Skup komunista u Puli

Skup komunista u Puli

U Puli je 16. rujna svečano proslavljena 60. obljetnica Pariške mirovne konferencije, kojom je definiran put za razgraničenje Italije i zadnje Jugoslavenske tvorevine. Naime, poslije 20-godišnje okupacije Italija je bila prisiljena vratiti 1945. sve oteto Hrvatskoj, nakon što je prije toga nagrađena njena prevrtljivost u 1. svjetskom ratu, odnosno nakon što su „ozakonjena“ talijanska posezanja za hrvatskim teritorijem na mirovnoj pariškoj konferenciji 1918. Novinski izvještaji s pulske proslave 60. obljetnice Pariške mirovne konferencije govore o okupljenih 5000 antifašista u areni, koji su umjesto hrvatskih nacionalnih simbola mahom isticali komunističke simbole totalitarne ideologije, koja je što se europskih standarda tiče, a u koje se svi današnji hrvatski političari zaklinju, osuđena i Rezolucijom Vijeća Europe o osudi zločina komunističkih režima. Zašto je tome takvo odgovor leži i u Zagrebu.

Iako su se u „igre“ oko definitivne granične linije Italije i „bivše“ države, propale Jugoslavije, nastavile još desetljećima, od A i B zone tzv. Slobodnog teritorija Trsta do potpisivanja Osimskih sporazuma, svjedoci smo da se svih ovih godina u, nekim, ne samo optantskim krugovima Italije, teritorijalne aspiracije svako malo podgrijavaju. Ipak, više od toga zabrinjava što je Hrvatska i dalje podijeljena, izgleda nepomirljivo, u stavu prema komunističkoj prošlosti. Naime, dok su simboli poražene nacionalsocijalističke i fašističke ideje zabranjeni i kažnjivo ih je isticati, očito da srp i čekić, kao i zvijezda petokraka, simboli ideologije u najmanju ruku ekvivalentne po posljedicama za svoje žrtve posebno na ovim prostorima, to nisu! Kada predsjednik Republike i Predsjednik Sabora, ni u čemu se ogradivši od ovih „simbola zla“, daju legitimitet tezi antifašizam=komunizam, tada je jasno da će budućnost Hrvatske i dalje ovisiti o izvana uvjetovanim podjelama iz 2. svjetskog rata.

Istra i Hrvatska

Treba li uopće dvojiti ili dokazivati pripadnost Istre Hrvatskoj i hrvatskom korpusu? Imalo objektivni povjesničari tu naravno nemaju dvojbi. XX stoljeće donijelo je nakon raspada Austro-Ugarske, zaslugom i velikosrpske politike i dogovorom „velikih“, 20 godišnju okupaciju i posvemašnju talijanizaciju Istre, koja je rezultirala protjerivanjem i odlaskom u emigraciju mnogih starosjedilaca, pripadnika hrvatskog naroda. Posve je zato očekivana i logična podrška Hrvata Istre tijekom 2. svjetskog rata svakom obliku otpora protiv talijanske okupacije. Ono što se izbjegava reći jest, da zbog otpora Talijanima, ne znači i da su u Istri i ostalim mjestima pod talijanskom okupacijskom zonom unutar HDH Hrvati bili pobornici komunističke ideologije. Jugoslavenski komunistički pokret nametnuo je svoju diktaturu tek kasnije, nakon što je puno hrvatskih partizana poginulo u antifašističkoj borbi. Otpor je prvenstveno bio motiviran hrvatskim domoljubljem.

Zato posebno mjesto u antologiji političke gluposti zaslužuje objašnjenje prisutnosti komunističkih simbola na skupu u Puli župana Jakovčiča koji je izjavio: “Mi smo uspjeli sačuvati vrijednosti antifašizma i zato je ovdje u Areni i zastava sa zvijezdom petokrakom i Titova bista i pozdrav drugovi i drugarice, jer je to duhovna baština Istre” .U ovoj rečenici župan Jakovčić jasno iskazuje nesposobnost, bolje rečeno tendencioznost, stavljanju znaka jednakosti između dva pojma: antifašizma i komunizma. Antifašizam jest svakako baština Istre, no komunizam to nije, a drug Tito još manje. Tito je dio istarske baštine samo zbog Brijuna, mjesta „tulumarenja“ komunističke oligarhije bivše propale države i njihovih svjetskih „prijatelja".

