Tendenciozni govor predsjednika Mesića u Jasenovcu

Tendenciozni govor predsjednika Mesića u Jasenovcu

Nedvojbeno, logor Jasenovac je, kao i režim čiji i je bio produkt, u samoj svojoj srži, zločin. Stradanja su bila nezamisliva, a povod tim neizrecivim patnjama, kao i u ostalim logorima na mjestima Europe, pod kontrolom nacional-socijalističke Njemačke, prvenstveno su "krvna zrnca" logoraša. Dakle, pravno nedvojbeni genocid, u strašnim razmjerima, a "križ" te kolektivne krivnje, Hrvatskoj i Hrvatima nametan je pola stoljeća, te je u mnogim "glavama", u Hrvatskoj, ali i u susjednim zemljama, prisutan je i danas. Dakako, "ustaštvo" je, kao "kolektivni crimen" Hrvata, poslužio i kao glavno opravdanje za nasrtaj na Hrvatsku i počinjena zločinstva, na pravno gledano granici genocida, nad Hrvatima, tijekom Domovinskog rata.

Zbog svega rečenog i osjetljivosti tematike, nejasni su motivi koji su naveli predsjednika Mesića u Jasenovcu da govori na način kojim je, možda i nesvjesno, potencirao podjelu hrvatskog naroda iz razdoblja II svjetskog rata. Predsjednik je svoj govor započeo sa pozdravnom porukom: "Drugarice i drugovi!". Takav, na simboličkoj razini, isključivi pozdrav sudionicima skupa, namijenjen je samo sljedbenicima jedne ideologije, komunističke, koja je de facto, u operativnom provođenju, tijekom XX st. na svjetskoj razini, nadmašila, u genocidnosti i zločinu, vojno poraženu, nacional-socijalističku ili fašističku ideologiju! Ovaj pozdrav, poruka je ostalim antifašistima građanskih političkih orijentacija tog vremena, da su komunisti prisvojili sve zasluge, barem na prostoru bivše Jugoslavije, za doprinos u vojnom slamanju snaga III Reicha i saveznika. Istine radi, mladima treba prenijeti, da su komunisti i fizički eliminirali antifašiste drugih političkih svjetonazora, bojeći se da, u vremenima nakon rata, ih ne spriječe u prigrabljivanju vlasti.

Posebno je u govoru predsjednika Mesića naglašeno i istaknuto u svim medijima:

"Točno je da je bilo zločina i na strani antifašista, i za vrijeme i poslije rata, ali fašizam i ustaštvo bili su zločin u ideji i u ostvarenju te ideje, dok je antifašizam kao ideja bio čist, a zločini počinjeni na toj strani bacili su sjenku na taj svijetli obraz borbe za slobodu".

Ovo je vrlo opasna teza, namijenjena lakiranju i izvrtanju povijesti, prvenstveno zbog mladih koji bi u to mogli povjerovati i kojima je ovo objašnjenje i namijenjeno. Naime, zločine nisu činili antifašisti, već su zločine činili komunisti i u partizanske redove infiltrirani velikosrbi i četnici!

U tome je bit podvale u govoru predsjednika Mesića. Još jednom, podmeće se amnestija za komunizam kao ideologiju na ovim prostorima, uz minoriziranje počinjenih zločina od strane komunista, stavljajući tu odgovornost na sve antifašiste! A kada treba prisvojiti zasluge, tada se kroz pozdrav "Drugarice i drugovi!", zasluge pripisuju samo komunistima!

Na žalost po predsjednika, povijesna istina i statistika žrtava tijekom rata i poratnog razdoblja u Hrvatskoj, je i u ovom slučaju neumoljiva i točna. A ona govori o desetinama tisuća nevinih Hrvata, čija je jedina krivnja bila "hrvatska krvna zrnca", te privrženost građanskoj političkoj opciji. Prije koji mjesec na krivnju u sustavnom zločinu komunista, bolno su ga podsjetile i žrtve talijanskih fojbi, kad već nije želio slušati nevine žrtve Jazovke, Maceljske šume, te bezbrojnih pojedinačnih i skupnih grobnica, znanih i neznanih lokacija, nastalih po "oslobađanju" svakog Hrvatskog naselja, od strane tzv. NOVJ. No, kako je g. predsjednik ranije i istaknuo, govoreći o žrtvama Bleiburga "…oni su takvu sudbinu većinom i zaslužili.."! Drugim riječima, masovna ubojstva, bez ikakva suđenja, ili ustanovljavanja krivice, praćena konfiskacijama imovine (čitaj: pljačkom), bila su legitimna i pravedna, "jer su žrtve ionako (većinom) bile krive". A "krive" su bile samo zato što su bili Hrvati, što su bili ugledni pojedinci u sredinama u kojim su živjeli, te što su predstavljali, svojim ugledom, intelektom i mogućim utjecajem, opasnost za nametnutu komunističku ideologiju, kao budućeg političkog sustava tzv. Nove Jugoslavije. Naravno, bilo je i zagrižljivih pripadnika poražene ideologije, vjerojatnih zločinaca, no niti njihova krivica uglavnom nije bila sudski ustanovljena. Ako je i bilo suđenja, najblaže rečeno, bilo je doista velikih "nepravilnosti" tijekom postupaka. I to su činjenice o kojima treba učiti mlade, a kojih niti danas nema u hrvatskim udžbenicima povijesti.

