Izborni sustav

Po istraživanjima javnoga mijenja golema većina Hrvata (više od 80 posto) drži da Hrvatska ide u lošu smjeru, a nešto manja, ali također velika većina (više od 60 posto) za sebe tvrdi da je politički nitko ne predstavlja. Koliko su istiniti ti nalazi?

Prosudbu da Hrvatska ide u lošu smjeru ovjerovljuje okrutna zbilja. Hrvatska srlja na Istok da bi stigla na Zapad, nosi svoju slobodu i samostalnost na Zapadni Balkan da bi je darovala Europskoj uniji. Ona zbog toga već desetak godina u politici, u gospodarstvu, u znanosti, u kulturi, u športu raspiruje sablažnjivu ljubav prema Srbiji. O tomu neumorno pjevaju trubaduri „regionalne suradnje" Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Na „usiljenom maršu" u Europsku uniju politički su predstavljene samo tzv. „nacionalne" manjine i oni Hrvati koji se, po uzoru na Ivu Sanadera, od žrtvovanja općega dobra nadaju kakvu osobnom probitku.

Kada država tako dugo ide u lošu smjeru, a veliku većinu državljana politički nitko ne predstavlja, goleme su nevolje naravna posljedica toga stanja. Kakve nevolje tište Hrvatsku, pokazuju tri svježa podatka: 334.000 nezaposlenih; 70.000 radnika koji rade, a ne primaju plaću; 2,5 milijuna ovršnih naloga u Financijskoj agenciji.

Pred tom strašnom kulisom, dok nad pozornicom visi skorih devet haaških i petstotinjak hrvatskih presuda za „udruženi zločinački pothvat", u negdašnjem se Hrvatskomu državnom saboru, današnjemu Savezu za Europu, vodi žestoka institucionalna, a na trgovima i ulicama još žešća izvaninstitucionalna politička rasprava.

Savez za Europu, kao i 27 posto Hrvata, drži da je ulazak Hrvatske u Europsku uniju dobra stvar. Glavni saveznici znaju da u Bruxellesu ima puno dobro plaćenih mjesta koja se popunjavaju bez izbora. Zbog toga se za tu „dobru stvar" HDZ i SDP bore kao lavovi. HDZ predviđa da će izgubiti izbore. Stoga želi, bude li se ikako dalo, prvo uvaliti Hrvatsku u Europsku uniju pa nakon toga raspisati izbore. SDP predviđa da će pobijediti na izborima. Ali redovni su izbori daleko, a buduća pobjeda „na bodove" nikad nije posve izvjesna. Bolje ju je, ako se ikako može, koliko-toliko osigurati prethodnim „nokautom" suparnika. Stoga SDP zahtijeva odstup Vlade i prijevremene izbore, a tek nakon izbora održavanje referenduma o pristupu Europskoj uniji.

Na trgovima i ulicama raspravlja vrlo raznorodan svijet. Vrve nevoljnici svih vrsta. Među njima su i svi oni koji misle da iz prosvjeda mogu izbiti kakav probitak. Tu su svakako i SDP-ovi majstori meteža. Ne stoga što tako fabuliraju HDZ-ovi bojovnici Andrija Hebrang i Frano Matušić, nego stoga što na trgovima i ulicama najglasnije kriješti SDP-ov interes: Dolje Vlada! Izbori! Izbori!

Prijevremeni izbori mogu iznjedriti novu vladu – vjerojatno SDP-ovu. Ali izbori ne će promijeniti politiku. Održe li se po sadašnjim pravilima – za Hrvate po razmjernomu, za nehrvate po većinskomu sustavu – izbori će samo legitimirati pogubni proces. Hrvatska će i dalje ići u lošu smjeru i na tom putu gomilati nevolje.

No, svakako je dobro što se narod budi! Ako ga opet ne shrva san, on će vrlo brzo uočiti svoju snagu i ustobočiti se na onomu ono što u 2. stavku svoga 1. članka propovijeda Ustav RH: Vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. A suvereni narod može vrlo lako promijeniti i Vladu i politiku.

Za to su u Hrvatskoj prije svega nužne dvije stvari: 1. izjednačiti sve državljane u političkim pravima; 2. uvesti većinski izborni sustav s onolikim brojem izbornih okruga koliko se zastupnika bira. Prva bi promjena uklonila postojeću političku diskriminaciju (pozitivnu prema nehrvatima u Hrvatskoj, negativnu prema Hrvatima izvan Hrvatske). Druga bi razvlastila stranačke knezove, dokinula negativnu selekciju kandidata i povećala političku predstavljenost državljana.

Bez tih promjena ne će biti slobode, jednakosti i bratstva. Izbori će – bili redovni ili izvanredni - preslikati sadašnje stanje. Po današnjemu izbornom sustavu Nazifu Memediju ništa ne stoji na putu u Sabor, no teško da bi tamo dospio Ante Starčević. Hrvati će stoga - u siromaštvu, strahu i poniženju – i dalje biti prepušteni milosrđu Beograda i Bruxellesa.

To bi trebali imati na umu svi oni domoljubi koji se izvan Saveza za Europu spremaju na izbore, a osobito oni ljudi koji su – poput Željka Sačića – oružjem branili Hrvatsku.

Benjamin Tolić
www.hrsvijet.net