Panem et circenses

Pojavi se na državnoj dalekovidnici Milanka Opačić, pa zbori ovako: ''Mi ćemo u EU ući kad EU to odluči, a ne kada mi to budemo htjeli''. Istina. Istina je i to, da ako se tu slažemo, onda ni Milanka ni čitava legija koja zdušno radi već godinama, pod parolom 'nema toga što nećemo učiniti da bismo ušli u EU', nema što tražiti na čelu Republike Hrvatske, ili u Hrvatskom Državnom Saboru. Istina je, oni tamo zapravo nemaju što (pametno) raditi već godinama.

Krajnje nekonkurentno gospodarstvo i preveliki javni sektor hrvatska su realnost. Ta je pak isprepletena, kako je pokazala i posljednja Latinica, toliko jakom dozom korumpiranosti i kriminala, da je ona zaista sustavna, i to ne samo od jučer. Treba vjerovati čovjeku iz Sabora koji je sjedio u dotičnoj Latinici, Lesar je tamo već godinama i sigurno zna s kakvim je ljudima okružen. Malo manje treba vjerovati raznoraznim Linićima, Čačićima, Kosorima, Milinovićima, Šukerima i brojnima i bezbrojnima koji su razapeli svoje mreže, ili ih jednostavno održavaju, već dekadama. Tko im je ravan kad sjednu za upravljač svojih stotina konja i krenu...? Hrvatske im Autoceste krče i lašte put.

Kruha i igara? Otkad je svijeta i vijeka. Još od antike narod se da kupiti, a svi koji su u sustavu znaju the name of the game. Hrvati su pak, trenutno željni kruha, dočim politika, po najnovijem tražeći oprost, nudi samo igre. Izgleda, bez granica i kraja.

Neće biti da se provodi 'program gospodarskog oporavka', jer oporavka – nema. Neće biti ni da se provodi 'program nulte korupcije', jer rezultata – nema. Niti je Polančec jedini znao, niti su svi znali, ali – znali su svi, oni koji su trebali i morali znati. Neku drugu priču, može se pokušati prodavati, ali prodati se više – ne može. Niti sad, niti ikad više. I oprost se može tražiti, za proteklih 19 godina, može sad, ali zaista, i to stvarno, nikad, ikad više. Hoće li se dobiti?

Teško. Postoje stvari neoprostive, baš poput onih protkanih politikom tipa 'nema toga što nećemo...'. Nema više oprosta, kada igre maknu kruh s jelovnika. Jer, nakon šestoglave detuđmanizacije te praznoglave sanaderizacije, već smo više od godinu dana u razdoblju bezglave sandovarizacije. Istina, nema još krvi u ovom teatru bez suza, ali znoj ne pomaže baš ništa i nikome. Platon je, ipak, bio u pravu: glumci su samo loša kopija nečeg što bi trebao biti ovaj svijet, a u njemu, najljepša naša, Hrvatska.

Što ćemo s državom koja ne zna što bi sa sobom, a zna jedino da 'nema toga što ne bi učinila, samo da bi...'? U toj državi teatra svi političari i oporba ovlaš, i usput, ne prestaju (re)citirati kako će nam biti 'kad budemo u EU', iako nitko od njih nema baš ni najmanju ideju kako bi nam tamo bilo, kad bi jednog dana ''ušli'' u EUdorado.

Ali taj je EUdorado i sam, danas, više oaza uličnih, demokratskih zabava sa snagama reda i poretka u glavnim ulogama. Rog obilja isprazno zvuči, kao huk morskih školjki.

Stoga, o tom po tom. Hic Rhodus, hic saltamus. Umjesto EUdorada, na stolu nam je – Jugosfera. S ovakvom pozicijom i opozicijom, to nam je početak i kraj. Zato, dosta bi bilo teatra s ''izborima''. Jasno je da će pozicija iskapiti čašu slatkog otrova do dna, kao što bi učinila i ''oporba'', u inverznoj situaciji.

Samo, svaki nam dan isporučuju i poneku vijest iz ''regije'', iako, te nas u 95% slučajeva uopće ne zanimaju. Mi ne živimo u dotičnoj regiji, a naše 'demokrate', izgleda, uopće ne zanima gdje mi želimo ili što bismo htjeli. Najmanje ih zanima utrošak našeg vremena na dosadne, posve ne-demokratske teme i probleme.

Bakir Izetbegović iz naše ''regije'', recimo, drži da je treći entitet, u susjednom teritorijalnom konstruktu – utopija. Dočim, mi mislimo kako je naša ''regija'', a s njom i BiH bez, tog trećeg entiteta, čista i pročišćena – utopija. I tako to ide.

Bitno je kamo ide Najljepša Naša. I da, ima toga što – mi demokrati – nećemo, ipak, učiniti. No pasaran.

Dr. Slaven Šuba