Za Pravo

Ivana Simić Bodrožić, mlada Vukovarka, jedno se vrijeme nije usuđivala predstavljati kao Vukovarka, zbog ''atmosfere u društvu''! Radi se o atmosferi u Hrvatskoj, da ne bi bilo zabune. Strašno, stravično. Vukovarska književnica s pravom je spomenula i kako 'isprika' za Ovčaru, i isprika za Paulin Dvor, nemaju istu težinu, za pravo niti nikakve korelacije. Jasno, Josipovićev timing prilikom Tadićeva posjeta bio je – kao i obično – potpuno pogrešan. Naravno, za pravo nije, jer on ionako radi, stalno i uvijek, ono za što je instaliran i programiran. Tragična je istina, hrvatski predsjednik u 'svojoj' zemlji radi nešto što mu netko drugi, van Hrvatske, diktira i propisuje. Na žalost, ima svako pravo, izabran je legalno i legitimno.

Nasilje koje se u suvremenoj Hrvatskoj provodi već duže vremena, još od pobjede Šestoglavih pa na ovamo, nad zdravim razumom, nad Istinom, nad pravima hrvatskog naroda i u korist raznoraznih, ali u prvom redu u izravnu korist onih koji su hrvatstvo i hrvatsku državu oduvijek zatirali, blatili i napadali svim mogućim sredstvima, tužno je okruženje i ove, još jedne, vukovarske obljetnice. Nema tu nikakve greške, sve dok Viviane Reding dolazi u Hrvatsku susresti GOLJP, KLJP, BaBe, te SDF, koji predstavljaju, valjda, nekakvu demokratsku pozadinu Republike Hrvatske, odnosno ljude koji brinu o čistoći i higijenskom održavanju određenih standarda EU-a, glede čega već treba.

Samoprozvani su dušobrižnici, najčešće i skoro redovno, listom, financirani odavna i izvana, demokratski etalon ove države, u kojoj se sve još od Šestoglavih pa do Kukuriku programa i planova – uz kontinuirani hrvatski demokratski zajednički standard, na koji ne treba nam tinte trošiti – mjeri i kroji prema uzusima i praksi kakvu nam diktira EU, buduća nam majka ili preciznije maćeha (?). Tako na teletekstu hrvatske dalekovidnice nam domaće i nacionalne – čitamo neki dan i ovo: 'Hrvati bi na referendumu o pristupanju EU-u trebali zaokružiti ''za'' jer će ravnopravno suodlučivati o zajedničkoj sudbini, biti dijelom tržišta od pola milijarde ljudi i biti će joj dostupni strukturni i kohezijski fondovi. Izjavio je to u Osijeku šef delegacije EU-a u Hrvatskoj Paul Vandoren. Tim ćemo argumentima uvjeriti građane da je ulazak u EU izvrsna prilika, rekao je na konferenciji ''Hrvatska u EU''. – glavni hrvatski pregovarač Vladimir Drobnjak smatra da je EU prilika za bolji život za svakoga. Glavni tajnik HDZ-a Branko Bačić istaknuo je stabilnost koju pruža EU, a Milorad Pupovac građanska i ljudska prava te slobodu kretanja ljudi, roba i kapitala'.

Hrvatska je, međutim, već danas politička i ekonomska kolonija Bruxellesa. Odavno. Ali, odavno smo niti ravnopravni niti bilo o čemu odlučujemo. Naša se 'zajednička sudbina' veže isključivo za tzv. Zapadni Balkan, odnosno Regiju nejasnih granica, ali čvrsto ili čvršće pa i najčvršće povezanu sa Srbijom, zemljom koja već više od stoljeća i pol priželjkuje Veliku Srbiju, odnosno nije se nikad odrekla teritorijalnih aspiracija prema raznim dijelovima hrvatskog teritorija. Svakako, postavljati političke i ekonomske uvjete koji Hrvatsku vezuju bilo na koji način uz Srbiju, niti je mudro niti razborito niti ima perspektivu.

