HND

''Policija je iznimno sporo i nezainteresirano reagirala kad su proustaške skupine u Čavoglavama kamenjem, grubim vrijeđanjem, iživljavanjem i prijetnjama smrću napale novinarku HTV-a Ivonu Ramadžu i snimatelja HTV-a Krešimira Morića. Bili su izloženi atmosferi linča naočigled redara i uz (prešutni) blagoslov policije koja se dugo nije pojavljivala na mjestu događaja, priopćilo je Hrvatsko novinarsko društvo. U policijskom izvješću o skupu napad na novinare nije ni spomenut. Zahtijevamo da policija identificira napadače i da oni budu procesuirani. Svaki fizički napad i prijetnja novinarima ugrožava demokraciju i društveni poredak zemlje, ističe HND''. A prenose mediji.

Nije jasno, čitajući ovo priopćenje, kako je policija mogla, pogotovo prešutno, blagosloviti spomenuti napad, ako je nije bilo na mjestu događaja. Osim podrugljivog termina, vidimo da HND čita hrvatskoj policiji misli. To je izgleda, to angažirano novinarstvo, u svom najboljem izdanju. Zanimljivo, ''društveni poredak zemlje'' formulacija je dobro poznata, i ta, kao i ton čitavog priopćenja kao da daje takt općenarodnoj revolucionarnoj demokraciji, odnosno zaista, ''atmosferi linča''. Nismo sigurni zašto se HND oglašava ovakvim stilom, ali taj zaista ne bi imao veze s 'demokracijom' kakvu nam žele prodati pod tim terminom, odnosno toliko slavljenim ''društvenim poredkom zemlje''. U svakom slučaju, čitavo priopćenje podsjeća, duhom i tonom, na priopćenja odašiljana iz oblasnih i regionalnih komiteta. Posve smo sigurni da HND nema ovlasti ocjenjivati rad hrvatske policije.

''Bez obzira na planirano smanjivanje proračunskih troškova, i Hrvatska i Srbija morati će napraviti rebalans proračuna, jer će deficit još rasti''. Ocjena je to Europske komisije u svom novom internom izvješću, prenesenom od agencije Beta, saznajemo na KN tv-kanalu. I dalje u istom priopćenju, trtlja se nešto o regiji, Balkanu, Crnoj Gori i Makedoniji. Nejasno je, tko informira koga i o čemu. Kao i zašto bi Hrvatska i Srbija stale u istu rečenicu Europske komisije. U kakvoj su vezi te dvije države, odnosno njihovi proračuni, a i deficiti? Mora da smo, iako još nismo o tom čuli, već u nekoj novoj Jugoslaviji. Otud valjda i briga o ''društvenom poredku zemlje''. Možda ćemo i saznati, od našeg udruženog novinarstva odnosno sedme sile, ali – jasno – samo kad za to dođe čas i prilika. Zasad, četnici su rehabilitirani u obje države.

Inače, dr. Ivo Josipović je u Kninu na najveći državni praznik bio nagrađen kurtoaznim pljeskom, kao i prethodnim jedva čujnim zvižducima, što također treba pripisati spomenutoj kurtoaznosti. Ni 10 dana nakon proslave gdje su slavile lijepe kape, sa simbolima pod kojima se razarala Lijepa Naša, podcrtano je da je Oluja donijela i zločine, i da te treba procesuirati. Iako nije spomenuto da je odnijela zločince, recimo. Nejasno je, zašto ni u Srbu nije bilo ni spomena o nekim daleko gorim zločinima, onima nikad procesuiranima, kao i zašto tamo nije spomenuta osvetoljubivost pobjednika, ili neka slična tema. Uopće, nejasno je zašto čak i danas predsjednik Hrvatske misli da se treba osvrtati na slavne hrvatske dane ispričavajući se i upozoravajući, kao da je hrvatski narod dužan podnositi račune za nešto s čim ni narod, ni njegova vojska, ni čitav Domovinski rat, pa tako ni proslava, nemaju u biti nikakve veze.

Osvrt izostaje radi li se o užasima i zvjerstvima počinjenima u Domovinskom a i u onom prošlom ratu, spram pripadnika naroda koji ga je izabrao. U svakoj državi, nema – ipak – većeg zločina od onih počinjenih nad većinskim, matičnim narodom dotične države. To su zločini i događaji bez osvrta na koje se nema prava aludirati, opetovano, na stvari koje se možda i jesu dogodile, ali koje nisu ni formatom ni karakterom niti približno ravne onim najvećim zločinima, pogotovo kad su zataškavani, prešućivani, umanjivani. Hrvatski se narod nema više komu ni čemu ispričavati, a pogotovo ne za događaje za tih 49 mjeseci 40-ih... Od Kraljevine SHS pa sve do Oluje, Hrvati su bili progonjeni, kažnjavani, mučeni i ubijani, i to kroz čitavih 50 godina, s tim da se može slobodno pridodati kako u susjednoj nam državi i sve do danas, imamo za posljedicu da većina ljudi poistovjećuje hrvatstvo s ustaštvom.

