EU bitka za Lisabon

Iako je glavni vanjskopolitički cilj posljednjih Vlada RH proces integracije u EU po najbržem mogućem postupku, koji je doduše, ne samo zbog „nespremnosti“ Hrvatske i brojnih „potrebnih“ i nedovršenih reformi stopiran i usporen, ta Vlada još uvijek nije spremna građanima ove zemlje dati neophodna objašnjenja o prednostima članstva u asocijaciji, ali i njegovim možebitnim nedostacima. Jedan od ključnih dokumenata za funkcioniranje zamišljene EU jest, danas, tzv. Lisabonski Ugovor o kojem građani Hrvatske znaju malo, bolje rečeno ništa. Kada bi se, u skladu s aktualnim dnevnopolitičkim izraženim „trendom“ manipuliranja rezultatima medijskih anketa, kao na pr. o „favoritima izborne trke za Predsjednika RH“, provelo slično „istraživanje-anketiranje“ na temu svrhe i sadržaja i podrške ovom, za EU najvažnijeg dokumenta, tada spin manipulatorima „javnog mnijenja u RH“ ne bi pomogao niti David Coperfield u tumačenju rezultata kao podrške Hrvata ulasku u EU.

Sam Lisabonski ugovor (ili Reformski ugovor) potpisan je 27.prosinca 2007 u Lisabonu, nakon „propasti“ prihvaćanja prijedloga Ustava EU. Poznavatelji sadržaja oba dokumenta znaju, ali ne govore, kako se Ustav i Lisabonski Ugovor razlikuju možda u 7-8% sadržaja, a za što naš narod ima popularnu izreku „isti d… u drugom pakovanju“. Službeni naziv Lisabonskog ugovora jest „Ugovor o izmjenama i dopunama ugovora o stvaranju Europske unije (Maastrichtski ugovor) i Ugovor o stvaranju Europske ekonomske zajednice (Rimski ugovor)“. Procedura Bruxeleskih birokrata predviđala je ratifikaciju kroz parlamente država članica EU do 1.1.2009. čime bi on mogao zamijeniti Europski Ustav, odbačen na referendumima u Nizozemskoj i Francuskoj još 2005 g.

Bilo kako bilo, upornost stvaranja „Sjedinjenih država Europe“, kao i metodologija dostizanja cilja zaduženih visokopozicioniranih EU birokrata, u svakom je slučaju zadivljujuća, a nemilice trošena sredstva za ovu namjenu iz EU fondova, svjedoči samo o kapitalnom interesu stvarnih upravljača „EU tržištem“. Bolje rečeno o upravljanju napora političara u skladu s interesom tog kapitala. Teško je suditi je li proces stvaranja EU loš ili dobar, to je pitanje percepcije interesne grupe kojoj kao pojedinci pripadamo, u ovom globaliziranom modelu ekonomije svijeta, no činjenica jest da se tehnološkim napretkom do neslućenih brzina optimiziraju proizvodno uslužni procesi, čija je posljedica hiperprodukcija i pad cijena i roba i usluga, brži napredak bogatijih i zaostajanje siromašnijih. Raslojavanje je očito na razini zemalja, ali i na razini pojedinaca u svim zemljama. U takvom novom svijetu, kojeg mnogi, kako u EU, tako i ostalim zemljama Europe, nisu svjesni i ne razumiju, događaju se globalni potresi poput ovogodišnje „globalne krize“ razvijenog svijeta, s dramatičnim posljedicama za sve.

Zbog svega rečenog bilo bi za očekivati da Vlada, paralelno s aktivnostima za pristupanje EU, provodi široku javnu raspravu o svim prednostima i manama, kratkoročnim i dugoročnim, kako bi se, ne samo pomoglo pridobiti biračko tijelo za neophodnu referendumsku odluku, već i iznjedrilo mnoštvo stavova i ideja za pregovarače po još malobrojnim neotvorenim poglavljima pregovora. Vrijeme je na žalost izgubljeno, proces pregovaranja se provodi ubrzano i javnost gotovo ništa ne zna o dogovorenim i potpisanim budućim obavezama Hrvatske. Na primjer, špekulira se, kako je ovih dana Saborski Odbor za zaštitu okoliša podržao hitnu saborsku proceduru za Zakon o genetički modificiranim organizmima, upravo zbog direktiva EU o okolišu i otvaranja pregovaračkog poglavlja o tom pitanju, u studenom. Kuloari govore kako je to otvaranje vrata za GMO, a Zakonom se stvaraju pretpostavke korištenja GM sjemena i na ekološki zaštićenim područjima Hrvatske.

Da su dvojbe oko načina organizacije i funkcioniranja EU i među samim članicama i dalje velike, svjedoči i „sudbonosno“ ponavljanje referenduma o prihvaćanju Lisabonskog ugovora u Irskoj, koji se održava 2.listopada 2009, a s neskrivenom nervozom prati iz Bruxellesa. Ankete po Dublinu govore kako je ovih dana 48% Iraca za prihvaćanje Lisabonskog sporazuma, samo 19% „euroskeptika“, ali i 33% neodlučnih, pa je ishod i dalje prilično neizvjestan

Ovome treba dodati kako je proceduru ratifikacije Lisabonskog ugovora, kroz parlamente, na dan 25.9.2009. prošlo u 24 EU države, dok se u Poljskoj i Češkoj čeka na „potpis Predsjednika“ na dokumentu ratifikacije, uz, dakako, Irsku koja Ugovor treba prihvatiti referendumom.

Nisu nevažne i posljednje informacije iz Češke koje govore kako je 29.9.2009 Jose Manuel Barroso, Predsjednik EU Komisije, „pritisnuo“ Mireka Topolaneka riječima kako Češka neće moći dodijeliti svog člana u EU Komisiju ako se nastavi blokada prihvaćanja Lisabonskog Ugovora. Vjerojatno je to i bio dodatni poticaj sedamnaestorici parlamentaraca Češke iz Građanskih demokrata, pobornika „euroskeptika“ Vaclava Klausa, da ulože drugu pritužbu protiv Lisabonskog ugovora Ustavnom sudu u Pragu, i ostave proces ratifikacije „na čekanju“ do daljnjega. Za ovu grupu čeških domoljuba, jedna od glavnih prepreka jest odredba Ugovora prema kojoj bi se o imigraciji odlučivalo u EU većinom, što znači preglasavanje malih zemalja. Kada o ovom pitanju brigu izražava jedna Češka, čiji je geografski položaj, pri čemu nikako ne poričemo sve prirodne ljepote ove zemlje, percepciju poslovnih mogućnosti u njoj, ali imajući u vidu i broj stanovnika, sigurno ne bi trebalo imati toliku težinu kao za jednu Hrvatsku, doista je začuđujuća šutnja u Hrvatskoj glede mogućih posljedica po sve nas što proizlaze iz „pregovaračkog procesa“.

Što će se dogoditi, ako sutra Irci opet odbiju prihvatiti Ugovor? Osobno, ne znam, ali siguran sam da u Bruxelessu i opet postoji „Plan B“.

Damir Tučkar, dipl. ing.