Polemika o izolacionizmu ili dileme o budućnosti Hrvatske

U ovim turbulentnim vremenima kada je Hrvatska na vjetrometini sukoba raznorodnih interesa prisiljena donositi dugoročne, sudbonosne odluke , poput aktiviranja integrativnih procesa sa vojnim i ekonomskim savezima, na marginama službene politike, već duže vrijeme čuju se, u javnom medijskom prostoru, prisutnošću malobrojna, upozorenja o štetnosti kretanja tim putem. Stječe se dojam da „ozbiljni“ političari, neovisno kojoj stranci pripadaju, u nedostatku volje ili vremena ozbiljnog promišljanja ovih primjedbi, govore o njima s omalovažavanjem ili ih naprosto ignoriraju. Time, naravno, dodatno iritiraju autore, iskreno zabrinutih domoljubnih snaga za budućnost Hrvatske, što se može i iščitati iz članka gospodina Milovana Šibla, prenesenog na ovom Portalu pod nazivom: „Što zapravo izolacionizam jest?“ .

Ipak, dobre namjere autora ne opravdavaju njegove pogrešne premise koje nudi čitateljima, a koje će, uvjeren sam, nekritički prihvaćati, neki od njih, u svojoj idejnoj isključivosti ili političkoj zaslijepljenosti, bez spremnosti na prihvaćanje ratia ili argumentacije. Stoga, ovaj članak g.Šibla može biti dobar povod za ustanovljenje jedinstvene platforme glede aktualnih integrativnih procesa, onih domoljubnih snaga koje danas ne participiraju u zvaničnom političkom prostoru Hrvatske. Autor navedenog članka, osim par definicija pojma izolacionizma, postavlja populistički pitanja koja sugeriraju odgovore, no oni su zapravo pogrešni. Pođimo redom i objasnimo 3 glavne pogrešne teze.

1. Teza da se politika u Hrvatskoj ne vodi u državnom i narodnom interesu, jest vrlo smjela teza, koja zapravo pozva na neposluh i „svrgavanje“ takve „vlasti“. Naime, ako je teza korektna, tada „narod“ ima pravo i na takav postupak. Autor naravno, ne govori o tome kako promijeniti tu „vlast“, ali pretpostavljam da ne zazivlje nove revolucije, već da želi demokratske promjene u idućem izbornom ciklusu. Kako je idući izborni ciklus tek za 4 godine, ostaje nam da zaključimo, da će do tog vremena Hrvatska biti u NATO i EU, pa će se eventualno moći postavljati pitanja „razdruživanja“. Stoga iznošenje ovakvih teza i poticanje takvih rasprava danas nije, politički, mudra odluka, jer birači su svoje, nedavno, već rekli !

2. ZERP i preuzimanje Dukata, u istoj rečenici i kontekstu znači miješanje krušaka i jabuka. Dok je ZERP odluka Vlade, gospodarstvo i procesi preuzimanja firmi su isključivo u sferi privatnog „vlasništva“. Za ZERP je naravno odgovornost Vlade, a kod Dukata možemo samo govoriti o odgovornosti politike o načinu kako je Dukat došao u ruke prvog vlasnika ili kao je taj gospodin sakupio „svoj prvi milijun“ i to može biti predmet jedne druge tematske rasprave. ZERP je, naravno, podlijeganje Vlade ucjenama, ona je mogla postupiti i drugačije, ali tada naravno ne bi bilo ništa i od „ubrzanja prema EU“, a vjerojatno ni od NATO-a. Na prvi pogled, čini se da je to i cilj današnje hrvatske političke alternative koja se tek pokušava artikulirati, no u tom „cilju“ i jest zamka što ju treba izbjeći!

3. U članku Izražena EUrofobija ,pa idealističko-utopistička tvrdnja o životu stanovništva svih država od „vlastitih“ resursa“ u „ravnopravnom svijetu trgovinske razmjene“, te primjedbe glede nemogućnosti Hrvatske da „provodi izolacionizam“ (da i hoće takvu politiku provoditi), na žalost povezane su sa nepoznavanjem ili odsustvom želje za poznavanjem funkcioniranja principa svjetske ekonomije danas i predvidivih ekonomskih trendova za XXI stoljeće. Nepotrebno je trošiti riječi i obrazlagati da današnji svijet nije idealan, da države i njeno stanovništvo nisu ravnopravni, i da ne postoji baš „fair“ međunarodna trgovina. Hrvatska ima trgovinski deficit no njegovu smanjenju ne bi pripomoglo odustajanje od“ulaska u EU tržište“ i uvođenje carina za „zaštitu“ vlastitog tržišta, kako to, bez puno promišljanja, sugerira g.Šibl.

Čitatelji i g.Šibl vjerojatno ipak znaju da se roba (bilo koje vrste) u EU može prodati samo u određenim kvotama i po određenim tržnim uvjetima,uz zadovoljenje određenih (EU) standarda kvalitete. Stoga je i hrvatski privredni interes da se stvore konkurentni proizvodi, za tržište cjelokupne EU. Pravi razlog frustriranosti privrednom situacijom u Hrvatskoj i i fobijom od integracija ishodište ima u nezadovoljstvu provedenom privatizacijom i novokreiranom raspodjelom bogatstava Hrvatske. To je dakako učinjeno u režiji politike, kao što su i razne današnje krupne korupcijske afere što svako malo potresaju Hrvatsku, uzročnik prigovora EU aktualnoj politici, na stanje u „pravosuđu“. Sumarno, nova hrvatska politička alternativa, ako želi produktivnu javnu promociju i graditi temelje mogućeg budućeg izbornog uspjeha, svoje bi kritike aktualnih političkih subjekata trebala usmjeriti na hrvatski (ne)dostajući zakonodavni okvir i njegovo striktno provođenje.

