Zapadno od Balkana

Predsjednica Vlade Jadranka Kosor ponovo je začuđena, skoro i uvrijeđena. WB, svjetska banka nad bankama, izrekla je svoj sud o mjerama njezine Vlade, odnosno prosudbu njezinog rada i uspješnosti. Začudo, Jadranka nije inkasirala pohvale, ni pojedinačno niti u zbroju, naime, suma nekoliko minusa još uvijek, osim u Hrvatskoj, ne daje prečesto plus. Gđa. Kosor nije znala ''tko je to potpisao''. To je kao bilo bitno, kao i popis mjera koje WB nije zatražila od nje, što će reći od ''nas'', a koje ona nije zato ni mogla provesti. Jer da su oni to tražili, i potpisali, sigurno bi Jadranka već to provela, jer domaće se zadaće rade, a ona je bila odlična učenica, jedna od bezbrojnih u nas.

Sva ta zbunjenost poslušne i dobre školarke zbunjuje i domaće pučanstvo, koje se pita. Može li Jadranka, recimo, i u bijelom svijetu hiniti isto tako uspješno, sa smješkom, kao što hini kod kuće. Recimo, kod kuće predsjednica Vlade uspješno hini da ne zna komu i čemu se obnovio spomenik u Srbu, ili tko je tu ushićen, a tko pomalo zaprepašten. Može hiniti i da ne zna čija se – iako svi dobro znamo – radna mjesta čuvaju i zašto, ili da u doba krize i čuvenog 'gospodarskog oporavka', službeno, kao nema zapošljavanja, dok zapošljavanja ipak ima. Zna se za koga nema i zna se za koga ima, a zna se i zbog čega. A zna se i zašto se hini da se 'ne zna'. Samo, službeno ne želimo znati. Kad smo na vlasti, to je tako lako.

Na svu sreću, imamo predsjednika koji zna gdje se krije čast. Najnoviji orden zadobio je Johannes Swoboda, koji je istaknuo kako treba još riješiti pravosuđe i brodogradnju. Bit će to sitnica, jer čovjek koji je razdijelio brojna odlikovanja, a trenutno u Kirgistanu rješava etničke napetosti i problem siromaštva, sigurno bi udružen sa svojim nasljednikom, te s gospođom Kosor, mogao riješiti i vječito rastuće probleme hrvatskog gospodarstva, odnosno njegovog oporavka. Kad se rukavi zasuču, ne samo da ordenje stiže u prave ruke, a odlazi iz krivih i nepodobnih, nego sva ta čast i zasluge nedvosmisleno govore kako siromaštvo ni kod kuće u Hrvatskoj nema nikakve šanse da zaživi. Ta mi smo bogati zaslužnim ljudima, država nam naprosto cvate. Ne bi nas inače zvali u Kirgistan. U ostalom, kako Šuker stalno ističe, u Hrvatsku svi imaju povjerenje, i mogu nam samo zaviditi.

Što se tiče haaške optužnice, tu već nema mjesta zavisti. Sumanute teze, identične uvidu Save Štrbca, njegovog Veritasa, kao i brojnih drugih suradnika projekta i filozofije koji su još od 19. stoljeća kovani po beogradskim kafanama, zatim procvali u ''regionu'' od 1919. godine pa sve do 1991., da bi se onda reformulirali i pretočili, prilagodivi kakvi već jesu bili i ostali (komunizam, socializam, 'antifašizam', jugoslavenstvo, velikosrpstvo, bratstvo i jedinstvo, itd), a od združenih akcija četnika i JNA ''na ovim prostorima'' sve do kolovoza 1995. pa do 30. kolovoza i završnog iznošenja sulude optužnice s teorijom zavjere, udruženim zločinačkim poduhvatom, etničkim čišćenjem i sličnim nebulozama iz bogatog arsenala beogradske čaršije i nepresušne srpske mitomanije bazirane na ''nedvojbenim'' istinama poput programiranih genocida nad Srbima i ostalim idiotizmima kojih smo se slušali i naslušali.

