Berlinski zid u Hrvatskoj

Ovih dana je Njemačka proslavljala 20. obljetnicu rušenja „Berlinskog zida“ koji je i formalno omogućio ujedinjenje 45 godina podijeljene zemlje. Razlozi nastanka zida kao i njegovog rušenja, javnosti su poznate - posebno starijim generacijama što su proživjele to mučno razdoblje komunističke diktature. Njemački političari i mediji, ali i širom svijeta, su tim povodom pričali kako o činjenicama vezanim uz zid, njegovom nastajanju i rušenju - te njime povezanim padom jednog totalitarizma, tako i o povezanim ljudskim sudbinama. Upoznati smo i kako je privreda jedne snažne gospodarske svjetske velesile, kroz 20 godina procesa ujedinjenja još uvijek suočena s brojnim poteškoćama i daleko od istinske integracije cjelokupnog prostora zemlje. Siromašniji „istok“ usprkos svim naporima, sporo sustiže bogatiji „zapad“, gledano, kako s pozicija poduzetništva, tako i sa stajališta građana, njihove atraktivnosti zapošljavanja i životnih uvjeta. Sveprisutne su, prikrivene i pomalo podrugljive podjele stanovništva na „ossije“ (kolokvijalni izraz za stanovnike „istoka“) i „prave Nijemce“, temeljene na iskustvu izraženom kroz životne i radne navike, stručnom znanju i sl.

Srušeni je zid simbol pada diktature, omogućio ponovno povezivanje razdvojenih obitelji, cirkulaciju ljudi i poslova, no ekonomska je kriza posebno izražena na „istoku“ dovela do zamjetnog porasta „nostalgičarskih“ sjećanja na razdoblje DDRa. Euforija i zanos rušenja omrznute diktature i njenog glavnog instrumenta provedbe terora, tajne službe Stasi, zamijenilo je razočaranje „medom i mlijekom“ što nije poteklo. Ljudi su „zaboravili“ kako je, glavom bez obzira“, po uspostavi okupacijskih zona pobjedničke koalicije završetkom svjetskog sukoba, iz sovjetske zone, bježao svatko tko je mogao. Bjegove nije mogao spriječiti niti zid, podignut 1961 godine, a o stvaralačkoj mašti prebjega najbolje svjedoči i poseban Muzej u Berlinu. No, 136 ubijenih na samom zidu do 1989. i službeno procijenjenih 1347 ubijenih duž cijele granične crte, dovoljno govori o „proleterskom raju „ i opravdanosti današnje „nostalgije“ za jednim zločinačkim režimom.

Hrvatska nije imala betonsko-žičani zid koji ju je dijelio, naše su podjele od 1941. bile isključivo „mentalne“, ovisne o političkom opredjeljenju, sklonosti prema naciji ili anacionalnoj klasi. Pad komunističkih diktatura u cijelom „istočnom“ svijetu, na području Hrvatske, spremno su dočekali, jedino komunisti. Koju godinu ranije, prije prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, u post Titovskoj tragikomičnoj državi, „UDBA strukture“ užurbano su se pripremale za moguće scenarije „demokratizacije“ društva. Dakako, favorizirana je opcija bila „konfederacija“ republika, no takav je scenarij „ravnopravnih odnosa“ nacija, odavno bio, prvenstveno iskušan, pa stoga i „pročitan“ u Hrvata, a da bi mogao uspjeti na iole ozbiljnijim demokratskim izborima. I dogodilo se neminovno, jedini tko je imao „petlju“ jasno i glasno narodu obznaniti, da pokret kojeg predstavlja, HDZ, kreće u izbornu utrku s jednostavnim programom: uspostavom samostalne države Hrvatske - bio je dr. Franjo Tuđman. Sve ostalo je dobro poznata povijest, a bijes poraženih struktura i centara moći, dobro smo iskusili tijekom Domovinskog rata. Iako smo se, tada, nadali kako će Hrvatska 20 godina nakon prvih demokratskih izbora biti zadovoljna i prosperitetna zemlja, jednaka bilo kojoj zemlji tadašnje Europske zajednice (ekonomske zone, ne političke forme zajednice), danas su ta očekivanja demantirana. Svjedoci smo da „mentalni Berlinski zid“ u glavama stanovnika Hrvatske i dalje postoji i da je zemlja razdijeljena na domoljubnu (demokratsku) i „antifašističku“ (mentalni sklop stare strukture vlasti).

Predsjednik države na isteku mandata, koji je dušom i tijelom radio tijekom oba mandata na održavanju navedenog mentalnog zida, neskriveno propagirajući „vrednote“ tradicije „antifašizma“, ipak je iznenadio odlikovavši sve one, danas živuće, koji su tih godina, u osvit prvih demokratskih izbora 1990, intenzivno radili na očuvanju „statusa quo“ i vodili bitke protiv „stranke opasnih namjera“, vođe i cilja pokreta. Na djelu su izokrenute ljestvice vrijednosti i medijskih prezentacija zasluga stvaranja države, kreira se i filtrira pogodna povijest za buduće generacije, nema osude razdoblja komunističke diktature. Žrtve komunizma su prešućene, krvnici nisu procesuirani, Domovinski rat, sudionici, posebno dragovoljci marginaliziraju se, stvoren je „globalistički fetiš EU“ ! U njemu će biti „med i mlijeko“, kao što su nam isti likovi, nekada, tražeći žrtve i odricanja, obećavali „bolju budućnost“ u divnom društvu, komunizmu. I dok su „neki“, tada, proživjeli našu „bolju budućnost“ odmah, „neki“ su se i danas „snašli“ u iščekivanju „EU sna“, proživjevši u međuvremenu „američki san“ poduzetničkog uspjeha novog „globalističkog“ poretka. Iz oba sna „bolje budućnosti“ probuđenu narodu su ostali jedino dugovi, izbrojeni u desetinama milijarda dolara, koje ćemo opet svi uredno otplaćivati desetljećima.

No, sada je vrijeme da se i jedni i drugi „opsjenari“ i mađioničari blagostanja, čuvari hladnoratovskih mentalnih zidova, i svoje osobne „bolje prošlosti“, u stvarnosti falsifikatori povijesti, na izborima izbace iz naših života zauvijek. Sada ponovno treba „jasno i glasno“ narodu za izbore obznaniti ciljeve trećeg predsjednika Hrvatske. I opet je to, prezentiranjem svoje platforme, učinio jedino Tuđman, ovaj puta Miro. Ukoliko birači ne uvide na vrijeme da „raditi za Hrvatsku kao konj“ nije dovoljno na poziciji Predsjednika države, biti će, kao što i vjekovna mudrost kaže, osuđeni da im se povijest ponovi.

Damir Tučkar