Vitae magistra

Povijest čovječanstva, povijest je, u mnogome, ratova, sukoba, osvajanja, netrpeljivosti, te otvorenih ili prikrivenih interesa, aspiracija, politika, ili agresija. Nema razloga vjerovati kako je danas bilo što od toga prevladano. U ostalom, trenutni pogled na globus, te refleksija o 'stanju nacije', gotovo bilo koje duž i diljem, odmah će to potvrditi. Stvari su poprilično, kažimo, fluidne. Podložne stalnim preispitivanjima, te neprekidnim promjenama ove ili one magnitude, s tek laganim ili nekim znatnijim utjecajem, ali nikako statične i nipošto zanemarive. Zbivanja se događaju, bez sumnje svakodnevno, iako svi potezi pa ni njihovi učinci nisu razvidni odmah a neki ni godinama potom – bez obzira na to, oni su tu, i žive s nama, ili će tek zaživjeti, kako god mi zatvarali oči ili pak nemali načina shvatiti njihove dosege, usred te beskonačne igre uzroka i posljedica, zamisli i njihovih učinaka.

Svi ti pak raznorodni pokušaji i stremljenja, od onih uspješnih i plodom bremenitih, preko iterativnih pa do osujećenih te prokazanih i osuđenih, imaju isto, divergentno izvorište, unutar ljudskih umova razasutih po karti ljudske povijesti i zemljopisa; iz svega toga treba učiti, kako bi se naučilo, te propuste i pogreške minimiziralo ili posve izbjeglo. Na žalost, bez pravih ljudi, na pravom mjestu i u neko pravo doba, slabi su izgledi za izbjegavanje poteškoća, promašaja, poraza, ili pak potpunog kolapsa.

U doktrinama bivše Jugoslavije, one Titove i 'marksističke', važno su mjesto zauzimali slogani i načela, koje je oduševljeni narod primao k srcu, i pronosio ih kao 'svoje' vrijednosti, u svakoj potrebnoj, pa i u ponekoj ne baš tako neminovnoj zgodi – rečenice poput: ''Svoje nećemo, tuđe ne damo'', ili ''ništa nas ne smije iznenaditi''. Ljudi kao što su Zoran Pusić, ili Stjepan Mesić, bivši predsjednik predsjedništva SFRJ, znači ovom ili onom vezom bliski HNS-u – danas nekoj vrsti 'liberalne' stranke – uživali su u blagodatima politike obrane i zaštite zemlje zasnovane na tim ili sličnim načelima. Vojna je sila, ali i mreža unutarnjih doušnika, potkazivača i branitelja društva i poretka 'sistema', bila tu u svakom trenutku, kako bi neupitno i bez prevelikog razmišljanja, osujetila bilo kakav pokušaj podrivanja ili promjene spomenutog, brižno dakle zaštićenog 'sistema'. Još od nastanka hrvatske države, ili u nekim potonjim trenutcima, mnogi su se čuvari i zaštitnici prošlog 'sistema' aktivirali na jednom drugom zadatku: promicanju 'ljudskih prava', i jačanju stečevina 'demokracije' – iste te koju su izborili njihovi dojučerašnji protivnici, sumnjivci pa i neprijatelji – odjednom se, dotični čuvari i zaštitnici, prometnuvši u znalce i stručnjake za stvari o kojima su – sve do 'jučer' – govorili, mislili i djelovali, na jedan sasvim drukčiji način, odnosno posve u skladu s 'tekovinama' ondašnjeg poretka, danas iščezlog ali nostalgično živućeg kako u mislima, tako u djelima ili metodama tih, mnogih i danas prominentnih ljudi, svih od reda promicatelja EUrope i njezinih nadolazećih blagodati.