U mnogim člancima na Pportalu i popratnim diskusijama izrečeni su brojni sudovi o EU i NATO, a često su, dijametralno suprotnih polaznih stajališta, bili uzročnici nepotrebno žučljivih rasprava, do kojih ne bi niti došlo da su se percipirale osnovne činjenice. EU je politički, ali osmišljen prvenstveno, kao dugoročni gospodarski savez, koji „malim“ europskim sastavnicama „velikog“ EU tržišta, daje „obrambeni“ okvir u trgovinskom sukobu globaliziranih svjetskih tržišta. Deklarativne fraze o ravnopravnoj i fair tržnoj utakmici, onima izvan EU, ne pomažu baš praktično u pokušajima plasiranja vlastite robe na ovo tržište, kao uostalom, niti u bilo koje drugo slično trgovinsko institucionalno okružje. Hrvatska je, zemljopisno napose, ali i povijesno gledano, odavno dio Europe, no svoje „članstvo“ u toj EU treba i formalizirati, kroz ovaj bolni proces pregovora.

Dakako, da se radi o „diktiranju uvjeta“, ali ti isti gospodarski uvjeti vrijede i za ostale koji su već u EU, uz sve one ograde o izborenim „startnim“ pozicijama starijih i jačih članica! Ono o čemu možemo raspravljati i protiv čega se može boriti, jest nesposobnost politike i njihovih današnjih aktera da taj proces, za Hrvatsku, kvalitetno završe. Upitajmo se koliko je, na današnji privredni trenutak Hrvatske, djelovala raširena korupcija, politički podložno pravosuđe, kriminal, posebno onaj vezan uz drogu, a zbog čega pate svi hrvatski građani. Za ovo nam nije „kriva“ EU, već mi to više sliči na praktičnu primjenu znamenitog „citata“ Brune Bušića o tome da se ne iznenadimo „tko će nas, kada budemo samostalni (izvan YU okvira) najviše opljačkati“.

Kada govorimo o NATO savezu i pristupanju Hrvatske, kritičari, s „desne“ strane političke scene, su izgleda potpuno zaboravili kako su razmišljali do 1990 g. Danas govoriti o NATO savezu kao, za Hrvatsku, nepoželjnoj asocijaciji ili čak kao „zločinačkoj organizaciji“ jest prihvaćanje, svjesno ili nesvjesno, teza istinskih protivnika Hrvatske države. A oni su oduvijek bili, iznutra gledano, protagonisti komunističke ideologije i YU nostalgičari u službi velikosrpske idejne platforme, a izvana, snage koje sagledavaju svijet s moskovskih vizura, a danas i vizura Rijada. Nesumnjivo, NATO 21 st. i NATO u 60im ili 90im prošlog stoljeća nije isti, on se transformirao u skladu s evolucijom politike euroatlantskog kruga zemalja, ali i prilika u čitavom svijetu. I u Hrvatskoj se NATO-u spočitava intervencija u Iraku, Afganistanu, navodi potencijalna „žrtva“ Iran, ali se, selektivno, „zaboravljaju“ i aplauzi 1999 radi intervencije u na pr. Srbiji.

Da NATO nije intervenirao u Iraku, pa makar i zbog „pogrešnog“ povoda, da li bi bilo pravedno da Sadam Husein nastavi svoju strahovladu ? Posebno kada je Sadamova diktatura, kao i u slučaju velikosrba na našem prostoru, bila motivirana, kako to naši kritičari osamostaljenja tijekom Domovinskog rata govore, „krvnim zrncima“. Ono u čemu je NATO u slučaju Iraka zakazao, jest, provedba zamišljenog svrgavanja jednog tirana i stvaranje preduvjeta za demokraciju. Sam motiv intervencije jest politički neupitan! Bar nas Hrvate ne bi trebala čuditi podrška Kurda, te ostalih, u Sadamovo vrijeme, manjinskih i diskriminiranih skupina. A zar smo zaboravili i invaziju Kuvajta ili desetljetni rat sa Iranom?

Kada se govori o Afganistanu, on bi danas bio stabilna zemlja da nema znatnih vanjskih utjecaja snaga, koje nisu prijatelji afganistanaca, već neprijatelji NATOa. Ne pomaže nam lamentirati o uzrocima nastajanja Al Qaide, činjenica jest da ona postoji, da prijeti i djeluje, te da se operacionalizira pod parolama borbe protiv „nevjernika“. Krščanstvo i zemlje tog kruga su percipirane među glavnim neprijateljima, što su i Hrvati imali prilike iskusiti, posebno u BiH tijekom ratnog i poratnog razdoblja, djelovanjima vahabističkih sljedbenika i pristaša đihada protiv kršćana. Ma što mi mislili, Hrvatska je dio kulturnog kruga s ishodištem u zapadnoj Europi, a zaštitnik vrijednosti tog „euroatlatskog“ društva, danas, jest NATO!

Ne za stupanje u EU i ne za NATO, za što se implicitno u svom članku o izolacionizmu , zalaže g. Šibl, ma koliko „privlačno“ može izgledati, predstavlja, na žalost, političku naivnost i podilaženje jednoj potencijalnoj malobrojnoj „desnoj“ biračkoj skupini. „Lijevi“ zagovornici ne-ulaska u NATO, ionako podržavaju EU, pa se ne bi niti pridružili inicijativi, a ne bi bili, logično, niti prihvaćeni od „desnih“. Napori u smjeru političkog djelovanja kojeg zagovara g. Šibl pridonose daljnjem mrvljenju onog dijela biračkog tijela što je u očekivanju pojave moguće i potencijalno, izgledno uspješne nacionalno, konzervativne orjentirane političke opcije.

Damir Tučkar, dipl ing.