Mladima treba reći i istinu, po kojoj ideja komunizma, nije tako nevino demokratska kakvom se prikazuje. U svojoj biti, komunizam je diktatura "proletarijata", koja je praktično, gdje god je prigrabila vlast, istu gradila i sačuvala isključivo na zločinu! Ili možda netko misli da su neistine činjenice o antisemitizmu u SSSR-u, genocidno ponašanje ruske nacije spram drugih manjih nacija, primjerice Kozaka, zločin nad vlastitim, ruskim, narodom kada su fizički likvidirani "potencijalni" neprijatelji, pripadnici građanskih opcija. Treba li govoriti o Kini, Koreji, Kubi, Istočnoj Europi i tamo počinjenih zločina ? Konačno mladi trebaju znati da su komunističke partije i njihovi pripadnici, između dva rata, djelovali, te stoga i bili politički tretirani, kao danas teroristička organizacija Al Quaida! Metode djelovanja "terorističkih ćelija" bile su atentati, podmetanja bombi i ubojstva. Ovo su također činjenice koje mladi moraju znati, da ne pomiješaju komunizam s antifašizmom, kako se to i pokušava podvaliti Hrvatskoj javnosti, kroz govor predsjednika Mesića.

Izvještavajući o govoru predsjednika Mesića, neki mediji opet započinju opasnu igru s brojem žrtava, brojem koji ozbiljni analitičari procjenjuju na oko 70 tisuća. Na svom portalu HRT pojavljuje se u izvješću brojka 80-100 tisuća žrtava, a još ne tako davno govorilo se o 700 tisuća. To je broj koji se u susjednim nam državama i dalje koristi u svrhu "podgrijavanja" kolektivne krivnje hrvatskog naroda. Dakako, bilo bi korektno, da je g. predsjednik, javno iznio i podatak KADA je Jasenovac "zatvoren" i KADA su prestala nekažnjena, zločinačka ubojstva bez suđenja. Koliko je ljudi ubijeno nakon 15. svibnja 1945. u Jasenovcu, tko su oni bili i gdje su njihove "kosti", da ih familije mogu dostojno pokopati? Naravno, pitanje je i ima li još živućih sudionika tih likvidacija, kako naredbodavaca tako i izvršioca, te misli li g predsjednik da je državni tužilac, danas, obavezan podignuti optužnice protiv izvršioca i nalogodavaca tih zločina? Možda je bojazan od istine povezana sa "mogućim kaljanjem" slike, stvarane pola stoljeća, o "nedodirljivom vođi", kao ideologu zločinačkog poduhvata. Riječ je, dakako, o maršalu Titu, čijim se imenom i dalje diči najljepši Zagrebački trg, a inicijative za preimenovanje snagom dogme onemogućene.

Kako zločine Josip Broz nije mogao provesti sam kroz "zapovjednu odgovornost", krivci za komunističke zločine rata i poraća su brojni. Za zasluge, režim ih je nagradio bezbrojnim privilegijama, koje njihovi potomci uživaju i danas, te čine sve da se spriječi otkrivanje istine.

Kada bi se ove istine javno obznanile i prezentirale, tada i govor g. Mesića ne bi mogao sadržati rečenice o "čistoći antifašizma". Antifašizam je naravno ideološki potpuno čist, a da li je baš bio počinjen bez zločina, o tome bi se moglo raspravljati na dugo i na široko. Izuzmemo li komunizam i njegove zločine infiltrirane u "antifašističku borbu", pogledamo li bliže samo 1945. g., teško da se događaji poput bombardiranja Dresdena, i mnogih drugih, čisto osvetničkih masovnih ubojstava počinjenih od savezničkih snaga, mogu braniti samo "sjenom nad borbom za slobodu".

Damir Tučkar, dipl. ing.