Grčko ili švicarsko oduševljenje EUropskom demokracijom odnosno nadolazećim poretkom, malo se njih dotiče, jer kako u Grčkoj tako u Švicarskoj, kruh ljudima ne kupuju Soros ili promicatelji EUropskih ljudskih prava i vrednota kojima vrvi naš medijski prostor, pogotovo kad su 'narušena' nekom poput Predraga Matvejevića ili Radoslava Ilića. Ovdje je sasvim druga situacija: uz vladavinu stranih banaka, programe euroregionalnih suradnji ili zapadnobalkanske gospodarske integracije, dolazi i promicanje nadnacionalnih, bez-graničnih dobara i vrijednosti, onih budućih i raskošnih, u svakom slučaju većeg stupnja ''demokratičnosti'' od takvog kakvog danas, po KLJP-u ili GOLJP-u, trenutačno imamo u Najljepšoj Našoj. Domovina nam je, međutim, na udaru raznoraznih ''žutih i zelenih i crnih'', ali – i prije svega – ''crvenih'', i još raznih drugih, koji ne da ne biraju sredstva, nego ih – potpuno suprotno – biraju na različite, promišljene i pametne, načine kojima naši sadašnji, kao i oni iz naše bliske prošlosti, vlastodršci nisu dorasli. Situacija je u Hrvatskoj danas, blago formulirano, teška.

To sigurno zna, recimo, i Gianfranco Fini, koji je – navodno – slučajno došao u posjet Hrvatskoj na dan u godini kada je, pred točno 90 godina, jedan drugi Italiano, nešto dužeg prezimena, pokušao održati govor in Pola. Presidente della Camera dei deputati, bivši Ministro degli Esteri iz vlade u ovim krajevima toliko omrznutog Berlusconia, slučajno je bio član, pa i predvodnik, stranke sličnih ideja kao i spomenuti, 'veliki' političar, tzv. radikalno 'desnih' ideja. Stigao je, kao slučajno, baš na taj dan. Je li to bilo slučajno, nitko nije ni postavio pitanje, a najmanje se time bavio notorni Furio Radin, oduševljen dolaskom presidentea Gianfranca.

Naravno, ništa nije slučajno. Tko može povjerovati da je predsjednik Josipović, posve slučajno, baš sad, i u prvoj prilici, oduzeo teško, i potpuno zasluženo, stečena odličja trojici hrvatskih generala i još dvojici časnika? To, ni pod slučajno, nije učinio ni bivši predsjednik RH, koji je imao bar neku mrvicu poštovanja više, odnosno respekta prema nekome i nečemu što je učinjeno za Hrvatsku, kako bi u njoj i njegov nasljednik danas mogao predsjednikovati, i držati govore u UN-u, na svom privlačnom engleskom jeziku. Malo teže bi bilo ustvrditi i da je čisto slučajno, baš ove godine, predsjednik Srbije Tadić ljetovao sa suprugom na privlačnim Brionima.

Teško da je slučajna i obnova Srb-skog spomenika, odnosno obilježja uzdignutog u slavu događaja koji s podizanjem RH iz pepela ima toliko veze, od prilike, koliko i podizanje čikaške statue 'antifašisti' Draži Mihailoviću. Možda bi mogao i pop Đuić doći na red, pa i on je živio i dejstvovao po Hrvatskoj, po programu Karlovac-Virovitica-Karlobag, za koji su simpatije pokazivali i već spomenuti 'veliki' Italiano, a i mnogi drugi sličnih svjetonazora, posebno mnogi iz stranke koju je ne tako davno predvodio i naš dragi gost Gianni, naš dragi gost, u ovim trenutcima zajedničke sreće i dobrosusjedstva.

Uopće, Pola je prijestolnica – posve slučajno – tzv. Jadranske euroregije, gdje uz Furia dejstvuje i Rade Nazionale, istina, alle isole di Brioni. Tako privlačno. Ali i Ivan Jakovčić, još jedan političar iz kategorije Superhik, pomalo i podsjeća konceptom, ako ne već glavom i bradom, znači poznati ako ne i najpoznatiji istarski sommelier. Slučajno ili ne, no istarska je politička ergela, vjerovatno slučajem igre, ohrabrila i relativno nepoznatog ljevičara Radoslava Ilića, sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske u osnivanju, da pokrene proces trčanja Titove štafete. U Istri pa nadalje, stazom. Sigurno nekog (ne)određenog antifašizma. Toliko o Jadranskoj euroregiji, odnosno raskošnoj paleti događaja koji je potresaju. Svaka veza s Hrvatskom je očito – slučajna. 'Ljevičar' Furio Radin, koji je ushićeno pozdravio Finia, svakako je istaknuti antifašista. Fini je pak sve, samo ne to. Ima li ljepšeg primjera komu i čemu Jadranska euroregija služi. Čemu te dosadne granice. Na Brionima je (oduvjek bio) teatar, zašto ne i svud okolo. Kad austrijski Hypo-istražitelji završe posao, vjerovatno ćemo stići i do svježih informacija, iz srca EU-a. Neki novi čin [Jakovčić se baš vratio aus Österreich].

