Krivda

''Parlamentarna skupština Vijeća Europe (VE) prihvatila je u prošli tjedan u Strasbourgu tri rezolucije koje se odnose na zemlje bivše Jugoslavije - o zaštiti svjedoka, obvezi država članica da surađuju u suđenju za ratne zločine te o pomirbi i političkom dijalogu'', kaže vijest. Nadalje, talijanski izvjestitelj Pietro Marcenaro je, obrazlažući rezoluciju o pomirbi i političkom dijalogu u zemljama bivše Jugoslavije, kao najveće zapreke na tom putu naveo pitanja nestalih, izbjeglica i progona ratnih zločina te utvrdio da potpuna pomirba ovisi o brzini rješavanja tih pitanja.

Nigdje ni spomena o tome tko je zapravo tu (bio) tko, tko je otpočeo rat, izvršio agresiju, progonio i kršio međunarodne konvencije, te ima li u ovom trenutku mjesta ovakvoj, 100% neutralnoj izjavi. Što se tiče pomirbe, za to bi bilo potrebno, u svakoj rezoluciji ovakvog tipa, prvo navesti o čemu se radilo, osuditi agresora, te se odrediti prema najvećim ratnim zločincima, koji su i dalje na slobodi – Ratku Mladiću, te Goranu Hadžiću, a i mnogim drugima koji su prešućeni i zanemareni.

Izvjestitelj iz Hrvatske Miljenko Dorić rekao je, predstavljajući rezoluciju o suradnji u procesuiranju ratnih zločina, da je trenutačno najveća poteškoća u izvođenju pred sud osoba koje su u "trećim zemljama" jer su tada zapravo izvan domašaja pravosuđa i "mogu umaći pravdi". Znamo li gdje je uhićen Radovan Karadžić, vjerujemo kako su gore spomenuti mega-zločinci nigdje drugdje nego u – ''jednoj zemlji''.

Poznati ministar Čobanković odbacio je zahtjev hrvatskih ribara, odnosno udruga ''Naše more'', ''Mare Croaticum'', te ''Istarski ribar'', za proglašenjem isključivog gospodarskog pojasa na Jadranu. Kako je to, i po našem mišljenju, neodložan zadatak i prioritet svake hrvatske politike, u svakom trenutku, i to već odavno, ovakav stav resornog ministra smatramo – neozbiljnim.

Dok hrvatska vlast, a i ''oporba'', pobožno prihvaćaju već dugi niz godina sve što im stiže na stol iz Strasbourga i Bruxellesa, ili pak iz Haaga, podvrgavajući se apsolutno i bespogovorno diktatima koji odonud stižu, te dovevši zemlju u 'procesu' u kritičan gospodarski i politički položaj koji se iskazuje kao potpuna i sveobuhvatna podčinjenost i podjarmljenost, te inzistiraju na 'uspješnosti' te i takve politike, hrvatski narod, koji po važećem Ustavu ima pravo suodlučivati u svim pitanjima koja se tiču njegovih strateških pitanja opstanka, razvoja, i boljitka – nitko ne pita ni o čemu, već se odbija svaka njegova inicijativa, demokratski pokrenuta i izražena.

Ministre Čobankoviću, stidite se. Isključivi gospodarski pojas imperativ je Republike Hrvatske. To je naše pravo a i obveza, prema sebi samima i prema generacijama koje dolaze. Ne samo zbog ribara i njih radi. Ako Republika Hrvatska ne rabi svoje dostupne opcije, međunarodno garantirane i 100% opravdane, kako će tek iskoristiti bilo koju od ''opcija'' na koje mora čekati, i koje tek treba dočekati, od EUropskih vlada, vijeća, komisija i raznih povjerenstava, akcijskih grupa, organizacija, i tako dalje i u nedogled?

Na okruglom stolu u povodu Međunarodnog dana sjećanja na holokaust, u raspravi je predsjednik ŽOZ-a Ognjen Kraus ocijenio da je osnovni problem poučavanja o holokaustu što se u Hrvatskoj nikada nije raščistilo s Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH) i što postoji dvoličnost - jedno lice kad se Hrvatska predstavlja, te drugo - unutarnje lice.

Koliko li je tek dvoličnosti kad se radi o ponašanju 'međunarodne zajednice' prema Republici Hrvatskoj, kao u gore navedenim rezolucijama Vijeća Europe! Koliko li je tek dvoličnosti i nekih drugih stvari kad se radi o raščišćavanju s Jugoslavijom, odnosno ''zapadnim Balkanom'', kao i s poviješću te velikosrpske tvorevine, u kojoj je progon prema Hrvatima započeo za ''prve'' Jugoslavije, nastavio se u Drugom svjetskom ratu da bi kulminirao zločinstvima i zvjerstvima '45., i prvih poratnih godina, a zatim se i nastavio za ''druge'' Jugoslavije e da bi opet agresija i zločinci nahrupili na početku devedesetih.

U prvom redu, dobronamjerni bi ljudi trebali govoriti o Jugoslaviji, te napadati velikosrpsku politiku. U Hrvatskoj spočitavati ljudima dvoličnost, vrlo je problematično.

Takve rečenice nemaju nikakvo uporište u povijesnim činjenicama, niti u sadašnjosti. Pogotovo zanemaruju li se hrvatska stradanja i žrtve, od Prvog svjetskog rata na ovamo. Dapače, slične su konstatacije potpuno beznačajne i bespotrebne, i na vrlo su niskoj razini komunikacije. Pogledamo li ponašanje 'međunarodne zajednice' prema Hrvatskoj tijekom posljednjih 100 godina, kao i danas, kristalno je jasno na kojoj strani treba potražiti dvoličnost. Hrvatske žrtve jednostavno se ne mogu zaboraviti, što god neprijatelji hrvatske države i naroda poduzeli protiv Republike Hrvatske, i pod kojom zastavom ili egidom.

Dr. Slaven Šuba