Jan Palach i njemački tisak

Na marginama dnevnopolitičkih zbivanja i vijesti što nam zaokupljaju pažnju proteklih dana neki od medija objavili su i dvije kratke vijesti, što iz perspektive Hrvatske imaju i jednu dodatnu dimenziju. Neminovno se, barem nešto „iskusnijim“ čitateljima, dozvolite da upotrijebim izraz što je obično sinonim za populaciju 50+, dakle tim čitateljima se neminovno nameću paralele s Hrvatskom današnjicom.

Vijest broj 1 – 40. obljetnica smrti Jana Palacha

Danas u Hrvatskoj stasa prva generacija birača,rođena u proglašenoj i međunarodno priznatoj državi Hrvatskoj, koja će prvi puta u svom životu konzumirati pravo izlaska na demokratske izbore. Oni, a i mnogi drugi, duplo stariji od njih, ne znaju tko je bio Jan Palach i što je, na simboličkoj razini, značio njegov čin samoubojstva. Ta 1968. godina simbolizira vrhunac hladnog rata, a i to je izraz za kojeg nisam siguran da ga baš svi „novi birači“ na spiskovima birača u Hrvatskoj razumiju. Bilo je to vrijeme završetka Vijetnamskog rata i poraza demokratskih snaga na Indokineskom poluotoku od totalitarnih komunističkih snaga, međusobno nepovjerljivih SSSR-a i Kine. Barem u tom „malom sukobu“, usprkos povremenih međusobnih ratnih sukoba oko nekih zabitih riječnih otočića i sprudova na zajedničkoj granici, ta druga sukobljena „hladnoratovska strana“, komunisti, našli su interes „proleterskog internacionalizma“ te uz pomoć „lokalnih“ snaga porazili SAD i saveznike.

To je i vrijeme kada je SSSR dominirao i u „osvajanju svemira, čime je demonstrirao tehnološku (prije svega vojnu) nadmoć nad „dekadentnim zapadom“. Komunizam je bio na vrhuncu moći. U tom bipolarnom svijetu temeljenom na ravnoteži „straha“ od mogućeg nuklearnog sukoba, s druge strane „željezne zavjese“ u onim zemljama koje je „oslobodila“ Crvena Armija, tijekom drugog svijetskog rata ta 1968. godina donjela je neke naznake mogućih demokratskih promjena. Iako komunisti, poslušnici partije i desetljetnih diktata iz Moskve, na vlasti, ipak su pokušali unijeti promjene u živote svojih sugrađana, svjesni diktature „sovjetskog“ terora, neimaština, u kojem je njihov narod živio. Osim tzv. političkih disidenata, toj želji za promjenama koje bi donjele lakši život, podlegli su i članovi partije, te su, naivno vjerovali kako su demokratske promjene u „SSSR carstvu“ moguće. Tada jedinstvena država ČSSR, te 1968., u Moskvi je percipirana kao glavna opasnost da se uruši „proleterski imperij“. Zato je i provedena vojna intervencija svih zemalja Varšavskog pakta, partijski zastranjeni Slovaci i Česi su pohapšeni, nađeni su novi poslušnici te je ugušena svaka nada da može doći do političkih promjena bez dozvole ili inicijative iz Moskve.

Ponovno je zavladalo beznađe, teror se nastavlja, nade u bolje sutra nema. Jedan od očajnika bio je i mladi student Filozofskog fakulteta u Krakovu, Jan Palach, želio je dati smisao svom „malom životu“, pa kada je već morao umrijeti bez nade, odabrao je smrt samospaljivanjem kao izraz protesta protiv totalitarizma! Ideologija zla, koje li ironije, jer komunizam u provedbi čini zlo onima, u čije ime elita te ideologije, implementira samu ideologiju u praksu života. Užasna smrt Jana Palacha, medijski je prezentirana tada, u doba „bez Interneta“, u cijelom svijetu, te je uzdrmala ne samo ČSSR, već cijeli svijet a posebno Moskvu. Bio je to protest koji je dao ljudima nadu, kako i u vremenima najvećih patnji pojedinca, kada se sve doimlje bezizlaznim uvijek postoji izlaz, pa makar to bila vlastita smrt. Njegova žrtva dala je poruku svijetu, posebno Moskvi, kako teror, kojim je manjina zatočila cijele narode u logor, ne može biti beskonačan. U začetku ugušeni „ustanak“, nagovještaj demokratskih promjena, koje su dogodile tek 1989., inicirao je promjene u samoj Moskvi. Žrtva Palacha stvorila je „mučenika Palacha“, nešto što komunisti i posebno Moskva nikako nije željela, jer je tako kristalno jasno ukazivala na lažnu „sovjetsku demokraciju“.

Tadašnja YU i „veliki vođa Tito“ bojali su se moguće sovjetske vojne intervencije kojom bi Moskva, iskoristivši priliku konačno „zavela red“ i u YU, bar „na pola u njihovom dvorištu“. Zato je demokratski svijet opet pomogao Titu, dozvolio mu nova kreditna zaduženja, a on je liberalizirao u potpunosti davanje putovnica za „odlazak na rad“ u „mrski kapitalizam“. Ovi su potezi otupjeli moguće opozicijske istupe u zemlji i učvrstili „jedinstvo oko Tita i partije“. Ipak, ta 1968., donijela je Hrvatsko proljeće u 1971. Jer, kozmetičke Titove promjene Hrvatima nisu donijele ništa dobro, a žrtva Palacha bila je putokaz i podstrek da s otporom nikada ne treba prestati.

Vijest br 2. – reprint njemačkog tiska iz vremena nacizma

Britanska izdavačka kuća Albertas, kako javlja „Večernji list“ od 14. siječnja, donjela je na njemačke kioske tisak iz vremena nacističke Njemačke. Po cijeni 3,9 eura prodaju se reprinti izdanja dnevnih novina od 1933.-1945., tiraža je 300.000 kopija, a prodajna mjesta u Berlinu bilježe veliki interes građana. Izdavač Peter McGee smatrao je kako se ljudima mora omogućiti da stvore svoju sliku o povijesnim činjenicama, te predviđa 150 reprinta dnevnih novina. Dakako, za to je morao dobiti posebnu dozvolu, jer je u Njemačkoj zabranjeno javno objavljivanje nacističkih simbola. Neminovno mi se nameće paralela o tome kako bi se proveo, danas, neki poduzetnik u Hrvatskoj koji bi želio tiskati reprint izdanja dnevnih tiskovina iz vremena NDH. Na stranu činjenica što vjerojatno nema ekonomskog interesa za takav poduzetnički poduhvat, ali je doista dobro pitanje tko je taj u današnjoj Hrvatskoj koji bi bio „zadužen“ da da „zeleno svijetlo“ za tisak i rasparčavanje ovakvih izdanja. Pogotovo imajući u vidu trenutni stav „nevidljivih“ cenzora, da se iz dnevnog korištenja abecede izbaci slovo U.

Damir Tučkar, dipl.ing.