Vijesti iz Jugosfere

Vijesti iz našeg istočnog susjedstva, Srbije, u normalnim okolnostima ne bi trebale imati za prosječnog građana naše zemlje veći značaj nego primjerice vijesti iz susjedne Mađarske. Ipak, kako živimo u mladoj državi što se nakon gotovo 70 godina uspjela osloboditi nametnutog „bratskog zagrljaja“ propale jugoslavenske države, vijesti iz Beograda su u tom kontekstu važnije za našu budućnost od onih iz Budimpešte. Štoviše, ovih dana neki naslovi članaka i priloga zagrebačkih dnevnih listova s vijestima iz beogradskih medija izazivaju kod pažljivijih čitatelja i čuđenje i zabrinutost, ne zbog vijesti samih, već zbog političkih motiva zbog kojih se one plasiraju.

Neke od ovih vijesti izazivaju izravno zabrinutost, neke možda stvaraju podsmjeh, ali sve ih prati pitanje zašto nam se „serviraju“. Zašto bi nama zbivanja u Beogradu bila toliko značajnija od onoga što se događa u Bruxellesu, našem navodno budućem, slijedećem „glavnom gradu“?

Naslov „Jugosfera je postala stvarnost“ razbudi nas odmah, bez jutarnje kave. Neke zbog osjećaja nemoći, a neke zbog osjećaja radosti što se Hrvatska kreće u tom smjeru. Naime, u Beogradu je 30. studenog započela „poslovna“ konferencija koja okuplja „menadžere iz svih država bivše Jugoslavije“, pa je na radost britanskog Economista koji je skovao termin Jugosfera, kao „zajedničko tržište“ na prostoru bivše države, ista zaživjela!

Naravno, obrazloženja novinara izbjegavaju ovaj politički kontekst, već govore kako je to okupljanje rezultat „ekonomske krize“ što je protresla gospodarstva okupljenih zemalja. Čelnik managera Hrvatske, udruge CROMA, Esad Čolaković u društvu Ivice Mudrinića izjavljuje kako bi kriza trebala natjerati sve tvrtke u regiji na što veće povezivanje radi zajedničkog nastupa na „treća tržišta“. Treba ukloniti „ideološke prepreke suradnji“, govori Čolaković, i slaže se sa Slobodanom Vučevićem, čelnikom udruge srpskih kolega, kako su srpski „ulagači“ imali „probleme“ na hrvatskom tržištu. Iako su mi organizator ovog okupljanja i odgovor na pitanje tko sve to plaća nepoznati, jasno mi je da su ove vijesti potpuno u skladu s zaključkom britanskog Economista da je nakon 20 godina sukoba na „zapadnom Balkanu“ došlo vrijeme da se stare netrpeljivosti zamjene novom, regionalnom suradnjom.

Hrvatsku ne bi „koštalo ništa“

Izbjegavanje spominjanja konteksta Jugosfere u hrvatskim novinama naravno nije čudno, budući da u Hrvatskoj balkanska povezivanja dirigirana izvana neminovno bude izrazito negativne primisli, posebno kada se primjećuje „usporavanje“ Hrvatske na putu u EU (trenutna prepreka tzv. „topnički dnevnici“) i „ubrzanje“ Srbije u stjecanju statusa EU kandidata („puna suradnja“ sa Haagom, samo su zločinci „negdje isparili“). A na tom putu prema EU, žale se naši istočni susjedi („neimenovani izvor“ u Vladi Srbije za list Press), Hrvatska ne „ispunjava obećanje“ koje im je dao naš Ivo Sanader u ožujku ove godine, kako će s ustupiti Srbiji prijevod 250.000 stranica europskih zakona i propisa. „Izvor“ navodi, da to Hrvatsku ne bi „koštalo ništa“, a išlo bi u prilog dobrosusjedstva, što je navodno EU postulat! Ovako, sirota Srbija će morati platiti oko 10 mil. eura, a i prijevod bi bio „puno lakši nego sa engleskog“.

Čini mi se kako bi „izvoru u Vladi Srbije“ trebalo skrenuti pažnju da je Hrvatska kroz 70 godina i previše puta „priložila“ nešto „što je ne košta ništa“ u ime „dobrosusjedstva“. Našim bi istočnim susjedima ipak bilo pametnije da u duhu EU odnosa i EU integracije razmisle prije svega o povratu 20 godina okupiranih teritorija oko Dunava, neosporno dijela Hrvatske, ili o privođenju pravdi pripadnika raznoraznih vojski i „vojski“, mnogobrojnih zločinaca, pljačkaša i ubojica što su danas „ugledni Europljani“ s prebivalištem u Srbiji.

Nostalgija koja nije bezopasna

Duh nostalgije za bivšom propalom državom očito prožima Srbiju, jer su se ovih dana zaredale neke bizarne vijesti koje nikako ne mogu biti slučajne. Tako Joška Broz, unuk komunističkoga diktatora Josipa Broza, prema beogradskim medijima postaje čelnik nove Komunističke partije, saveza postojećih 14 srpskih stranaka tog političkog „opredjeljenja“. Plan i program rada, kako se saznaje, temeljiti će se na „iskustvima bivše KP“. A ukupit će istomišljenike i iz drugih bivših jugoslavenskih republika.

Kao dodatak ovoj bizarnosti nadovezuje se još jedna tragikomična informacija o izvjesnom Božidaru Jovanoviću iz sela Gugalj kod Požege u Srbiji, koji je na mjesnom groblju načinio mauzolej sebi i Josipu Brozu Titu. Beogradski portal Mtsmondo donosi opis grobnice s petokrakom, u koju je Božidar „utukao“ 30.000 eura, prepune ikonografije bivše države u kojoj je i krevet gdje on ponekad i prenoći. Valjda je na tamo postavljenom TV-u gledao i vijest o sebi samom što ju je prenio i CNN.

Ovim bizarnostima u Srbiji treba pridodati još jednu. Naime, pojavila se inicijativa za stvaranje nove „nacionalne manjine“- Jugoslavena! U Subotici je osnovan odbor za osnivanje nacionalnog vijeća, podršku ima od čak 80.000 članova koji se izjašnjavaju kao Jugoslaveni, a uskoro kreće osnivanje odbora po mnogim gradovima u Srbiji. Službeni je jezik članova ove „manjine“ – srpskohrvatski, termin za kojeg smo mislili da je nestao stvaranjem nacionalnih država.

Upravo ove tri crtice iz života naših istočnih susjeda pokazuju zorno koliko će u glavama običnih ljudi iz Srbije se još dugo vući „repovi“ jednog propalog političkog projekta, koji je trajao 70ak godina. Ovi ljudi izgubljeni su u „prostoru i vremenu“, zapravo u procesu „tranzicije“ . Oni „se nisu snašli“zbog čega sada snivaju nostalgične snove svoje mladosti koja je nepovratno prošla baš kao i bivša država „radnika i seljaka“ na brdovitom Balkanu. I to nas se sve ne bi baš ticalo da nema nekih koji bi nas rado strpali nazad u ovo društvo. Ali, nažalost, ima.

Damir Tučkar, dipl. ing.