Nogomet i poruke

Nogomet je, posebno na ovim prostorima propale države, od njenog nastanka početkom XX stoljeća pa do danas, oduvijek bio „puno više od igre same“. Način na koji su klubovi bivše države, naravno oni iz Beograda, osvajali prvenstva, kup ili postajali sudionici međunarodnih natjecanja, dobro je poznat, posebno iz perspektive Zagreba ili Splita. Nerijetko su treneri i igrači na radu „istočno od Drine“ bili protežirani, ulazili u momčad ili bili zvani u reprezentaciju, na račun talentiranijih i kvalitetnijih igrača, čiji je jedini „nedostatak“ bio što su Hrvati. Navijački je puk, prešutno, kristalno jasno bio politički određen, znalo se tko i zašto navija za Partizan, C. Zvezdu, Dinamo i Hajduk!

Politički vrh „velikosrpsko-komunističke“ oligarhije države-tamnice nesrpskih naroda shvatio je opasnost Dinamovog osvajanja titule državnog prvaka 1982. i karizme „bijelog šala“ po „sigurnosni poredak“, u vremenima bez „obožavanog“, doživotnog i poslije fizičke smrti, monarha ideologije komunizma. "Bezbednjaci" su znali kako publiku čini narod, koji je u pobjedama Dinama nad klubovima iz Beograda, zapravo slao poruke cijeloj Hrvatskoj kako će se Hrvatska izdignuti iz pepela i pobijediti u konačnici. Upravo su Olujna zbivanja prije 14 godina potvrdila te njihove strahove, no „repovi“ tih nesretnih vremena XX stoljeća očito će nas pratiti još dugo, pa i na nogometnim terenima.

Kolovoz je mjesec kada klubovi počinju svoj san „prezimljavanja u Europi“, koji svake godine najčešće završi već oko Velike Gospe. Nije mi stoga namjera pisati o nogometnoj igri, već o „igri“ koju igra „publika“. Naime, poruka sa tribine „stadiona JNA“, koju su izvjesili navijači Partizana u utakmici sa Ciparskim Hapoelom glasila je: „Dogodine u Kninu“. Prijevod poruke je za mlađe čitatelje, kojima je ćirilica nepoznato pismo. Poruku BBB-ovaca s tužne večeri u Maksimiru, na sreću, zahvaljujući dragovoljcima i svim ostalim braniteljima, danas ne trebamo prevoditi!

Malobrojni su 4 .kolovoza ispred veleposlanstva u Beogradu, kao predstavnici „izbeglih“, bolje rečeno „pobeglih“, Srba izvikivali uvredljive parole na račun Hrvatske i aplaudirali Radi Čubrilu, predsjedniku Udruge ratnih vojnih invalida i obitelji nestalih i „predsjedniku Skupštine tzv. RS Krajine“ Radi Ležajiću. Njihova poruka „vratiti ćemo se kad-tad“, u vremenskoj definiciji te želje, obznanjena je na Partizanovu stadionu, a iz BBB poruke iščitavamo, kako bi ostvarenje te njihove želje moglo rezultirati samo „1001. Olujom“. Poruka koju bi prosvjednici u Beogradu trebali shvatiti, s neslužbene proslave obljetnice Oluje u Čavoglavama, glasila bi „Dođite bre – što pre“! Naime, pružilo bi to mogućnost našem pravosuđu demonstrirati efikasnost, ali i da se možda saznaju lokacije grobišta neke od još brojnih, nestalih žrtava iz vremena sulude velikosrpske politike. Neslužbena „dobrodošlica“ ovim beogradskim ekstremnim, neprobuđenim, sudionicima jednog „velikosrpskog sna“, u kninskom kraju, bila bi s jednakim epilogom kao i 95. Posjetitelji Partizanove utakmice spomenutu će parolu postavljati i idućih desetljeća, svakog kolovoza, sanjajući i stvarajući novi mit iz još jednog povijesnog poraza. I mediji će redovno, u sezoni „kiselih krastavaca“, kratkom crticom izvijestiti o tome kao kuriozitetu iz inozemstva, važnijem od samog rezultata utakmice, za Hrvatsku jednog nevažnog (barem za sada) nogometnog kluba.

Damir Tučkar, dipl. ing.