Najmanje što bi svaki političar od formata, danas, u slobodnoj Hrvatskoj, mogao učiniti, bilo bi 'postaviti stvari u perspektivu'. Ali to naravno da nije moguće zauzevši defenzivnu poziciju koja zapravo pripada ne pobjednicima nego poraženima. Kako Hrvatska, po prošlom i sadašnjem predsjedniku, nije poražena ni u onom prošlom a ni u ovom posljednjem ratu, nejasno je zašto se treba ispričavati i kome – hrvatski je narod taj koji je najviše stradao i nastradao na ovim prostorima, a sigurno ne zato što je vodio nekakve osvajačke ratove.

Čemu vodi takav stav, nevjerojatno ali istinito – omalovažavajući prema vlastitom narodu, vidi se iz najnovijeg primjera sa sastanka ''o poboljšanju prekogranične suradnje'', između gradova Trebinja i Dubrovnika. Tamo je gradonačelnik Trebinja zatražio ispriku od Dubrovčana, koji su sličan zahtjev čuli i od Valentina Inzka, visokog predstavnika EU-a u BiH. Čak i danas, ne treba se previše čuditi potonjem, jedino čemu se treba čuditi i zapitati se jest – što zapravo mi hoćemo i želimo u EU-u, u Uniji gdje ćemo predstavljati statističku pogrešku od oko 1% stanovništva, i gdje će nas i naše interese zastupati – nejasno je na koji način i s kojom učinkovitošću – određeni profesionalni diplomati koji će za naše prilike biti dobro i predobro plaćeni, te koji posve sigurno neće puno mariti ne budu li mogli puno učiniti. Jer, isprike za neučinkovitost, fraze i floskule kojima će se (i ti) diplomati služiti, već su odavno ispisane u svim priručnicima (iz)rabljenima u našoj politici, novinarskom žargonu, medijima, člancima, studijama ili isprikama, jer te su konstanta svake naše politike, i na žalost karta za vjerodostojnost svakog našeg političara koji želi biti izabran na nekom od naših predstojećih, tako privlačnih, izbora.

Često i prečesto se čuju prigovori, kako ''nema kod nas ljudi'', koji bi znali i uspjeli nešto tu promjeniti, kako se ''nema za koga glasovati'', i slične, ponovo defetističke izjave. Te ukazuju na potpuni uspjeh medijskog terora i manipulacije koja se zaglušujućom silom provodi nad Hrvatima, još od doba Tuđmanova pa sve na ovamo, nesmanjenom žestinom i žarom raspirivanim kako od domaćih petokolonaša, tako i brižno njegovanim od vanjskih financiera i dušebrižnika, svih od reda sličnih i formatiranih po potrebi, baš kao što je to i spomenuti visoki predstavnik za susjednu nam BiH, g. Inzko.

Istina je, naravno, sasvim drukčija. U Hrvatskoj ima i ljudi, i ideja, i znanja i sposobnosti da se zaustavi ovo srljanje u nepoznato, to proklizavanje u nepovrat, taj defetizam koji vodi tobože u EU a zapravo na Balkan. U 'demokratskom društvu' u kakvom živimo, tome na žalost nema drugog ljekovitog sredstva nego sudjelovati i dati svoj doprinos. Dobar početak bio bi ne glasovati niti za 'poziciju' niti za 'opoziciju', odnosno izbjeći prelijevanje iz šupljeg u prazno, te dovesti neke stvarno nove ljude spremne na promjene. Jer ljudi koji kokodačući o 'ispunjavanju svih uvjeta', pa o 'bezalternativnom putu', vode Hrvatsku za pravo u nepovrat, ljudi su koje je vrijeme (već) odavno pregazilo; to su iskusni ljudi koji su stvarali probleme koje danas tobože rješavaju, to su prokušani kadrovi koji su povećavali probleme koje su već bili zatekli. Klasičan je primjer duga koji, unatoč rasprodaji 'pola Hrvatske', ne samo da nisu smanjili, nego su ga višestruko uvećali, te zajedničkim snagama stvorili uvjete za kolaps kakvom trenutno svjedočimo, odnosno ''pogoršanje'' kakvo nas, kažu, čeka. Njima je, unutar ili izvan EU, vrijeme isteklo.

dr. Slaven Šuba