Što se tiče dostupnosti strukturnih i kohezijskih fondova, imamo situaciju gdje je EU nesposobna donijeti proračun, pa vrši pritisak na Irsku koju je sama bacila na koljena svojom smiješnom i nepopustljivom politikom. Nakon godinu dana shvaća kako je u Grčkoj ''stanje gore nego što se mislilo'', a nekad čvrsta valuta trpi udarac za udarcem, unatoč lisabonskim i raznim 'čvrstim' ugovorima i odlukama, dok što se tiče 'kohezije' treba samo uočiti vojni sporazum V. Britanije i Francuske, i tako dalje i tome slično. Bolji život za svakoga? Ta hajte, gospodo pregovarači... Dobro znate da to nije ni mrtvo slovo na papiru. To izgovoriti, najobičnija je, teška, floskula besmislenog sadržaja. EU nikad u svojoj povijesti nije ponudila 'bolji život za svakoga'. Bolje žive prije svega oni koji su i prije živjeli – bolje. Točno je da smo, već odavno, dijelom zajedničkog tržišta, jer smo propustili na naše tržište bezrezervno sve što trebamo i ne trebamo, ne zaštitivši domaćeg proizvođača ni na koji način, nego prepustivši ga, zajedno s ljudima koje je zapošljavao, 'slobodnom' tržištu, odnosno nekorektnoj konkurenciji ljudi željnih prodaje i zarade, ne samo iz EU-a nego i iz čitavog svijeta. U Hrvatskoj ljudi – ne rade, to je EUropska realnost.

Očito je, 'stabilnost koju pruža EU', u svjetlu svega gore iznesenog, oksimoroničan je sklop riječi, nedorečeno razmišljanje bez ikakvog uporišta u realnosti današnje EUropske Unije, još manje Hrvatske, bila ona van EU-a ili, još više odnosno još manje, hipotetičke Hrvatske unutar EU-a. Za tu stabilnost, jednostavno, nema nikakvog ni pokrića ni uporišta. Ne postoji nikakva kvantitativna evaluacija ili bilo kakav skup brojaka, u nekoj studiji ili analizi, koji bi podupro takvu optimističnu projekciju, osim činjenice da ju je izrekao član vladajuće stranke, premda na odlasku i u silasku.

Pupovčevu 'ponudu', građanskih i ljudskih prava te slobode kretanja ljudi, roba i kapitala, bolje je i ne komentirati – recimo jedino da je istina potpuno drukčija, jer sve što je dosad urađeno na tom planu svjedoči o posve drukčijim planovima i realitetu koji ne vodi k tim, 'plemenitim' idejama odnosno njihovom oživotvorenju, nego baš k njihovoj suprotnosti. Hrvatska je stvarnost već danas apsolutna zavisnost, kako smo rekli politička i ekonomska, podređenost interesima stranih poslodavaca, robe i kapitala, odnosno njihovoj slobodi kretanja do mile volje po tržištu ove zemlje, a na uštrb domaće proizvodnje, zaposlenosti, kratkoročnog a još i više dugoročnog interesa ili izgleda u toj, izrazito neravnopravnoj, tržišnoj utakmici, do koje za pravo nikad neće ni doći. Čak ni pravno, Hrvatska nema jednake i fair izglede, suci ove utakmice odavno znaju kakav je rezultat potreban, a semafori vode Hrvatsku sve niže i niže na svim relevantnim ljestvicama.

Možemo zaključiti da je spomenuta 'ekipa' u Osijeku dobro odradila svoj posao. Profesionalno. Za Hrvatsku? Katastrofalno. Glavna teza je da su interesi EU-a i Hrvatske podudarni, ali spomenute teze i ponuđene 'blagodati', kako smo vidjeli i pokazali, jasno ukazuju da je hrvatski interes negdje drugdje. Hrvatskoj, naime, trebaju konkretne ideje, rješenja, potezi, rezultati. Hrvatsku je bezuvjetno i bezrezervno 'približavanje' EU-u odvelo ka krizama i nezaposlenosti, k problemima i u bezidejnost. Hrvatska je Vlada danas skup pojedinaca bez ikakve supstance ili smisla, ljudi osuđenih da na sljedećim izborima siđu sa scene, po svoj prilici za uvijek, na našu nesreću – kasno, prekasno.

Ali, nikad nije kasno za Hrvatsku. Nakon 888 godina zaživjela je, i unatoč brojnim teškoćama i usprkos nebrojenim neprijateljima – iznutra i izvana – živi i živjeti će. Potrebno je raskrinkati ambis prema kojemu nas guraju, svi ti ljudi koji spominju ''bolji život za svakoga''. Kao što to nije istina danas, unutar EU-a, niti je ikad bila istina, za većinu ljudi u EUropskoj zajednici država formiranoj voljom i zbog interesa konkretnih, točno određenih grupa ljudi i pojedinaca posve jasnih namjera i ciljeva – nikako spontanim ili demokratskim procesima – u trenutnoj situaciji gdje EUropski multi-kulti trpi udarac za udarcem, u raznim zemljama i od raznih slojeva i segmenata, jasno je da sva ta silna EUropska blagoglagoljivost ne nudi zapravo – ništa. Kao što nikad i nije, za pravo. Vrijeme dolazi, za rastanak i posljednji pozdrav.

Dr. Slaven Šuba