Vražje škude

Vražje škude

Ova je godina u znaku zločina. Haaški će sud izreći presude  „udruženom zločinačkom pothvatu“ hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Hrvata. Taj izričaj podrazumijeva u Haagu državno osamostaljenje Hrvatske i pokušaj bosansko-hercegovačkih Hrvata da u svojoj zemlji izbore slobodu i ravnopravnost s Bošnjacima i Srbima. Haaški sud sudi simbolično. Stoga će Antu Gotovinu, Mladena Markača, Ivana Čermaka, Jadranka Prlića, Brunu Stojiću, Slobodana Praljka, Milovoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića ili osloboditi krivnje ili im izreći drakonske kazne.

Predstavnici hrvatske državne vlasti nekoć su javno ispovijedali vjeru u nedužnost haaških optuženika i predstavljali se kao amici curiae (prijatelji Suda), koji će im pomoći da dokažu svoju nevinost. Ali nisu bili prijatelji Suda, bili su prijatelji njegova Tužiteljstva. Potvrđuju to pohvale Carle del Ponte nakon uhićenja generala Gotovine i dojučerašnje zlostavljanje Gotovinina odvjetnika Marina Ivanovića na zahtjev Sergea Brammertza.

Ne treba podcijeniti ni rad podružnica Haaškoga suda u Hrvatskoj. One su u progonu „zločina“  mnogo djelotvornije od svoje središnjice. Dosad su osudile sve uglednije „zločince“, a oko 1.500 sudionika „udruženoga zločinačkog pothvata“ nagnale su na samoubojstvo. Nedodirljivih nema. Saslušavaju se svi sumnjivi, jednako bivši ministar unutarnjih poslova (Ivan Vekić) i bivši branitelji Vukovara (Predrag Janjić Tromblon, Danko Maslov). Načet je i negdašnji „Tuđmanov jastreb“ Vladimir Šeks, iako se u međuvremenu prometnuo u Sanaderova haaškog aeda.  Gdjekoji se „zločinac“, kao Tihomir Purda, radi očitosti dobre saradnje u regionu, galantno prepušta sestrinskim ustanovama u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Što će današnjoj Hrvatskoj vukovarski branitelj i bivši zatočenik srpskih koncentracijskih logora Tihomir Purda? On Zagrebu ne treba. Zato ga danas, doduše u Sarajevu, opet isleđuje Beograd.

Hrvatska je postala zavičaj svakojakog zločina. Puni su nam zatvori fine gospode. Što – puni?! Prepuni! Borba protiv korupcije silno ih je pretrpala. Eto, ni čestit diplomat s pravomoćnom presudom u džepu ne može početi vraćati dug pravnoj državi. Nema mjesta u buhari.  Gospodin se stoga smuca po otmjenijim zagrebačkim lokalima i troši – svoj?! - novac. Što može. Velika je nevolja neriješeno zatvorsko pitanje. Davno je na to u Šibeniku upozorio Ivo Josipović. Nismo vjerovali. A gle, bivši nam predsjednik Vlade već mjesecima čami u tuđini, čekajući da mu vlast u domovini riješi zatvorsko pitanje.

Ali nije zločin u našoj domovini od jučer. On je tu valjda oduvijek. Eto, službeno doznadosmo da je u Hrvatskoj evidentirano 718 lokacija na kojima se nalazi 628 masovnih i 171 pojedinačno grobište. U tomu nas je razmjerno nadmašila samo Slovenija. Tamo je utvrđeno 581 neobilježeno masovno grobište. Ali i u tim su grobovima najbrojnije kosti Hrvata. Nisu to nikakve novosti. Novost su policijski dokazi da su u partizanskom velezločinu nad Hrvatima osobno sudjelovali Josip Manolić, Josip Boljkovac i Rade Bulat.

Nije nas iznenadila ni Josipovićeva javna obrana tih ljudi. Sjećamo se njegove ode partizanskoj kapi kao poruci ljubavi i mira. Ali od  predsjednika Republike Hrvatske nismo ni u snu očekivali izjavu da su ljudi koji su u Drugom svjetskom ratu rušili hrvatsku državu, a nakon rata, da bi mogli obnoviti Jugoslaviju,  pobili najmanje 200.000 Hrvata – bili na pravoj strani.

Kako je sve to moguće? Kako je moguće bez grižnje savjesti zamijeniti opće dobro općim zlom? – Sve je to,  sav taj odvratni zapetljaj - veli mi prijatelj – vulgarna posljedica politike kojoj Europska unija nema alternative. Naše je ponašanje u konačnici pitanje vjere. Tko ne vjeruje da Hrvatska može biti slobodna i samostalna država, tko misli da ona mora biti igračka stranih sila, taj nema ćudorednih dvojba. Njemu je pobrinuti se za se. Pogledaj sada naše političke kesedžije!  Oni već deset godina, poput Petra Schlemihla, prodaju Đavlu svoju sjenu za kesu u kojoj nikada ne nestaje škuda. I sigurno će državu pretvoriti u zločinački entitet Zapadnoga Balkana. – Da – rekoh. – Ako narod, poput Petra Schlemihla, na kraju ne odbaci kesu u kojoj ne ponestaje vražjih škuda.

Benjamin Tolić
hrsvijet.net