Abdikacija

''Hrvatski turizam treba napraviti iskorak kako bi pokazao da je socijalno osjetljiv te se kreiranjem posebne ponude više približiti osobama s invaliditetom'', istaknuo je resorni ministar Damir Bajs, u Turističkoj zajednici grada Zagreba. Ministar je također naveo da je u prva dva tjedna srpnja u RH ušlo više putnika nego lani te da ove godine dolazi više kruzera. Znači, radi se o još jednoj pokaznoj vježbi, ovog puta u oblasti turizma.

Zašto u Hrvatsku dolazi sve više kruzera? Zašto ministar Bajs govori o iskoraku prema osobama s invaliditetom? Više je razloga, jasno. Tako žele pravi gospodari hrvatskog turizma, nalogodavci svih naših ministara pa tako i g. Bajsa. Kao što je poznato, najprihodovnija grana hrvatskog gospodarstva premrežena je stranim investicijama, kapitalom koji zna kako ostvariti veće prihode, pa ulaže u svoj turizam, otud i sve više kruzera. Istodobno, dok se nekad govorilo o strateškoj potrebi razvoja elitnog turizma, nikad nije prestala jagma za sve većim brojkama, jer svatko tko dođe nešto troši, iako se tamo od 2000-ite godine stalno slušalo o potrebi 'okretanja' k elitnom gostu i kreiranju takve ponude. Kako je već svima jasno što se sve odvija u hrvatskom priobalnom području, i tko je preuzeo hrvatsko turističko obiteljsko srebro, poput Liburnija Riviere ili Sunčanog Hvara, naravno da se nitko više ne želi odreći ni kolačića koji bi pristigli od kreiranja 'posebnih ponuda' i približavanja osobama s invaliditetom, koji sigurno nisu elitni gosti, oni najpoželjniji na 'našem' Jadranu. Ali donose političke bodove, jer izbori su neminovni sljedeće godine.

No, o tom po tom. Jasno je da u zemlji koja nema snage ni volje proglasiti 'puni gospodarski pojas' na dotičnom Jadranu, zemlji koja tek što nije rasprodala, odnosno raspustila, vlastitu brodogradnju, i zemlji u kojoj je oko 50% vikendica odnosno kuća za odmor već u stranom vlasništvu, a biznis koji stranci 'vrte' po Hrvatskoj s hrvatskim nekretninama odavno je dobio konture i dosegao razmjere [navod, iz izvrsne knjige pred izlaskom, kristalno jasnog, tematskog uradka Marjana Bošnjaka: ''Prema podatcima iz Županijske komore Hrvatske gospodarske komore, objavljenima 2006., te je godine samo u Istri bilo 813 registriranih tvrtki čija je djelatnost prodaja nekretnina. U 577 slučajeva njihovi su vlasnici stranci, od toga dvije trećine Talijani''.](!) Znači, na Jadranu stranci vladaju nekretninama, izlovom ribe, a i gradnjom će brodova, odnosno njenim gašenjem. Hrvatski turizam, koji već godinama 'spašava proračun', odlazi polako, mic po mic, u strane ruke. Tu su apartmani, a i bespravna gradnja, kao i grandiozni projekti. Hrvatski su, slabo naseljeni, otoci pod izravnim udarom. Ima ih na prodaju, izloženih na Internetu...

Zaista, od 2000-e godine Račanova vlada, od 2003-e Sanaderova vlada, te od 2009-e godine Kosoričina vlada, sistematski brinu o hrvatskom priobalju... u interesu nekog drugog. Što reći za zakon, proguran 'na mala vrata', jednog od tih saborskih petaka, kojim su stranci stekli pravo kupovati hrvatske šume i šumsko zemljište, na koje otpada 44% hrvatskog teritorija? Zakonom od 5. prosinca 2008-e stranci imaju sva prava kupovati ih po Hrvatskoj, kao i hrvatski građani, bez da smo dobili išta za uzvrat.(!) U Hrvatskom su saboru 93 zastupnika digla ruku za taj zakon.

