Ekstremno

Svako doba nosi i briše svoje strahove i svoje tlapnje, svoja uvjerenja i svoja razmimoilaženja. Kroz čitavu svoju povijest još od osamostaljenja, Srbija je rabila fleksibilnu politiku ne bi li ostvarila svoje ciljeve, istodobno ili naizmjence pokazujući vučju stranu ljudske prirode a i oblačeći janjeću kožu. Kad, odnosno dok, ne bi sazreli uvjeti za beskompromisni atak, znači za vojnu agresiju, rušilački napad i slabo prikriveni genocid, Srbija bi pribjegavala izigravanju žrtve, bezočno grabeći priliku za konflikt čim bi je bilo – a stvarajući 'slučajeve' kao od šale kad ih bilo za pravo i ne bi – i ne odustajući od svojih aspiracija ni u jednom trenutku i ni pod kojim uvjetima.

To je vidljivo i danas, baš kao što je bilo razvidno i devedesetih, i osamdesetih, i tako unazad kroz čitavih par stoljeća, koliko je od neposrednog značaja i od važnosti za Hrvatsku nekad, kako u prošlim državama tako i danas u suvremenoj Najljepšoj Našoj. Niti je odustajanja bilo niti ga ima pa ga niti biti neće, pod nikakvim okolnostima ni pod uvjetima kakvi danas vladaju na ''jugoistoku Europe'', ili tzv. 'Zapadnom Balkanu', podrazumijevajući da znamo što pod tim oni koji taj termin sklepaše i uzvisiše misle i za što ga rabe, na opći užas i usprkos zdravoj pameti i još mnogim određenim činjenicama i parametrima, u svakodnevnoj uporabi oko 'ovih prostora'. Radi se jasno ponajviše o tome da 'Zapadni Balkan' za pravo ne postoji, baš kao što ga nikad i ne bi.

Spomenuli smo više lica srpske politike jer uz vješto izokretanje kože i prikrivanje stvarnih ciljeva nije nikad ponestajalo saveznika. Uz EUropske standarde na djelu i u akciji, Srbi su si naravno i sami itekako znali pomoći, rabivši pri tom raznorazne 'quislinge', te općenito naizgled sitne ali svakako bitne petokolonaše svih vrsta i pobuda. Takvih pak Hrvatska nikad nije bila lišena, kako u najtežim ratnim uvjetima – kako je svjedočio i Vladimir Šeks 2009. na suđenjima za osječke 'zločine' – tako i posebno i pogotovo danas, odnosno u svim vremenima kad je Hrvatska suočena s 'janjećim' okruženjem, a ne izravno pogođena i na udaru balkanskih 'vukova' gladnih hrvatskog teritorija i ostalih naših dobara.

Kristalno je jasno i bistro svakom tko bar malo misli o Hrvatskoj te o najboljem interesu njezinih državljana, kako je RH neprekidno u svojevrsnoj defenzivi, što ne čudi s obzirom na EUropsku politiku RH, dočim za uzvrat imamo pa to i dobivamo, efektivno protuhrvatsku politiku EU-a, naravno pod plaštom 'procesa' kojima se RH približava ulasku u EU. Za pravo si učinkovito oduzima vrijeme i priliku da osigura sebi i svojem pučanstvu ravnopravan život dostojan čovjeka, i na razini prava i sloboda kakve uživaju građani EU-a, i kojima navodno i Hrvatska stremi. Stvarnost je potpuno suprotna 'stremljenjima'.

Prvo i osnovno pravo, ostvarilo ga je 130 drugih država, proglašenje je isključivog gospodarskog pojasa na Jadranu. To je neodložan zadatak i svaki dan odgode predstavlja još jedan pa još jedan i tako u nedogled, poraz. Ispred svega, to je poraz hrvatske Vlade i njezine loše najblaže rečeno, politike.

Osim što ''ne možemo'' proglasiti gospodarski pojas i konzumirati svoje međunarodnim pravom zagarantirano pravo, mi dozvoljavamo i da gospođa Snežana Malović, srpska ministrica ''pravde'', urbi et orbi, explicite priopći kako će sve osobe s određenih srpskih popisa biti ''hapšene'' dođu li u Srbiju. Zacijelo, vukovarski su se heroji, koje su batinali i mlatili, mučili i maltretirali, širom i diljem Srbije, vjerovatno zaželili hodanja po teritoriju našeg uglednog susjeda, da ne kažemo gaženja svete srpske zemlje. S onu stranu Dunava. Ta nemojte kas'ti, Snežana. Pa ti su ljudi odavno optuženi, neki čak i osuđeni, pa neki i razmjenjivani, za razliku od nekih među njima koji nikad nisu ponovo ugledali voljenu im domovinu, i odmorili oči na hrvatskoj zemlji. Očigledno, branili su Vukovar i Hrvatsku od JNA i ''paravojnih'' formacija, koje navodno nisu pripadale modernoj turbo-Srbiji. Magnum crimen, nema šta. Čak su i dobili rat, moglo bi se reći. Gospođa Malović međutim, u maniri koja odiše onim nekim, starim manirama, najavljuje daljnje progone.

