Velikosrpska sudbenost

Trostrani zapletaj oko Tihomira Purde svima je napokon otkrio ono što je od početka mogao vidjeti svatko tko se nije pravio gluhim i slijepim.

Kada su 2000. Stjepan Mesić, Ivica Račan i Dražen Budiša inaugurirali „politiku novoga smjera“, nazivom su – hotice ili nehotice - prizvali u sjećanje „politiku novoga kursa“ iz god. 1905. Tada su dalmatinski pravaši Frano Supilo i Ante Trumbić odbacili Starčevićev suverenizam i priklonili se Strossmayerovu integracionizmu. Promjenu „kursa“ opravdavali su dogmom: Bez Srba ne možemo ništa, sa Srbima možemo mnogo. Tako je stvorena Hrvatsko-srpska koalicija, koja je poslije, pod vodstvom Svetozara Pribićevića, Hrvatsku utjerala u Jugoslaviju.

Mesićev i Račanov „novi smjer“ vrlo nas je brzo vratio na početak XX. stoljeća. Supilo i Trumbić pronevjerili su, rekao bi Đalski, san hrvatskoga naroda – ideale slobode i samostalnosti. Mesić i Račan pronevjerili su ostvarenje tih ideala. Zaokret državne politike od suverenizma Franje Tuđmana u integracionizam Josipa Broza neshvatljiva je ludost. No ona se Mesiću i Račanu ne može zamjeriti. Nisu oni bili novi ljudi. Narod ih je znao. Mogao je brojnijim izlaskom na izbore spriječiti njihov povratak na vlast, ali je radije sagriješio propustom.

Drugo su Ivo Sanader i Vladimir Šeks. Oni su god. 2003. izbornu pobjedu svoga Novog HDZ-a izvojevali pod Tuđmanovom suverenističkom zastavom. Nakon izbora izveli su glasoviti „kopernikanski obrat“. Krilaticu „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“ zamijenili su trgovačkom ponudom: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji“. Da pokažu Bruxellesu kako ozbiljno misle, sklopili su vladajuću „hrvatsko-srpsku koaliciju“ sa zločincima koji su Hrvatsku poharali kao nitko dotad. Taj zaokret od suverenizma k integracionizmu, od Tuđmana k Titu, nije samo ordinarna prijevara birača. To je mnogo više: prelazak sa svoje na tuđu stranu, sa strane svoga naroda na stranu njegova neprijatelja. Takav se postupak prije procvata „političke ispravnosti“ (political correctness) nazivao jednostavnim imenom i jednostavno kažnjavao.

To su stvari koje ne treba elaborirati. Dostatno je spomenuti preventivno umirovljenje ratnih zapovjednika Hrvatske vojske, Zapadnobalkanski summit EU, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), „dobre aranžmane“ s tužiteljicom Haaškoga suda Carlom del Ponte, lov na generala Antu Gotovinu, upletanje u zapadnobalkanske organizacije (Nova CEFTA, Vijeće za regionalnu suradnju), sklapanje multilateralnih sporazuma i ugovora sa zemljama Zapadnoga Balkana. Sve su to sudbonosni potezi. A kako smo na njih reagirali? Mlako ili nikako.

Nisu te ludosti u Hrvatskoj samonikle. To su plodovi srca i uma moćnih ljudi u Bruxellesu, Londonu i Washingtonu. Na području ideja hrvatski su politički kesedžije mnogo manjeg kalibra i dometa. Potvrđuju to dva vrlo svježa primjera.

Kaznenopravni skladatelj Ivo Josipović ne može se kod svoga ideološkog rođaka Borisa Tadića zauzeti za Tihomira Purdu. Time bi, veli, ugrozio neovisnost srpskoga pravosuđa. Krasno! Ali može stručnim i političkim autoritetom braniti Manolićeve i Boljkovčeve zločine od policijskih dokaza. To valjda krijepi neovisnost hrvatskoga pravosuđa?! Hrabrost i odlučnost Jadranke Kosor u boju protiv korupcije ravna je hrabrosti i odlučnosti sv. Jurja u boju protiv zmaja. Nema, veli gospođa Kosor, nedodirljivih. Ali kad ju prosvjednici u Grubišnu Polju prozvaše maćehom hrvatskih branitelja, gospođa hrabro odbi tu zamjerku samooptužbom za korupciju. Nije im, veli, bila maćeha kada je nekima od njih „isposlovala respektabilne mirovine“. Što znači „isposlovala“? Kako na te stvari gledaju DORH i USKOK? Onako kako su hrvatski branitelji dosad gledali na politički zaokret od Tuđmana k Titu. Mlako ili nikako.

Napokon je najmanji kalibar, ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, ispalio svjetleću raketu: Ili Purda ili zatvaranje Poglavlja 23. To znači: Ili slobodna i samostalna Republika Hrvatska ili velikosrpska sudbenost u zapadnobalkanskomu bantustanu Europske unije. Trećega nema.

Sada, kad je sve kristalno jasno, više ne možemo mlako ili nikako. Treba prosvjedovati – masovno, odlučno, uredno, pretvarajući prosvjede u vježbališta za slobodne i odgovorne izbore.

Benjamin Tolić
hrsvijet.net