Čedo EUrope

"U godini 2000. Europa će biti ujedinjeni kontinent "

Dr. Josef Göbbels, Der Angriff, 30. 1. 1945.

Malo je ljudi u Hrvatskoj upoznato, radi li se o EU, odnosno o 'suptilnoj' propagandi koja nedvosmisleno, uz kolosalnu organiziranost i nedvosmislenu namjeru da se zaguši svaki glas protiv, promiče EUropsku ideju, kojom bi se Hrvatska trebala pridobiti i 'u narodu', s rodonačelništvom čitavog projekta odnosno 'ocem Europe' Robertom Schumanom. Taj je sa svojim kolegom i sunarodnjakom Jeanom Monnetom kovao i iskovao nešto što su, međutim, neki drugi ljudi smislili u istoj epohi, ali osmislili i prije dotičnog gospodina.

Na stranici ''www.schuman.info'' ponosno se, u 3 reda, koči: ''Robert Schuman, Proclaimed Father of Europe, by European Parliament 19 March 1958!''. O onome što čitatelja čeka, može zorno upozoriti već sljedeći red, najinformativniji od svih: ''9. svibnja 2010 65 godina mira:'', i onda, oda miru i blagostanju: ''Budite zahvalni što živite u najdužem razdoblju mira i prosperiteta u povijesti Zapadne Europe. 60 godina Schumanove deklaracije prema 'učiniti rat nezamislivim i materijalno nemogućim.

Da, da. Radi se o 'Ocu Europe', ali – netko će uočiti – 60 godina mira i prosperiteta odnosi se na Zapadnu Europu. Ne na čitavu Europu, s pravom, sjetimo li se devedesetih na ovim, našim prostorima. Da ne spominjemo prostore gdje je ta ista Zapadna Europa doprinosila sveopćem miru i blagostanju, poput Iraka na primjer. A to radi i dalje, očito s idejom da se rat učini 'nezamislivim i materijalno nemogućim'.

Kako bi se 'oca EUrope' stavilo u neku perspektivu prema Balkanu, i da se ne pomisli kako ta očinska figura nije ništa znala o nekim drugim europskim 'regionima' ili problemima, www-stranica ''Schuman biography: chronology'' donosi nam, između ostalog štiva, i jednu zanimljivu crticu, jedinu gdje se eksplicite spominje i naš prostor:

''1933 Tajni posjet Jugoslaviji, razgovarao s Kraljem i svim etničkim zajednicama. Na povratku u Pariz poslao hitno upozorenje francuskom ministru vanjskih poslova Barthouu o opasnosti za kralja Aleksandra u Marseillesu. Upozorenje ignorirano, oboje ubijeni! Pisao o pogoršanju etničkih razmirica i potrebi za kreiranjem zajedničke politike za ujedinjenjem Jugoslavije plus nedostatku slobode tiska u Francuskoj''.

Znači, čovjek koji je imao, još od 1919. godine, loše mišljenje o Versajskom ugovoru, očito je bio angažiran na 'politici ujedinjavanja Jugoslavije'. Otac EUrope, koji je u periodu 1948.-52. bio i francuski ministar vanjskih poslova, okrunio je svoju diplomatsku viziju i misiju početkom pedesetih, kad je, 20. lipnja 1950. u Parizu otvorio konferenciju o 'Schumanovom planu': ''Nikad prije nisu države povjerile, niti čak razmišljale o ustupanju dijela svoje suverenosti jednom nezavisnom supranacionalnom autoritetu''.

Već 18. travnja 1952. potpisan je Pariški ugovor kojim je osnovan ECSC [Europska zajednica za ugljen i čelik], gdje se zauzelo za reorganizaciju Europe otvorenu svim nacijama, bazirane na supranacionalnim principima s pet ključnih demokratskih institucija. Taj su ugovor potpisale Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska. 1. studenog 1993. stupio je na snagu ''Ugovor o EU'' potpisan u Maastrichtu 10. prosinca 1991., s prelaskom dotad zaživjele ''Europske ekonomske zajednice'' u političku uniju država.

Ono što razne pro-EU web stranice i ostali dokumenti brižno izbjegavaju spomenuti, činjenica je da je Walter Funk, koji je bio ''član radnih grupa koje su planirale rat i bile odgovorne za politiku i postupke suprotne zakonima ratovanja'', kao Hitlerov ministar financija, već 1940. zagovarao ideju ''centralno-europske unije'' i ''europskog ekonomskog područja'', s ''fiksnim valutama''. U knjizi objavljenoj 1942. Funk i ideolozi Trećeg Reicha Hunke i König objavili su knjigu pod naslovom ''Europska zajednica''. Tamo je Funk konstatirao da ''ni jedna nacija u Europi ne može sama ostvariti najvišu razinu gospodarske slobode potrebne za udovoljavanje svim društvenim potrebama''. [M. Bošnjak, g.27, iz knjige u tisku ''EU? – Ne hvala'', Grude 2010.]