I naši sveprisutni udbaši ne mogu bez starih manira. Eto, poslaše bombu, kao, Josipoviću. I to u ime HF-a, a da ne bude zabune, znali su oni to odmah i dešifrirati i protumačiti čitavoj ne-ekstremnoj hrvatskoj javnosti: bio bi to Hrvatski Feniks, ''dosad nepoznata organizacija''. Promptno, nema šta. Ali u svakom slučaju, organizacija je. I ekstremna je, i emigrantska je. Treba li tome što dodati?

Čini se da udbaši pripremaju Hrvatsku ne samo za uvlačenje u EU, već Hrvate za razdvajanje na ispravne/podobne, odnosno EUropski orjentirane, napredne i globalno in-doktrinirane, te naravno na emigraciju, odnosno diasporu [još nisu sazreli uvjeti da se diaspora identificira s ''emigracijom'', ali očito se na tome radi], čiji je neizostavni dio nekakav ekstremni dio. E sad, zato su nužno potrebni i udbaši, premda se dotični naravno neće više tako zvati. Ta nije baš zgodno, zvučalo bi skoro – ekstremno. Ali potpora će sigurno stići, u ostalom, već je vidimo i slušamo.

Već smo pisali o Amnesty International organizaciji, čudnoj biljci čija djelatnost teško da ima neke veze s imenom. Kad je tome tako razne se, pa i neslućene, mogućnosti otvaraju. A preko toga eto i raznih mladih iniciativa i prijedloga da se nepoćudni počnu plijeviti iz hrvatskog novo-okruženja. Ta nećemo valjda u EU s ljudima koji su osumnjičeni za ratne zločine, pri obrani Hrvatske, u čemu su čak i uspjeli. Nešto tu ipak nije u redu, jer već onda nisu slušali direktive iz 'međunarodne zajednice' i iz raznih centara moći. Nicole Duckworth i njezina Amnesty pak, nekim su čudom silno zainteresirani za 'procesuiranje' baš tih i takvih, i to samo i striktno hrvatskih 'osumnjičenika', odnosno sumnjivaca koji su doprinosili rušenju planova integriranog Balkana. Kako znamo, danas zbog toga moramo baratati sa 'zapadnim Balkanom', a to je još jedan crimen. Previše rebusa, maski, skrivanja. A stvari su tako jednostavne; još je James Baker svojedobno najavio mrcvarenje koje je hrvatske branitelje svih vrsta i činova i zaduženja čekalo i dočekalo. Da ne spominjemo brojne civile, i 'tehnike' koje datiraju iz '45-e i još ranijih doba.

Normalno da ljudi sad moraju opravdati stvari kao stvaranje jedne nove države. Ta nije bila u planu. Nije ni sada, ali zato je trebalo vremena da se pronađe formula njezinog rastakanja. Ta neosporna, fanatična, nezaustavljiva želja za 'približavanjem' pa uvlačenjem u tkivo matice Europe, iako smo tamo odavno, bila je i ostala stara/nova formula. Shvatilo se, u 'procesu', kako ljudima treba dati što žele – na papiru. U stvarnosti, birokrati i gurači papira, kao i svuda i uvijek kad oni preuzmu (stvarnu vlast), progurati će svaku moguću 'istinu' i svaku moguću 'pravdu'. Baš kao i ministrica ''pravde'', baš kao i predsjednik PravDe. Jer, ovaj je svijet u tom slučaju najbolji svijet od svih mogućih svjetova. Što drugo? Samo treba (znati) surađivati...

Još samo da uđemo. Udobne, tapecirane stolice i još udobniji, debelo tapecirani bankovni računi čekaju u središtu EU-a, i na naše zaslužne 'građane'. Rudolf Elmer je švicarski bankar optužen i kažnjen sa 6k švicarskih franaka. Prekršio je švicarski zakon jer mu se gadi praksa bogatih političara i poslovnih ljudi, koji izbjegavaju plaćati porez i time – varaju državu i krše zakone. Eto, i to se u EU-u događa ljudima koji krše zakone... Točnije, ne svima. Onima koji odaju bankovne tajne, pa bili oni i bankari. Znači li to da bi sada i u Hrvatskoj Ankica Lepej trebala na sud?

Ma ne, ona je pod posebnom paskom, štoviše, ona savjetuje našeg najnovijeg predsjednika. Ona je – poseban slučaj. U njezinom se slučaju, igrom slučaja, vjerovatno taj princip 'izobičajio'. Baš kao što je poseban slučaj i neki Perković, baš kao što je to i izvjestan gospodin koji navodno živi u – Zagrebu, nakon što je, opet navodno, pristigao u Zagreb, vjerovatno iz Švedske. Dotični izvjesni, navodno gospodin, tamo je – ima tome godina – lišio života švedskog predsjednika vlade u ono doba, po imenu Olof Palme. Nesretnog gospodina Palmea, svi su izgledi, ubio je naš sugrađanin po nalogu – Udbe. Ponovo, zvuči poznato. A nije Feniks? Nije, ali ga je likvidirao Hrvat. Navodno. Nikad ga nisu optužili? Zašto i bi, ta nije pripadao ''ekstremnoj emigraciji''. Kad je to Udba bila – ekstremna?

Dr. Slaven Šuba