Kriza

''RH se zadužuje za 13.4 mlrd. kn, odlučeno je na sjednici vlade''. To je zaduženje ''priznanje upravljanju javnim financijama'', rekla je predsjednica Vlade. Ministar Šuker kaže da je ''osigurana stabilnost za provedbu reformi''. On još kaže da će rebalans proračuna biti u kolovozu ili rujnu i nakon toga će se odlučiti jesu li potrebna nova zaduženja. K tome, on se nada da će Vlada rashodovnu stranu zadržati u normalnim granicama. Šuker kaže i da imamo manji proračunski deficit ''od većine članica EU-a''. Sretnih li nas u Hrvatskoj; ljudi, žena, djece. Kad Šuker komparira, onda smo uvijek u plusu. Baš mi.

''Ekonomski strateg SDP-a'' Branko Grčić izračunao je pak kako će samo kamate od 6.75% na ovaj dug, kroz sljedećih 10 godina, stajati Hrvatsku skoro 9 mlrd.kn, dok dr. Žarko Primorac smatra kako država visokom javnom potrošnjom generira deficit. Radimir Čačić, kao i obično, ne vidi ništa pozitivno ni u ovom novom zaduživanju. Nevjerojatno, neki prosječan građanin RH, čak odviše lako bi se mogao složiti s Čačićem. Znatno teže sa Šukerom. Šuker kaže kako na financijskom tržištu vlada povjerenje prema Hrvatskoj. To bi već mogao biti izvor sreće. Da počnemo s tim manjim proračunskim deficitom ''od većine članica EU-a''.

Poznato je, EU je u krizi. Angela Merkel je ne tako davno ustvrdila kako zapravo EU i ne postoji, jer ''nemamo ni gospodarsku ni političku Uniju''. Koliko povjerenja uživa Hrvatska, vidi se usporedbom s kamatom koju za svoje zaduživanje otplaćuju Slovenci: 3.3%, odnosno pola hrvatske kamate. Kako su naši susjedi oni koji su povukli novac štediša Ljubljanske banke, u svoje trezore, i očito nemaju namjeru nikad ga vratiti, razvidno je da Hrvatska uživa visoki ugled; kako kod Slovenaca, tako i kod kreditora. Da se uočiti, hrvatska kamata je u rangu onih koje bi čovjek poželio svakom svom neprijatelju.

Srž 'problema' je u ovome: mi smo, priznaje Vlada, u krizi. Kako Vlada tvrdi da smo u krizi jer su svi u krizi, tako da je to (bilo) neizbježno, onda je očito da iz krize nećemo izaći ulazeći u EU koja je i sama u krizi. Osim toga, EU i nije neka prava Unija, kaže Angela Merkel. Kako nas kreditiraju banke iz zemalja koje su same u krizi, očigledno je da tamo nisu u tolikoj krizi, inače ne bi imale novca 'trošiti' na Hrvatsku, iako će dugoročno, naravno, zaraditi na posuđivanju novca Hrvatskoj. Proizlazi da je Hrvatska u većoj krizi, i to ne zato što je 'svuda' kriza, nego zato što nešto netko negdje nije radio dobro. Inače bi kriza bila manja. Na primjer, kako smo stalno prodavali i rasprodavali, da zatvorimo proračun i financiramo deficit, a stalno imamo jedan te isti problem, očito je da smo u većoj krizi zato jer ne proizvodimo dovoljno, zato jer nemamo svojih banaka, zato jer imamo previše nezaposlenih, zato jer imamo previše umirovljenika (spram broja zaposlenih). Da navedemo samo neke od razloga na dugačkom popisu. Nadalje, u krizi smo jer uvozimo i ono što ne bismo trebali, odnosno i ono čega proizvodimo dovoljno. To pokazuje da netko kao da ne zna što radi, ali razmisli li se bolje zvuči kao da ipak zna, i to jako dobro, što (se) za pravo radi.

Kako smo, znači, već godinama u toj vrsti krize, koja zajedno s globalnom krizom proizvodi krizu u nas veću od kriza u ostalim, ili okolnim, zemljama, a istodobno uživamo 'visoki' ugled na financijskom tržištu, a i šire – Vlada se stalno hvali svojim postignućima, odnosno time kako 'nas' hvale – proizlazi da je kriza kod nas sistemska. Razvidno je da kriza kod nas, za pravo, raste, a istovremeno i naši uspjesi, prema Vladi i pogotovo prema ministru financija, rastu. Zato raste i naš ugled, a i povjerenje prema našem gospodarstvu. Navodno, ali raste i naš dug. Podvuče li se crta, izgleda kao da se ti predznaci ne slažu. Za Vladu je plus, što je za ljude minus.

Unutar zemlje, povjerenje prema našem gospodarstvu ne podudara se s proklamiranim ugledom Hrvatske, na tržištima ili u okruženju. Moglo bi se reći, iz svega navedenog proizlazi da – kako kriza kod nas raste – za rastuću krizu, neovisno od lokalnih ili globalnih faktora, odgovorni moraju biti ljudi kojima je posao da krize ne bude. Moglo bi se reći i to, kako je od prilike ista garnitura već duže vrijeme na vlasti, a od 2000-e godine provodi se slična ili gotovo identična politika u svim bitnim pitanjima – kako na unutarnjem tako i na vanjskopolitičkom planu – za krizu je u Hrvatskoj odgovorna isključivo vlast, odnosno sve Vlade pa i stranke koje su sudjelovale u vlasti.