Zato, dok hrvatski državljani uživaju u prijenosima saborskih sjednica, i tobože demokratskim raspravama o ovom ili onom problemu, trebaju biti itekako svjesni – naravno, mnogi već odavno jesu – kako su te rasprave 'predstave za narod'. Prave se stvari, i odluke, raspravljaju i donose u kuloarima, izvan sjednica, odnosno nalozi se primaju nekim drugim kanalima, iz nekih drugih centara, ali radi se o poznatim centrima moći. Onima koji odavno vladaju i Saborom, i Hrvatskom. Za pravo, može se slobodno reći kako su sve hrvatske vlade, od 2000-e godine na ovamo, abdicirale, što se tiče koristi i dobrobiti vlastitog naroda, a u korist EUropske unije, u interesu današnjih i budućih gospodara hrvatskog Jadrana, hrvatskih šumskih bogatstava, a i ostalih prirodnih bogatstava, ili 'resursa', koji dolaze na red ili već jesu. Sve hrvatske vlade i njihova politika, rade 'iza kulisa' ali otvoreno, u interesu 'rješenja' koja hrvatsko pučanstvo razrješavaju 'problema' gospodarenja s onim što mu prirodno pripada: njegovom zemljom i njezinim prirodnim bogatstvima. Time se, izravno ili zaobilazno, malo po malo, vrši izdaja vlastitog naroda, odnosno Ustava vlastite zemlje, a kad je potrebno, kao u primjeru Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, donose se zakoni koji su u izravnoj suprotnosti s Ustavom, koji se isto tako, kako smo nedavno imali prilike vidjeti, promptno i neodložno mijenja, kad i ako se za to ukaže potreba.

Ovakvo je stanje pri vrhu Države svakako neodrživo, i neprimjereno, te primjer 'gospodarenja' Jadranom i šumama zorno pokazuje kako Hrvatska ne da nema nikakve blagodati od ovakvih vlada na čelu, nego se strmoglavo približava točki bez povratka. Dok vladajuće 'elite' sumanuto provode programe približavanja, ulazaka, udovoljavanja i zadovoljavanja nekih drugih i trećih potreba i interesa, tobože se bave i 'gospodarskim oporavkom', koji kao daje rezultate jer, eto, već 'treći mjesec' nezaposlenost opada! I tako, dok se s Bajsom na čelu turizam približava osobama s invaliditetom, hrvatski građani, drugorazredni kupci i razvlašteni stanovnici svoje vlastite zemlje, koji ne mogu kupiti ni metar kvadratni šume negdje u EU-u, čak i kad bi imali novca u tim količinama, mogu se početi pripremati 'u miru' za sljedeće parlamentarne izbore. Očekuje se još jedan veliki show, poput ovog posljednjeg kad su birači 'izabrali' novog dr. Ivu, odnosno PravDu. Ne treba previše brinuti, jer potpuno je svejedno hoće li HDZ izgubiti ili SDP dobiti, ili obratno.

Sve ove godine, naime, sve hrvatske vlade, bave se jednim te istim ključnim problemom: jesu li Oni zadovoljni? Jasno je, radi se tu o stvarnim gospodarima Hrvatske, onima kojima su prepuštene one prave odluke o pravim pitanjima, bitnim zakonima, važnim resursima, smjeru politike ili regionalnim politikama, kao i svrsishodnim i poželjnim terminologijama, jeziku kojim se u Hrvatskoj govori i koji će se rabiti 'na ovim prostorima', te sličnim pitanjima s čijim ćemo odgovorima morati živjeti, jer su Oni tako odlučili. Saborska pozornica svakodnevno je poprište, ali tamo Hrvatska pada i tone u glib svakog saborskog dana, i to bez otpora, bez ispaljenog metka, predajući u miru ono što je 'narod', devedesetih, gordo i s ponosom, obranio i sačuvao, u pravednom, obrambenom, oslobodilačkom ratu. Samo, ono što se prepusti i izgubi legalno, u miru, daleko je teže restaurirati nego ono ratom porušeno; stoga, Hrvatska nema više vremena za čekanje. Čas je za zaokret, i promjene koje će zaustaviti propadanje. Ili 'oporavak', kako vam drago.

dr. Slaven Šuba