Spor Japana i Rusije i Lisabonski ugovor

Svakodnevno smo zahvaljujući medijskoj povezanosti zasipani nizom informacija o zbivanjima iz cijelog svijeta, u čemu se teško snalaziti, izdvajati bitne od nebitnih posebno iz naše perspektive malene zemlje u predvorju „velike“ Europe, okupirane brojnim, prije svega gospodarskim problemima što se reflektiraju na naše male živote. Ipak, često smo u prilici u nekim vijestima s tko zna koje strane zemaljske kugle vidjeti ne samo informaciju već moguću komparaciju političkog stava sa sličnim problemom naše mlade države.

1. Granični spor Japana i Rusije

Posjeta japanskog premijera Taro Aso otoku Sahalinu na poziv ruskog predsjednika Medvedeva, tumači se kao prilika da se riješi granični spor dviju zemalja koji traje cijelo stoljeće. Završetkom II svjetskog rata, tadašnji je SSSR iskoristio priliku kao pripadnik pobjedničke koalicije i jednostavno pripojio, do tada podijeljen otok Sahalin i četri manja Kurilska otoka. Otok Sahalin bio je podijeljen kao posljedica rata 1905 g., a Japan je sve do danas odbio priznati pravo današnjoj Rusiji da „ozakoni za sva vremena“ okupirano otočje pa Mirovni sporazum između dvije zemlje nije potpisan do danas. Ovi otoci iako zemljopisno više nego očito sastavni dio Japana kao i brojna druga granična područja na svim dijelovima bivšeg SSSRa doživjela su sudbinu karakterističnu za poražene – pripojenje pobjedniku. Za vrijeme „hladnog rata“ do svjetske propasti komunizma izgleda za promjenu nije bilo. Malobrojno stanovništvo tih otoka prošlo je golgotu obiteljskih razdvajanja kao u svim sličnim „spornim“ ili preotetim područjima, a protekom 60 godina od kraja II rata zasigurno više nitko i ne mari za te ljudske sudbine. Danas je na djelu druga vrsta ne vojnih već političkih pritisaka, kada se od Japana očekuje da izmjeni stav prema Rusiji, da se odrekne tih otoka, a zauzvrat bi se Rusija obavezala dovesti plin i druge energente toliko potrebne gospodarstvu Japana.

Hrvatima to treba biti pouka kako u međunarodnoj politici nema pravde već samo provedba „interesa jačeg“ zamotano u celofan „demokracije“ i međunarodne ravnopravnosti. Popuštanje danas pritiscima iz EU u graničnom sporu sa Slovenijom kratkoročno bi možda donijelo Hrvatskoj probitke, bar vladajućima, ali dugoročno očite gospodarske štete. Politika „svom“ gospodarstvu uvijek nastoji osigurati prosperitetne uvjete poslovanja, pa niti Hrvatska ne bi smjela biti izuzetak. A podmorje sjevernog Jadrana još uvijek ima nalazišta plina, možda nafte, a i transportne takse za prolaz brodova, kontrola te plovidbe i briga za čistoću mora, predstavlja i te kakav interes. Dužina trajanja graničnog spora puno stoljeće Japana i Rusije dobra je pouka kako se ne treba olako i brzo odreći svojih prava.

2. Lisabonski Ugovor na Ustavnom sudu Njemačke

Ovih dana će kako javlja Deutsche Welle, Ustavni sud Njemačke odlučivati o usklađenosti predloženog Ugovora iz Lisabona što treba reformirati Europsku uniju s Ustavom Njemačke. Glavno je pitanje kako ga komentator DW postavlja, da li je taj Ugovor dobar za demokraciju ujedinjene Europe ili samo za EU birokraciju? Suci u Karlsruheu gdje je sjedište Suda, tako će možda odlučiti i sudbinu ovog temeljnog EU dokumenta. U Bundestagu Njemačke poznato je kako više zastupnika odbacuje ovaj dokument smatrajući da šteti razvoju demokracije te su i podnjeli tužbu Ustavnom sudu, a interesantno je da se među njima nalazi i Klub zastupnika stranka ljevice. Osnovni je prigovor EU Ugovoru kako on nema demokratsku podršku, jer u većini EU zemalja o njemu se nije odlučivalo na referendumu. Ostale zamjerke Ugovoru odnose se na socijalna prava građana, kao i na odsutnost kontrole nastavka naoružanja EU. Suci su postavljali vrlo kritična pitanja. Kao primjer, predsjednik Kluba zastupnika ljevice Gregor Gysi navodi mogućnost izglasavanje kaznenih odredbi u Bruxellesu koje bi onda bile obvezujuće i za Njemačku. "To znači da kada većina zastupnika u Bundestagu kaže da nešto nije krivično djelo, a Europa kaže da jest, onda to i u Njemačkoj mora biti kažnjavano.To je za nas vrlo upitno".

Ova nas rečenica podsjeća na iskustva i različitost pogleda na pojam „pravde“ što svakodnevno svjedočimo u izvještajima iz haaških suđenja, pogledi iz Hrvatske i Haga na iste događaje su katkada dijametralno suprotni no izgleda da ubuduće možemo biti mirni. Po prihvaćanju Ugovora Bruxelles će reći što je istina i pravda, donijeti odluke, a nacionalni će parlamenti samo poput javnih bilježnika rutinski odraditi zadani posao. Sličnom se formulacijom zastupnik zelenih Hans-Christian Strobele suprotstavio minoriziranju uloge nacionalnih parlamenata, zagovarajući njihovu odgovornost. Ovaj oprez, iskazan u više EU zemalja prvo debaklom kod prihvaćanja EU Ustava, a sada čak do odbijanja prihvaćanja Ugovora, jasno nam govori kako je EU u vrlo osjetljivoj fazi transformacije iz „gospodarskog saveza“ prema „nadnacionalnoj državi“ uz brojne dileme o prihvatljivom putu. Iz usta političara Hrvatske barem kroz medije nismo još čuli kritičke tonove o samom Ugovoru koji će i naš Sabor „morati“ prihvatiti. Razumno je upitati se da li opet početkom jednog novog stoljeća, „poput guska u magli“ srljamo u jednu veću i opasniju asocijaciju od one iz prošlog stoljeća? U svakom slučaju, činjenica jest kako je u svezi razumijevanja Lisabonskog Ugovora Hrvatska  javnost u potpunosti neinformirana.

Damir Tučkar