Dioba

Kako i samo ime države kaže, Bosna i Hercegovina je podijeljena zemlja.

Svi koji su ikad 'razmišljali' o budućnosti cjelovite i jedinstvene Bosne i Hercegovine, neminovno su morali uzeti u obzir tu činjenicu, njezine inherentne podijeljenosti i rascjepkanosti, fundamentalne za njezin ustroj, još od vremena predotomanskih a onda i odonda stubokom, i neizbježno, baš takve složene stvarnosti, odnosno karaktera i sličnosti s leopardovom kožom, kako je to slikovito, svojedobno, izrekao jedan aktualni, iako već marginalni, srpski političar.

I tako i bi. U svim su planovima međunarodne zajednice, još od devedesetih naovamo, realnosti uvažavane i podjele figurirale, da bi potom zaživile, odjednom, preoblikovane u čudesan, polufantomski ustroj s 3 naroda, 2 entiteta, i jednim visokim predstavnikom.

Danas je Bosna i Hercegovina i dalje rasparčana, cjelovita je i nejedinstvena, a jedan od 3 naroda u apsolutno je neravnopravnom položaju.

Od druga 2 naroda, može se reći kako je kao 'ravnopravniji' iz rata izašao narod koji je devedesetih poveo agresiju otvoreno potpomognutu i koordiniranu sa zloglasnom JNA protiv ostala 2 naroda, rat koji je na kraju, nakon svih predloženih podjela i planova, doveo do, ako već ne posve planiranog rezultata što se tiče teritorialnog skora, a ono priveo Bosnu i Hercegovinu k podjeli kakvu je dotični narod, najodgovorniji za rat, razaranja i krvoprolića koje je provodio skoro četiri godine, priželjkivao i odavno bio ugradio u svoje dugoročne nacrte i namjere, provođene na razne načine ali sustavno tako reći čitavog proteklog stoljeća.

Srbi su, naravno, taj narod koji je najviše dobio, prije svega zato jer su sukob i otpočeli, i to sa superiorne pozicije kako 'političke' tako i vojne, ali u prvom redu diplomatske. Agresija na svim frontovima dala je, kako je danas poznato i vidljivo, odličan rezultat: svi su planovi za 'budućnost' Bosne i Hercegovine, počevši od famoznog Owen-Stoltenberga pa nadalje, explicite razdjeljivali i dodjeljivali BiH odnosno njezine komade. Da bi na koncu, ne uvažavajući trenutno stanje i realnost 'na terenu', ugodili Srbima i tzv. Republici Srpskoj s 51% bosanskohercegovačkog teritorija, a Hrvate potrpali u 'entitet' s ''Muslimanima'', kako se stanovništvo islamske vjeroispovjesti službeno nazivalo u doba sreće i blagostanja jugoslavenskog.

Kako su događaji pokazali, iz te socijalističke ekstaze i prosperiteta poteklo je krvoproliće od kojeg smo danas, voljom medija 'hrvatskih' i salvetom jednog britanskog kvazidiplomata i rasnog obavještajca, došli do situacije u kojoj legalno izabrani hrvatski predsjednik odlazi u BiH i ispričava se za žrtve kojima je, navodno, doprinosila i službena 'hrvatska politika' u dotičnoj zemlji, u razdoblju prve polovice ratnih devedesetih. Naravno, govor je pisao on sam, a ne g. Jović, kojeg ''predsjednik iznimno uvažava''. U tome i jest katastrofa: imamo predsjednika koji je sposoban raditi sve na svoju ruku, sročiti nemušte stavove i pretočiti ih u rečenice potpuno 'sam'. Jasno, svi znamo da iako ga je – savršeno legalno – izabralo nekih 30% biračke mase u Hrvata, g. predsjednik je za pravo doveden, kao i njegov prethodnik, voljom i željom nekih drugih ljudi, negdje drugdje i to van Hrvatske.