Nadalje, kako su ti subjekti političkog života u Hrvatskoj isključivo odgovorni, odnosno oni su ti koji su stvarali probleme, proizlazi da dotični subjekti ne mogu rješavati te iste, nagomilane probleme. To ne bi imalo smisla, jer su ih sami i stvarali. Korjen svih problema, odnosno zajednički nazivnik, posve je sigurno nesposobnost tih subjekata riješiti bilo koji gorući unutarnji problem u zemlji – uključujući tzv. 'borbu protiv' korupcije, nepotizma, kriminala, itd. – plus jednoumna i jednostrana vanjskopolitička orjentacija na privođenje zemlje k EU-u, ali – kako je sad već razvidno – i k svim ostalim udruživanjima i asocijacijama i pridruživanjima, pa čak i k nekima kakve su u očiglednom raskoraku s Ustavom ove zemlje. Zbog trošenja energije i vremena na potpuno krivu orjentaciju, zbog povlačenja potpuno krivih poteza i donošenja potpuno krivih mjera, rječju zbog svega što nije rješavalo prave probleme RH, nego ih je povećavalo i k tome kreiralo nove i nove, dotična vlast i ljudi koji je čine, ti koji su stvarali probleme, očito nemaju nikakve ni šanse, ni moći, ni sposobnosti, ni izgleda, riješiti bilo koji od stvarnih problema ove zemlje i ovog naroda.

Kao što je i bivši popularni predsjednik potrošio uludo 10 godina baveći se ničim bitnim, uživajući zajedno sa svojom svitom i trošeći bespoštedno novac poreznih obveznika, čime je dao svoj apsolutno nezanemarivi doprinos ovoj krizi u kojoj se Hrvatska utapa, tako i sadašnji predsjednik nastavlja 'utabanim' stazama, putujući i dogovarajući i razgovarajući, radeći sve samo ne ono čega bi se trebao latiti. Naravno, klimavi pokušaj, poznat od njegovog prethodnika, skidanja odgovornosti sa sebe zbog pitanja djelokruga, ovlasti, itd. jednostavno ne drži vodu. Zna se dobro što za pravo Josipović radi, zašto to radi, i za koga to radi, s kojim ciljem. Poznato je zašto je baš on izabran. Interesi RH s time nemaju baš nikakve veze, tako da i on daje svoj, konačan ali nipošto mali, doprinos produbljivanju krize koja nas zapljuskuje, sad već valovima oceanskih dimenzija, iako smo mala, jadranska zemlja. Kad Josipović kaže kako smo 'zadužili i svoju djecu', to nije dovoljno. Plaćati predsjednika i skupi aparat savjetnika i pomoćnika, zato da bismo čuli kako se Vlada trudi, ali stvari baš ne idu najbolje, i u tom stilu, nedostatno je da bi se opravdali sveukupni troškovi Pantovčaka.

Sve u svemu, čitavu ovu dekadu, priča ide od prilike ovako: Kosor i Šuker, kao i prije njih Sanader i Šuker, stalno donose mjere koje 'nemaju alternative', izgovarajući se na 4 prethodne godine 'potopa', sa šestoglavom koalicijom. Šuker stalno pita javnost, u živo: ''a recite vi meni što biste vi na mome mjestu''? Gospodine Šukeru, ne da postoji alternativa, nego postoje i opcije. Možda ne za vas, ali za gospođu predsjednicu Vlade i Hrvatski državni sabor, posve sigurno postoji ih više. Ono što nema alternative, to je suverenost Republike Hrvatske. To je i bolji život njenih državljana, to je hrvatsko vlasništvo nad prirodnim dobrima i bogatstvima, i puna kontrola nad teritorijem i akvatorijem. Alternative nema kad su u pitanju udruživanja i povezivanja, unutar regije ili šire – o tim pitanjima politiku ili bilo kakvu odluku treba donositi Hrvatska, i samo Hrvatska, u svom najboljem interesu i na dobrobit svojih građana kako sada, tako i u budućnosti. Isto tako, nitko nema pravo zaduživati ni svoju ni tuđu djecu, za takav mandat nitko nije dobio povjerenje, a najmanje ljudi koji nisu ponaosob birani na funkcije koje su im dodijeljene. To je srž svake uspješne demokracije.

Ovakva, međutim, ''demokracija'' i ovakvo vladanje zemljom, osuđeni su na neuspjeh. Stoga nema iznenađenja što svjedočimo ovakvom razvoju događaja. Gospodarski 'oporavak' trebao bi, snagom svojeg plana i uvida u događanja koja bi netko trebao moći kontrolirati – i o tome podnositi račun hrvatskim biračima – već početi donositi rezultate, a barem u doglednoj budućnosti, rezultati bi trebali biti osjetni, jasni, opipljivi. Preduvjet za takvo što je više nego jasan: vlastita kontrola nad svojom sudbinom. I to već od 'jučer', ili bar od danas.

dr. Slaven Šuba