Pusić, u Bruxellesu. Epohalno!

Slaven Šuba
jedinohrvatska.hr