Jednako tako se danas „ne govori“ o desetljetnom sustavnom naseljavanju „vojnih lica“ iz Srbije, te „podilaženju“ talijanizaciji, s perfidnim ciljem hrvatskog odnarođivanja Istre. Sjetimo se samo Domovinskog rata, inicijativa da istarski mladići ne bi trebali biti mobilizirani ili protivljenja smještanju izbjeglica iz okupiranih područja Hrvatske i BiH uz izjave nekih političara Istre kako „se izbjeglice ne uklapaju“ (u istarsku multikulturalnost), zbog čega ih ne treba smještati po Istri. I dok je istinski, izvorni istarski komunista Ciliga, zaboravljen i ignoriran od „lijevih“ povjesničara, prvenstveno zbog odricanja od mladenačkih zabluda komunističkom ideologijom, nakon višegodišnjih iskustava stečenih u SSSR-u, neki „novi komunisti“ dokazuju nedokazivo: hrvatski antifašisti Istre su komunisti po uvjerenju!

Svrstavanje predsjednika Mesića

Predsjednik svih građana Hrvatske, Stjepan Mesić potpuno je u pravu kada tvrdi da „…Današnji mladi moraju znati i poznavati povijest kako bismo sačuvali ono što je postignuto, kako ne bismo postali žrtve revizionista bilo kojih boja i usmjerenja..” . Dakako, Istra je oslobođena od talijanske okupacije ogromnim, desetljetnim žrtvama, prije svega, Hrvata Istre, a „nagradu“ u vidu nametnutog komunističkog poretka spoznali su ubrzo! Emigracija u potrazi za boljim životnim prilikama, uz po život opasnim putovima k tako mrskoj novoj Republici Italiji, Hrvatima Istre bila je u jednom trenutku jedina alternativa. S druge strane, pripadnici talijanske manjine koji su preživjeli komunistički ideološki obračun istovremeno su koristili svaku mogućnost organiziranog egzodusa napuštajući imovinu na koju danas njihovi potomci polažu pravo, neovisno o načinu kako su do nje koje desetljeće ranije došli. Pri tome ih je Jugoslavenska država „pravno“ razbaštinila, ali upravo jednako kao i sve Hrvate postupcima nacionalizacije, konfiskacije i ostalim pravnim terminima sinonimima komunističke pljačke privatne imovine.

Govoreći o ustaštvu Predsjednik ističe kako „…glorificirati na bilo koji način zločince, to je pravi zločin, i to je put kojim mi ne želimo, ne smijemo i nećemo ići”. O NDH je potrošeno i previše energije i strasti, kao i o činjenici da niti jedan zločin nema opravdanja, kao što i ratni zločini nikada ne zastarijevaju. Problem u Hrvatskoj je to što se za zločine komunista tijekom 2. svjetskog rata i desetljeća iza toga nitko nikada nije pokajao. Uporno se ističu zločini jedne strane naslonjene na nacizam, a zločine druge strane naslonjene na komunizam prekriva "zaborav", čime se opet vraćamo nazad u jugoslavenska vremena. Predsjednik RH u ovo predizborno vrijeme, kako novinsko izvješće govori sjetno pjevuši „ … po šumama i gorama naše zemlje ponosne…“ (stih pjesme misli na propalu državu Jugoslaviju). Na ovakvo pjevušenje što se zakona tiče predsjednik Mesić ima puno pravo, ali pri tome ne može reći da nije svjestan da time ide na ruku podjelama koje hrvatskog društvo vraćaju jedino u jugoslavensku prošlost.

Damir Tučkar, dipl. ing.