Stoga se ne treba čuditi njegovom istupu u BiH. Kao i njegov izbor, i to je programirani korak, odnosno iskorak u skladu sa željama oporbe, odnosno posve sigurno manjine kako glasača tako i naroda, pa i političara unutar Hrvatske. Teze izrečene u tom nastupu proizvoljne su i netočne; one su na razini nagađanja i specifične težine ne veće od čuvene salvete kojom se godinama osnaživala teorija o zavjeri najvišeg hrvatskog vrha devedesetih, a kontra 'Bosne i Hercegovine', odnosno teorija o agresiji na istu. Znamo li da ni jedna litra goriva, ili komad ispravnog oružja, ili pak borac koji je došao boriti se za BiH, a protiv te jedine, i jedine prave, agresije, nije mogao stići na svoju destinaciju bez volje, znanja i suradnje spomenutog najvišeg državnog vrha, kao i ostalih hrvatskih branitelja, struktura, institucija – pa i 'naroda' – evidentno je kako je spomenuti programirani iskorak zapravo programirana podvala, napad na politiku bivšeg hrvatskog državnog vrha, onog istog koji je zaslužan kako za obranu Hrvatske, tako i za postojanje današnje, 'cjelovite i jedinstvene', Bosne i Hercegovine.

Teorije o diobi, kao i razna druga podmetanja i gluposti o kojima pričaju oni koji govore 'ono što svi znaju', i floskule toga tipa, nisu ništa drugo danas nego ono što su bile već u doba svog nastanka, odašiljanja, puštanja 'u promet'. To su sračunate i podmukle podvale, konstrukcije koje nisu bazirane na 'teoriji zavjere', nego jesu zavjera. Protiv najvišeg hrvatskog vrha – zavjera, i politička borba, i specialni rat, tekao je paralelno s agresijom Slobodana Miloševića, grupacija loze Draže Mihailovića, Titove JNA, te bezbrojnih znanih i neznanih pomagača i suradnika, kako unutar bivše SFRJ, tako i van njezinih granica, i slobodno se može reći diljem zemaljske kugle, u prekooceanskim zemljama i kontinentima sve do Australije.

Nedavno je u telefonskoj anketi na jednoj od naših TV postaja, 'narod' odgovorio kako je Stipe Mesić skoro jednako uvjerljiv kad ''pjeva ustaške pjesme'' kao i kad ''oplakuje ustaške žrtve''. Unatoč šali i podvali sadržanoj u pitanju, odgovori su osnažili kako podijeljenost TV-auditorija, tako i zdrav smisao za humor autora postavljenog mini-referenduma. Naravno, bivši predsjednik koji sve češće posiže za terminima kao 'ustašoidi', posebno kad je doveden u neugodnu situaciju da se mora braniti od sve češćih optužbi koje stižu na njegovu, sad već običnu 'građansku' adresu, služi kao najveća potpora i podrška čovjeku koji danas predstavlja 'kontinuitet', baš njegove nekadašnje politike, ali i čitave političke filozofije današnje super-organizirane oporbe, koja ne može dočekati povratak na vlast, iako je 10 godina uživala u vlasti nad Pantovčakom, i totalnoj destrukciji bilo kakve smislene politike koju bi Hrvatska imala šansu voditi, u slučaju da – kojim slučajem – za pravo i nema predsjednika Države, za kojim za pravo i nema prave potrebe, još tamo od kraja 1999-e godine.

Svima bi i danas bilo bolje da u Hrvatskoj predsjednika i nema, ako ništa drugo uštedilo bi se dosta novaca, koji je spiskan u posljednjih 10, a tako će se nastaviti i u sljedećih 5 godina. Neposredna i ina korist od novca potrošenog na predsjednički aparat u proteklih 10 godina ravna je doslovce nuli, naravno ako zanemarimo minuse koji su brojem i težinom nadmašili svaki bljedunjavi plus, kojih nije da nije bilo, ali su promptno nestajali s obzora odnosno radara, jer nikad se na Pantovčaku nije smetnulo s uma koji je pravi cilj dezavuiranja hrvatske politike devedesetih, kao i dezorjentacijskog glavinjanja po meridianima i paralelama protekle dekade, sve u svrhu taženja osobne žeđi za veličinom, kao i trošenja novca poreznih obveznika na način kako je to, nekih 35 godina, obožavao raditi ''najveći sin svih naših naroda'', a u biti lukavi i pametni diktator, dovoljno sposoban ukloniti i likvidirati svakoga i sve što mu je stajalo na putu k autokratskom i pseudodemokratskom hodu ka komunizmu, ili čemu je već težio. Zanemarimo li kubanske cigare, štipkanje mladih partizanki, i masovne likvidacije zarobljenog neprijatelja.

