Talijanska okupacija etera

Televizija je daleko najutjecajniji medij bez kojeg je praktično nemoguće zamisliti život razvijenih zemalja, ali televizija je i „industrija" u kojoj se godišnje obrće ogroman novac mjeren milijardama US $. Televizija osim svoje informativne uloge primarno kroz namjenu javne TV, predstavlja i osnovu industrije „sadržaja", zabave za mase, o kojoj ovise brojne manje ili veće kompanije. Nije pretjerano reći, kako je TV kao fenomen utjecaja na javnost, i pokretač razvoja gospodarstva zemalja. Način kako TV sadržaj dolazi do konzumenata (stanova i kuća) desetljećima je bio isključivo radiodifuzijski (zemaljski signal), no tehnologija je omogućila distribuciju i na druge načine, satelitima, kabelski pristup (posebna vrsta kabela i mreže), iskorištenjem postojeće telefonske pristupne mreže (parica i ADSL), odnosno optičkim nitima, te konačno Internetom i tehnikama mobilne telefonije.

Ovih godina i sve zemlje Europe i ostatka razvijenog svijeta, napustile su ili su u fazi napuštanja tzv. analogne tehničke osnove prijenosa, te prelaze na tzv. digitalni zemaljski prijenos TV signala. Da bi se u korištenju frekvencijskog spektra emitiranje TV signala nesmetano odvijalo, međunarodno tijelo ITU (International Telecommunication Union ) je na vrijeme obavio dodjele raspoloživih frekvencija svim zemljama za internu uporabu njihovih TV postaja.

I ranijih desetljeća, za vrijeme tehnologije „analognih signala", znalo je biti u pograničnim zonama između država problema zbog preklapanja signala radio i TV postaja, pa tako i između Italije i „bivše" nam države. Ipak, nitko nije očekivao ponašanje Italije, potpisnice „ITU sporazuma o raspodjeli frekvencijskog spektra", koja je jednostavno, pored „svojih 25", uzurpirala svih 24 kanala namijenjenih Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori i Albaniji na području Jadrana. Izgleda da su današnji problemi s prijemom TV signala u Istri, tek početak i da prijeti nemogućnost praćenja TV hrvatskih signala i duž cijele jadranske obale!

Hrvatska agencija za poštu i elektroničke komunikacije pisala je talijanskoj pandan agenciji, od 2009 ukupno 571 prijavu, na koje nema odgovora. ITU, međunarodno tijelo, nije predvidjelo i nema autoritet izricanja sankcija zemljama koje ne poštuju potpisani sporazum, pa su problemi Hrvatske uzdignuti i na razine nadležnih ministarstava. Italija je i inače poznata po sličnom ponašanju sa susjedima, Francuzima, Švicarcima, Maltežanima. No, Hrvatska je ovakvo ponašanje susjeda imajući u vidu sva dosadašnja iskustva sa Italijom, ovu situaciju morala predvidjeti. Kako nadležna tijela i ministarstvo tek sada razumiju problem, kao i da nemaju način da problem riješe, očito je kako su nastalim stanjem – zatečeni! Naime, Hrvatska jednostavno nema tehničkih mogućnosti spriječiti Italiju u uzurpaciji njenog dijela frekvencijskog spektra, koji predstavlja nacionalni resurs i bogatstvo, poput morskog „gospodarskog pojasa". Kojeg, isto tako, Hrvatska zaštitila nije.

U tehničkom smislu, izlaz je jedino postaviti jače odašiljače od Italije, pa „smetati" njihovim postajama koje emitiraju na „našim frekvencijama", što je i financijski i vremenski, provedbeno, složen zadatak za Hrvatsku. Imajući u vidu tisućljetna posezanja Italije za „istočnom" obalom Jadrana, kao i značaj i utjecaj TV medija na jezik i izričaj najširih slojeva stanovništva, na kulturu i nacionalni identitet uopće, ako i zanemarimo financijske efekte u prihodu, spektrom danas dominirajućih TV postaja, nekako se čini da Italija, kada je u pitanju područje Jadrana, ima i druge razloge uzurpiranja „naših" TV kanala. Nacionalno svjesne vlade i odgovorne stranke, znale bi unaprijed prepoznati ugroze po nacionalne interese i reagirale bi na vrijeme. Na žalost, očekivano, oni što „slušaju" danas su iznenađeni...

Damir Tučkar, dipl. ing.