Telekomunikacije i predsjednički izbori

Započelo je razdoblje medijskih nadmetanja predsjedničkih kandidata za naklonost birača što će trajati sve do dana odabira, 27. prosinca. Novinari, tiskani mediji, TV kuće, nadasve javna TV, po svojim će već kriterijima, suptilno manipulirati stvaranjem „slike-javnog odraza“ dvanaestorice službenih kandidata. Neki će otvoreno, neki prikriveno, potpomognuti „znanstvenom“ provedbom anketiranja javnog mnijenja, nastojati da slika „poželjnog“ kandidata za javnost bude što bolja, pa će nekima medijska prisutnost i dalje biti bez ograničenja, a nekima strogo dozirana.

Nečije će fotografije spin doktori photoshopom pomladiti, neke će riječima i komentarima pred javnošću „poružniti“. No, jedna je manje atraktivna tema ipak zaslužila da je se, zbog izuzetne važnosti za zemlju, posebno naglasi: telekomunikacije! Tu je temu, u malobrojnim mu „dozvoljenim“ javnim istupima naglasio i spomenuo od kandidata jedino Dr. Miro Tuđman, ostalim kandidatima je to, valjda, „apsolvirano i riješeno“ pitanje. Pa, zašto su za Hrvatsku, kako je to znalac problematike Miro Tuđman i programatski naglasio, u idućem razdoblju telekomunikacije izuzetno važno, prije svega gospodarsko i političko pitanje? Da bi na to pitanje dali odgovor, moramo se malo vratiti u prošlost i pojasniti okoliš ove teme.

Telekomunikacije, promatrano kao industrijska grana, su u posljednjih 20ak godina prošle kroz turbulentno razdoblje, kako tehnoloških inovacija, tako i globalističkog poimanja nove uloge u informatičkom društvu i brojne promjene državnog zakonsko-regulatornog okvira njihovog poslovanja. Znanost i posvemašnja informatizacijska dostignuća izmijenili su telekomunikacije s polovice XX stoljeća, organizacijski integrirane, u svim zemljama, u državne infrastrukture, ustrojene krajem 19.st, a znane kao PTT (Pošta Telegraf Telefon).

Današnjim je generacijama, opčinjenim mobitelima i mobilnim Internetom, nepoznata činjenica kako su krajem 80ih telekomunikacije u Hrvatskoj izgledale, kako su, sustavno iz Beograda, gdje je tadašnji ZJPTT (Zajednica YU PTT) kontrolirao investicije, izvlačili ostvareni prihod na području Hrvatske i preusmjeravali ga „prema nerazvijenim područjima bivše zemlje“. Dakako, „čudom“, odredište je uvijek bila Srbija i Kosovo. Pa i takve telekomunikacije, početkom rata u Hrvatskoj bile su primarna meta JNA i pretrpjele ogromna razaranja, ali neprijatelj nije uspio u svom naumu slamanja sustava.

Velikim entuzijazmom, zanosom i domoljubljem, bezbrojni, anonimni “PTTovci“, održali su telekomunikacijski sustav operabilnim. Usred najžešćeg rata, započelo se s izgradnjom novog tehnološki najsuvremenijeg sustava, kako komutacija (popularno zvanih „centrale“), tako i spojeva između njih, primarno tzv.„optičkim kabelima“. Velikim investicijskim ciklusom, angažmanom, ali i odricanjima svih tada uposlenih, stvoren je izuzetno moderan tehnološki sustav. Uz to, pripremale su se i organizacijske promjene, u skladu sa promjenama uloge i mjesta telekomunikacija u svijetu, te su razdvojene „pošte“ od telekomunikacija, kao priprema za procese privatizacije tih djelatnosti.

Svjetski su procesi privatizacije telekomunikacija započeli u Velikoj Britaniji pred više od 20ak godina, pa je njihov British Telecom relativno bezbolno, zbog proteka vremena, prošao liberalizacijsku tržnu fazu, kao i „odgrizanje“ tržnog udjela s početnih 100% tržišta, od novoformiranih konkurentskih firmi, do današnjih 40ak %. U EU, procesi su se, vremenski gledano, odvijali brže, no ipak su u većini zemalja bivši monopolisti zadržali „značajan ili dominantan tržni udio“, a u nekima, izuzetno velikim i globalno poslujućim firmama, poput Deutsche Telekoma, država je zadržala većinski udio. Zbog dva razloga: kontrole komunikacijskog prostora (infrastrukture), ali i zbog izuzete profitabilnosti, toliko potrebnog izvora sredstava za svaki „državni budžet“.

Ako zavirimo u naše najbliže susjedstvo, u Sloveniju, tada vidimo da, iako su već davno postali dio EU i Eurozone, naši susjedi (država) i dalje, kao vlasnik, gospodari slovenskih telekomunikacija. Njima očito „prodaja“ telekomunikacija nije bila uvjet „ulaska u EU“, kao što su bila opravdanja političara 2001. godine u Hrvatskoj. U dosadašnjoj predsjedničkoj kampanji jedino je Dr. Miro Tuđman imao hrabrosti potaknuti pitanje značaja telekomunikacija i kako povratiti kontrolu tako značajne industrijske grane. Upravo su razvijene zemlje prepoznale značaj telekomunikacijske infrastrukture, kao osnovice za svekoliki zamah njihovih gospodarstava u XXI. stoljeću i pokreću snažne investicijske cikluse posebno u optičke pristupne mreže do kućanstava, što nadomještavaju današnje bakarne parice. Jer, prijenos „glasa“ nije više osnovna zadaća telekomunikacija, to su „digitalni“ znakovi, koji „glas“ prenose, onako, „uz put“.

U kućanstva, ali posebno privredne subjekte, „staklene niti“ ulaze kao neograničeni transportni kanali informacijskog tijeka, u kojemu je „glasovna komunikacija“ tek jedan djelić prometa. Gospodarstva razvijenih zemalja grade se oko mantre e-poslovanja, nemjerljivo jeftinijeg načina poslovanja i života, i države i gospodarstva i pojedinaca. Privreda takovih zemalja postaje nadmoćno konkurentnija, na svjetskom tržištu, zemlje bez ove infrastrukture „gube korak i dah“, množe svoje interne, posebno socijalne probleme (nezaposlenost, pad proizvodnje). U vrijeme kada nam je država prezadužena, velike brojke nezaposlenih i umirovljenika, kada se preostala proizvodnja koncentrira u velikim središtima, kada država ima slab utjecaj na izgradnju osnovne infrastrukture potrebne gospodarstvu u tzv. pasivnim krajevima zemlje, kako očekivati bilo kakve greenfield investicije i povratak stanovništva iz gradova u opustjela ili staračka ruralna naselja i područja? Kako „natjerati“ privatizirane telekomunikacijske operatore da se povode „državnim željama“, a ne logikom profita (pokupi novac tamo gdje leži uz što manje troška) ?

Ispravno je Dr. Tuđman ukazao na telekomunikacijsku problematiku, kao jednu od ključnih gospodarskih promašaja „lijevih privatizatora“ iz 2001 godine, pa iako u funkciji koju će, nadamo se, obnašati, neće operativno djelovati u tom smjeru, znati će potaknuti nužne reforme i ovog područja. Kao i njegov otac, uvijek zbog interesa Hrvatske, a ne interesa različito obojenih interesnih grupa.

Damir Tučkar, dipl.ing.