Ali eto, Tito nije 'dijelio', nego spajao, istina nasilno i bez pitanja, ali zato 'voljom naroda', čiju je bezrezervnu podršku redovno osiguravao prilikom svakih izbora. Bosna i Hercegovina kao kovačnica 'bratstva i jedinstva', njegov je projekt koji je području poznatom kao 'balkansko bure baruta' osigurao miran suživot čitavih 45 godina, da bi potom sve eksplodiralo u oblacima dima nad Sarajevom i klanjima širom BiH. Nikad se 'međunarodna zajednica' ni do dan danas nije odredila na pravi način prema toj eksploziji mržnje i šovinizma, kao što se nikad nije ispričala za svoju, također programiranu, neučinkovitost i 'nesposobnost' da zaustavi krvoproliće pravovremeno i na pravi način. Zato i zbog toga, trebalo je pronaći krivca negdje drugdje.

Još od početka srpske agresije na nesrpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini, strani su mediji 'glumili' nerazumijevanje i nejasnu situaciju, analogno pa i identično 'nesnalaženju' kakvo su pokazivali još od početka srpskog koordiniranog napada na Hrvatsku, na svim područjima i 'frontovima'. Naravno da je takva, programska politika, dobila svoj izraz i oživotvorenje u (ne)prikrivenoj podršci srpskim ciljevima, čije oživotvorenje traje danas svima nama pred očima, uključujući i predsjednika Republike Hrvatske dr. Josipovića. Politika je to koja tolerira odnosno 'žmiri' pred herojskim dočekom osuđene Biljane Plavšić, od strane aktualnog predsjednika Srbije Tadića, koji je devedesetih imao slične stavove kakve ima i danas, a koji ga i dan danas sprečavaju da recimo ode na Ovčaru i oda bar nekakvu počast i žal za ljudima koje se tamo mučki pobilo. Ali ga ništa ne sprečava da hodočasti po 'Republici Srpskoj' i odaje počast žrtvama Jasenovca, da ne govorimo o stalnim napadima na Hrvatsku putem aludiranja na progone, genocid, i ostale dogme bez kojih se suvremeni srpski političar ni danas ne može zamisliti, želi li biti i blizu te opojne Vlasti, baš kao što je to bilo i tih 'slavnih' devedesetih.

Ivo Josipović posve je sigurno trijezan, a ne opijen. U svakom trenutku i pri svakoj svojoj izjavi, odnosno govoru. Tim je žalosniji njegov put u BiH, te obraćanje kojim je efektivno, i vrlo učinkovito, omalovažio i degradirao bezbrojne hrvatske žrtve, kako civilne tako i vojne, pale za obranu interesa zemlje kojoj je baš on predsjednik, a koja se branila – više je nego dobro poznato – i na teritoriju Bosne i Hercegovine, i čiji su brojni građani – ne samo hrvatske nacionalnosti – stajali bok uz bok, i oružjem branili i obranili barem tih 49% 'svojeg' entiteta, a zaslužili su i više, samo da se nije 'uplela' međunarodna zajednica, i podijelila Bosnu i Hercegovinu, na način kako je to ona odlučila, a kako to danas daleko najviše odgovara 'bosanskohercegovačkim Srbima', a potom – donekle – i ''Bošnjacima''. Hrvatima unutar BiH, naprotiv, trenutna podjela karata za bosanskohercegovačkim stolom ne da ne odgovara, nego predstavlja i vječitu realnu prijetnju, uz dobro poznato uvredljivo omalovažavanje njihovog prava te kulturnog i povjesnog nasljeđa, kako njihovoj papirnatoj 'ravnopravnosti', tako i njihovom fizičkom opstanku.

Hrvatske politikante, to, međutim, kao da uopće ne zanima. Njima su na srcu problemi poput 'glasanja diaspore', 'pogrešne hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini', 'isprika za počinjena nedjela' i ostale, pokajničke i malodušne, aktivnosti kojima će se stvoriti prostor, i postepeno provesti, volja međunarodnih gospodara za iščezavanjem i brisanjem hrvatskog utjecaja te hrvatske prisutnosti na području 'cjelovite i jedinstvene' Bosne i Hercegovine. A kad za to nastupe uvjeti, doći će do nove podjele, koja će samo uvažiti 'realnost', i sankcionirati već postojeće stanje. Kao i uvijek u prošlosti, recept je to koji ne sluti na dobro, i vodi samo k novim podjelama i novim problemima. Krčag ide niz vodu, dok se ne razbije.

Ali, to ostavljamo na dušu njima, koji su zato odgovorni. Oni, posve sigurno, znaju što i zašto to rade. Njihove priče i govore, teško je 'kupiti'. Ipak, postoji i nešto jače od pravde, a to je istina.

Dr. Slaven Šuba