Werner Daitz, direktor Europskog ekonomskog planiranja sa sjedištem u Berlinu, dovršio je na izmaku svibnja 1940. podrobne planove za poslijeratno zajedničko tržište i Europsku uniju, i tako je to krenulo. Norvežanin Vidkun Quisling je 1942. napisao da će Europa biti jaka i bez rata jedino ako bude ujedinjena, a u jesen iste godine formirana je i Europska komisija. Predviđene su bile zajednička europska putovnica, 'nova Europa', 'novi europski poredak', itd.

Jednostavno je nemoguće da Schuman i njegov kolega Monnet, sin trgovca konjakom, koji je neprekidno ponavljao ''Nastavimo, nastavimo, nema druge budućnosti za Europske narode osim u uniji'', nisu posve sigurno, i više nego dobro, znali što se događa u Njemačkoj, jer se kasnija osnovna teza o 'nezamislivom i materijalno nemogućem' ratu odnosila originalno na francusko-njemačke odnose, i dobar se dio njihovog curriculuma vrtio duž problematičnih Alsacea i Lorrainea, budući da je Schuman sam bio rođen u Luksemburgu, a studirao je u Bonnu, Münchenu, Berlinu i Strasbourgu. Još 1942.-44., dok je, navodno ilegalno, radio i živio u okupiranoj Francuskoj, Schuman je govorio o potrebi poslijeratnog pomirenja s Njemačkom. Teško da Schuman nije znao za, recimo, Himmlerov Ured za europsko planiranje, kao i za mnoge druge stvari iz nacističkih 'radionica' i njihovih projekata. Njemačka je propaganda funkcionirala i predobro, a Schumanov je njemački bio ionako besprijekoran.

Inače, Schumanov sudrug i koprojektant EUropskih planova, Jean Monnet, kao 41-godišnji poslodavac muža talijanske, tada 22-godišnje, slikarice Silvie Giannini, vjenčane početkom travnja, sreo je dotičnu u kolovozu 1929. To je vodilo k njihovom djetetu, razvrgnuću njezinog 'friškog' talijanskog braka, i sređivanju sovjetskog državljanstva za Silviu, kako bi se mogla razvesti – u Francuskoj kao i u mnogim drugim EUropskim državama razvod nije bio dozvoljen.

Bilo kako bilo Monnet, koji je privatno očigledno bio stručnjak za međuljudske razlaze, svesrdno je surađivao sa Schumanom, na nešto širem planu, odnosno povezivanju svih Europljana. On je na De Gaulleov zahtjev dizajnirao i implementirao nacionalni plan modernizacije i razvoja koji je oživio ratom osiromašeno francusko gospodarstvo. Spomenuti ECSC je bio ključni korak u tome planu, kojim je nad Ruhrom i Saarom uspostavljen saveznički protektorat, a njemačka proizvodnja ugljena preusmjerena k francuskoj industriji, po cijenama koje bi se mogle nazvati simboličnim. Otimačina njemačkih resursa Francuze je oporavljala sve do 1981.

No, da se vratimo iz konteksta na koncepte: ''www.schuman.info'' gordo diskutira i razne teme. Evo jedne: ''Kako se klasični federalizam i supranacionalizam koncepcijski razlikuju? – Federalizam pokušava koordinirati i kontrolirati putem centralnih organa posebna područja života. Niže odluke mogu se decentralizirati. Supranacionalizam je puno više specifičan pri svom izboru sektora. Ti su odabrani općim suglasjem kao reprezentativno sredstvo putem kojeg se dolazi do općih rješenja za opće probleme. Supranacionalno upravljanje može se relaksirati jednom kad je problem riješen. Fleksibilno je i cilja na pomoć narodima da žive zajedno radije nego da kreiraju birokraciju.''

Zanimljivo, ako ne i oduševljavajuće. Treba samo pogledati razvoj EUropske birokracije, odnosno raznoraznih tijela EU-a, u Bruxellesu, Strasbourgu, te po mnogim drugim lokacijama. U Hrvatskoj su posvuda razni uredi, organizacije, projekti i fondovi, s pipcima proširenima do u svaku poru zemlje, bez naznake da bi to, u doglednoj budućnosti, vodilo redukciji birokracije, recimo. Što tek reći o utjecaju EUropskih birokratskih tijela na domaće? Bilo bi zanimljivo anketirati 'prosječnog Hrvata', ili jednostavno konzultirati dostupne podatke, o mogućem procesu redukcije birokracije, u ovoj državi a i u okolnima, ili bilo gdje.