Po Vladi RH, posve je slučajno Hrvatska u krizi, kojoj se ne naziru granice, koje ionako nisu bitne, kako smo već nešto vremena uvjereni. Kako je rječca o globalnoj krizi, znači granica joj 'samo nebo jest', spomenuta Vlada kupuje kako vremena, tako i birača, pa odgoda, a i kredita. Da joj se nađu u nevolji. Sve tako, sveudilj u nadi da 2011-a godina, kad već mora doći, dođe što kasnije, što bezbolnije, što milostivije. Jer, na Zapadu 'ništa novo', tamo kriza već počinje prolaziti, kažu neki, izgleda dimni, signali. Dok stignu, vjerovatno već rasplinuti, do zemlje zapadno od Balkana, ta će već – možda slučajno – biti čvrsto regionalno integrirana, što je uvjet za bezbolno pripajanje EU-u, odnosno EUtanazijsko priključenje, iliti Anschluss, EUdoradu, odnosno carstvu demokracije, gospodarskog blagostanja, vječitih demonstracija tih radničkih masa i ostalih desničara, te promicanja vrijednosti poput postepene redukcije birokracije, što je istaknuto u svojedobnim vizionarskim proglasima, svojevrsnim manifestima te novonastale sile EUropske.

Hrvatska, međutim, treba Sabor, kako je nedavno rečeno na HRT-u, u suglasju nekolicine pametnih i sposobnih hrvatskih analitičara, u kojem – idealno – neće sjediti niti jedan od sadašnjih zastupnika, koji tamo češće i ne sjede. Ali rade, i to tako da bi, čulo se, bilo najbolje da sebe i nas poštede, te da se oslobode tih nametnutih im okova. Jer ruku na srce, nitko ih, kao baš takve odnosno kao baš njih, nikad nije ni birao ni izabrao. Dovele ih na funkciju stranke. Ali, čak i kad oni napuste stranku, ili ova napusti njih, svejedno. Oni su i dalje tamo. Rade i sjede, i eto nas tu gdje jesmo. A rade tako da nitko ne zna što je zapravo radio Polančec. Ali 'zna se' da je on kriv, pa je shodno tome i optužen.

Jasno, i na puno nižoj razini od ove najviše, nazovimo je političke, naše 'ostale' dvije vlasti iz čuvene trodiobne sheme, koje su službeno neovisne od zakonodavne, rade i surađuju vrlo uspješno. Ali, to su već neka druga razmatranja, vjerovatno za doba ''kad uđemo u EU''. U tom ćemo EUdoradu svi zajedno procvasti, pa nema razloga ne vjerovati i u odumiranje granica ili redukciju birokracije. Ili u funkcioniranje pravosuđa, jednom kad zatvorimo to čuveno poglavlje. A dotle, treba izdržati. I puniti proračun. Udarnički, antifašistički, vizionarski. Ili regionalno, kako nam volja demokratska, marksistička, progresivna. Bitna su ljudska prava, odnosno da ima tko se za njih bori. Naravno, kontra desnice. Ta je uvijek opasna. A ljevica progresivna i poštena. Simon says.

Naime, prilika stvara lopova. Dočim, političara stvaraju neprilike. Pravi je balans, kao i obično, negdje u sredini. Osim u hrvatskoj politici. Tamo su 'sinovi marksizma' i dalje – na konju. Poput jahača, Apokalipse, danas. Bez obzira kako se država zvala, ili kome se spomenici dižu ili sruše.

Dr. Slaven Šuba