Ne zna se što je luđe: haška optužnica ili domaća gospodarska situacija; teze su takve da je pomalo i jasno zašto nikom ne pada ni na pamet baviti se, recimo, rezultatima Eurobarometra EU, koji kaže da tek svaki četvrti Hrvat podržava priključenje RH EU. S tim da bi od tih 26% vjerovatno bar njih pola glasovalo za ulazak iz razloga izravne osobne koristi, slično kao što se na domaćim izborima glasuje bilo za HDZ ili SDP ili satelite, ili pak iz razloga nade u opće poboljšanje uvjeta, koji bi se ticali ponovo istog, odnosno perspektive osobne koristi, to jest ''boljeg života''. Neki pak sigurno misle kako se u EU bolje živi, jer recimo turisti koji napuče ljeti Hrvatsku imaju više novaca, bolje automobile, duže jahte, i ne govore hrvatski nego te privlačne europske jezike, neki čak i slovenski.

Kako bi nas Vlada, koja ne može više ni sebe baš u ništa uvjeriti, mogla i početi uvjeravati u blagodati EU? Oni misle kako to nije ni potrebno, jer to im je ionako već desetak godina, svim vladama i ministrima, jedini vanjskopolitički program i opredjeljenje, unatoč tome što se danas to već do kraja ogolilo, i pretvorilo u ono što je bilo od početka: program povratka na Balkan i u zagrljaj Politike koja nas je tamo trpala te strpala 1919., pa htjela tamo zadržati 1991., a posve sigurno bi uživala gledajući nas na Zapadu, ali samo na ''zapadnom Balkanu'', sve do negdje 9191. godine. Barem. A možda i do 9999.

U tu svrhu i ova i ovakva optužnica. S tim ciljem i raznorazne nebuloze izmišljene za ovu priliku, ali i za svaku buduću, baš kao što su razne 'genocidne' i 'ustašoidne' misli i dalje u glavama naših vječnih dušebrižnika i arbitara političke ali i svake druge korektnosti. Lokalnih i eksternih. U tim se mozgovima suverena Hrvatska jednostavno ne može drukčije doživjeti, nego kao jedna velika zavjera protiv nevinih i nejakih, i to – čudna li čuda – baš u Hrvatskoj samoj. Tu je sve sumnjivo i opasno, od Čavoglava do Arene, od Knina do Beograda. Nebrojene žrtve tisuća agresorovih granata (vjerojatno 'selektivnih', naravno, itekako selektivnih), civili, crkve, objekti, pa i čitava naselja, nisu zaslužile nikakvu teoriju zavjere, niti pečat zločinstva ili genocidnosti. Niti 45. niti 90-ih. Nikad. Sve je to prošlost.

Ali zato su Gotovina, Čermak i Markač optuženi kako nitko od agresora nije ni bio niti će biti. Dok istinski sljedbenik Josipa Broza, notorni Ratko Mladić slobodno šeće, nagrađen za svoje usluge srpskom što 'antifašizmu' što četništvu i borbu za interese koji su i odobrili i podržavali oružanu agresiju na Hrvatsku, uveli Hrvatskoj početni embargo na obranu – ne bi li dali agresoru odlučujuću prednost – te doveli UN ne bi li 'cementirali' srpska ratna 'dostignuća' i otpočeli haške procese, i donijeli optužnice kakve su donijeli, te presude kakve ćemo uskoro čuti. Zanimljivo bi bilo saznati, recimo, je li se itko od tih međunarodnih i dobronamjernih ikad zapitao, odakle oružje srpskim ''paravojnim'' jedinicama, unatoč embargu, na primjer onima koje su pristizali iz Srbije pa na zapad, od voljenog Balkana?

Ima toliko tih bespotrebnih pitanja, baš kao što bi bilo i ono: zašto EU ''nema alternative''? Ili, tko odlučuje o ulasku Hrvatske u EU? Zašto je Europska Unija neuspješna i besmislena? I tako dalje. Ali, oni kojima je najveće dostignuće pisanje domaćih zadaća, teško da razumiju bilo što u vezi s EU-om. Njima je Europska Unija početak i kraj, baš kao nekad – Jugoslavija. Zato se i vraćamo na ''zapadni Balkan''.

Dr. Slaven Šuba