Iz čitavog spektra zabavnih, odnosno tragičnih pitanja i odgovora ponuđenih na www-stranici koja zagovara supranacionalnost, mogu se izdvojiti, po želji, neki posebno atraktivni segmenti. Recimo, ''Hoće li nacionalne države izgubiti suverenitet?''. Evo i odgovora na ovo 'pitanje bez odgovora', jer kako smo vidjeli da čitava stvar kreira rastuću birokraciju umjesto da je se, u stvarnom životu, rješava, kako to drsko najavljuje, to i ovo izaziva jedino podsmjeh. – ''Ne, posve suprotno. One su (države) stekle suverenost supranacionalnom metodom. Država poput Portugala sada ima jaku valutu. Također, ima glas kod nove svjetske valute, eura. Njezino gospodarstvo je revitalizirano. Demokracija je ojačala. Ljudi se slobodno kreću po EU-u. Dobilo se na unutarnjem investiranju i izboru roba i usluga za ljude. Industrije su sposobne surađivati s drugim grupama na ogromnom tržištu i sudjeluju učinkovitije u izvozu na svjetska tržišta. Najvažnije od svega, postoji budućnost i vizija za mir. Država može snažno doprinositi na bazi svoje povijesti, kulture, rada i inteligencije. Isto kao što to mogu i sve članice Europske Unije.''

Ovaj smiješni odgovor na konkretno pitanje izigrava, na tipičan način, bit problema obigravajući oko srži pitanja. Naravno da ovdje nema nikakvog razumijevanja procesa koji će se odigravati, odnosno već se događaju, unutar dotične Unije. Još manje predviđanja mogućeg ili utjecaja – jednih na druge ili jakih na slabe – unutar Unije, a i u vezi sa 'svjetskim tržištima', odnosno raznoraznim problemima kakvim je bremenit suvremeni svijet. Ove utopijske i neodgovorne rečenice jednostavno pokazuju s čime smo ovdje suočeni.

Otud i ove zabavne rečenice, tvrdnje u svezi s pitanjem i odgovorom na: ''Kako supranacionalno garantira realnu demokraciju? – Europska Unija trenutno je mješavina supranacionalnog zakona i dogovora među vladama. Element supranacionalnog zakona dogovoren je samo u određenim sektorima. Supranacionalan je zajednički sustav donošenja odluka pod vlašću zakona. Odluke se donose zajednički i pažljivo, nakon što su njihovi brojni aspekti ispitani. Ti su zakoni pod nadzorom Parlamenta [demokratsko jamstvo], Ekonomskog i socijalnog komiteta [jamstvo partnera involviranih u ekonomskoj aktivnosti], Suda [legalno jamstvo i pravda], Regionalnog komiteta [geografsko jamstvo], i Revizorskog suda [financijsko jamstvo], da se ne spominje ispitivanje u nacionalnim parlamentima i njihovim komitetima, raznim udrugama, tvrtkama, te sa strane građana i medija. Ovi garantiraju objektivnost mjera Zajednice s obzirom na različite kulture i povijesti, ali zajedničke vrijednosti europskih naroda. Takve institucije imaju moć modificirati i, ako je potrebno, zaustaviti zakonske prijedloge ne osjeti li se da su pravedne i nepristrane. Čak i svaki privatni građanin, organizacija ili firma može prigovoriti svakom zakonu, drže li ga nepravednim. Takva se moć rjeđe da naći u bilo kojem drugom sustavu bilo nacionalnom bilo federalnom.

Supranacionalni zakon je zakon koji povezuje demokratske države većinskim glasom ministara u demokratskim vladama koji se sastaju u Vijeću. To je demokracija na višem stupnju nego onom države ili nacije. Vrlo je ograničena. Supranacionalna zajednica djeluje samo u određenim područjima kao na primjer ugljen i čelik ili unutarnje tržište. Nadalje, njezino je djelovanje općenito ograničeno na zajednički dogovoreni zakon, u područjima od zajedničkog interesa.

Supranacionalna zajednica je demokracija nad demokracijama. Cilja na pružanje svim građanima maksimum slobode. Već je stvorila slobodu za građane, udruge i tvrtke, do stupnja neslućenog samo nekoliko kratkih desetljeća prije. Ona predstavlja nadmoć demokracija.''

Sve ovo, terminološki a i tonom, podsjeća na poznatu, na primjer, al-Qaddafievu Zelenu knjigu i 'rješenje' problema demokracije. Stvari su vrlo jednostavne, samo treba htjeti.

Zaista, u tu i takvu Europu treba pohitati čim prije. Pogotovo ne treba misliti, izgleda, sve dok se u EU ne uđe, jer sve je već odavno 'pod kontrolom'. To bi moglo objasniti i zašto nam naša Vlast ništa ne govori. Oni mora da znaju kako se već sve zna.

Suglasno ovdje citiranom, kad jednog dana uniđemo u EU, to će biti čas za jednu novu eru, odnosno rađanje jedne nove, supranacionalne demokracije.

dr. Slaven Šuba