Zanimanje: mrzitelj

Oduvijek su pisci bili ogledalo društva u kom su stvarali, a talent stvaranja korištenjem pera neke od njih učinio je besmrtnim. Književnost u Hrvata ima dugu i respektabilnu povijest, s protagonistima sasvim u tijeku, a često stilski i „ispred vremena“ s ostalim svijetom. Kao i svi umjetnici, pisci su tašti, priznanja i nagrade gode, nekad su značile etabliranje u društvu, ugled i dakako prihode, dok danas podilaženje komercijalnom, često nadvladava „umjetnički dojam“ jer piscu omogućuje egzistenciju.

Književno stvaralaštvo postalo je roba, naslovi se pomno biraju da privuku pažnju publike, gotovo kao i same „korice“ knjiga, koje bi ih, šarenilom ili osobnošću, trebale izdvojiti iz mase na policama knjižara. Medijska eksponiranost autora, zbog kritika o napisanom, skandala u životu ili političkih stavova autora, svejedno je, podiže tiražu „njegovih“ knjiga. To ipak nije dovoljno u sredini kao što je Hrvatska, gdje se nakon srednje škole gotovo i ne čita beletristika, za osigurati pristojnu plaću za „željenu kvalitetu života“, pa je potrebno uložiti dodatne napore i zainteresirati „konzumente“ osobne literarne produkcije. A ako se nađe poslodavac voljan dobro platiti pisanje po zadatku, pa se to poklopi sa svjetonazorom, uz „vjetar u leđa“ pri promociji „proizvoda“ takvog pisca, njegovoj sreći nema kraja.

Pisanje kolumni u novinama, dnevnim ili tjednicima sasvim je uobičajen način rada pisaca, talent je korisno uporabljen, pisac ima kontinuitet redovnih prihoda da stvara mir i uvjete za osobni „stvaralački nemir“ kroz obično duže vremensko razdoblje stvaranja literarnog djela. Mali je broj takvih pisaca-sretnika u Hrvatskoj, koji „imaju stalan posao“ kroz novinske kolumne, a talent književnog stvaranja, obilno potpomognut poticajima „poslodavca“, potražitelja redovnih kolumni, tim „vjetrom u leđa“ omogućio mu da poleti u neslućene hrvatske literarne visine. Ispred mnogih drugih, možda jednako talentiranih pisac, čiji je „bljesak“ stvaralačkog trenutka prošao nezapažen, čija „roba“ nije našla put do kupca i koji vremenom nestaju s malog tržišta.

Književni talent Sarajlija Miljenko Jergović odlučio je oploditi u njemu novoj zagrebačkoj sredini, pišući za Jutarnji list, kolumne pod nazivom „Sumnjivo lice“. Gledajući fotografiju koja prati kolumne, na kojoj je bradato lice, duže kose i raskopčana košulja, vidimo nehajnu umjetničku dušu pisca koji odaje dojam kako mu je u životu stvaralaštvo važnije od forme kojom „sredina“ očekuje da živi. Sjetan pogled, gotovo izaziva sažaljenje čitatelja nad nekom tužnom sudbinom što ga je možda snašla u ovim vrtložnim vremenima. U zemlji gdje su novinske tiraže male, u kojoj broj formalno visokoobrazovanih ne prelazi 8% stanovništva, oni koji čitaju vrlo brzo „pročitaju“ zašto netko poput Jergovića ima osiguran prostor u tom dnevnom glasilu. Do sada su izrečene brojne kritike i zgražanja nad „mislima velikog pisca“, njegovim tumačenjima današnje zbilje u Hrvatskoj. Dakako, mnogo građana Hrvatske javno ili potajno uvelike odobrava stil pisanja i životne stavove ovog pisca, koji se mogu kristalno jasno izreći s dvije riječi: mrzitelj Hrvatske.

Možemo samo pokušati zamisliti veličinu frustracija čovjeka što „mora“ živjeti u gradu i sredini koju ne voli, okružen mnoštvom onih koji su doslovno dali život za taj grad i zemlju. Sjeta u pogledu s fotografije, vjerojatno je uzrokovana sjećanjem na „neko bolje vrijeme“ mladosti, dok je nad „bratstvom i jedinstvom“ bdio duh „najvećeg sina naše zemlje“, što na našu sreću, a Jergovićevu nesreću, propadne.

U posljednjoj umotvorini, kritizirajući premijerku Kosor i njene sposobnosti upravljanja državom, a čime se apsolutno možemo složiti, koristi priliku da se „osvrne“ i na dr. Franju Tuđmana, prvog predsjednika RH, sve „biranim riječima“:

„…Starac je slušao njezine emisije, u kojima se razgovarala s ljudima koji su u ratu ostali bez ruku, nogu i pameti, s herojima čijom će hrabrošću, sve dok ne budu zaboravljeni, trgovati ološ, sa zločincima koje je predstavljala kao žrtve, te …”

Pa nastavlja:

“…Da nije bilo Tuđmanove bezdušnosti prema narodu kojim je vladao i koji ga je, na svoju nesreću, slijepo obožavao, ta…”

I zaključuje, poentira:

“…Tuđman je umijeća Jadranke Kosor, radi svoga duševnog samozadovoljavanja i stvaranja iluzije o vlastitim osjećajima, iz medijske promovirao u političku i općenarodnu sućutnicu…”

Premijerka nam nije važna u ovom tekstu, ali premise i konkluzije koje Jergović odašilje iz EPH carstva prelaze granice demokratskih sloboda ulazeći u sferu kažnjivih uvreda institucija ove države, o čemu bi trebao brinuti DORH, ali i granica „dobrog ukusa“ kojeg čitatelji, što drže do svog mentalnog želuca, još mogu pretrpjeti. Naime, implikacije o prvom Predsjedniku RH, kao starcu (valjda implicira, kao u bajkama „ishlapjelog“ bezdušnog starca), hrvatskim braniteljima „ostalim bez pameti“ (jer su branili Domovinu), te izbjeglicama koji su „zapravo zločinci“ predstavljeni kao žrtve („zločinci“ su valjda jer su pobjegli i nisu pobijeni).

Tolika količina mržnje u tako malo teksta. Doista to jest umijeće za književnu „nagradu“, a žiri u sastavu vlasničke strukture JLa ga je prepoznao i redovno je isplaćuje. Doista, vrijeme je da se upitamo hoće li netko „po službenoj dužnosti, reagirati? Da me se krivo ne shvati, nisam mislio na način kako bi se to provelo u nekim drugim vremenima, što nas na žalost u liku protagonista iz tog vremena i danas „pritišću“, već na snagu javne riječi odgovornih hrvatskih intelektualnih krugova. Barem na 14-tu olujnu obljetnicu, kada su, nadali smo se, „bezdušni bešćutnici, ološ i zločinci“ zauvijek istjerani iz Domovine.

Damir Tučkar, dipl. ing.
5. kolovoza