Javno-privatni igrokaz

Hrvati su općenito, tvrde anglosaski rasisti, umno i ćudoredno kržljav narod, ali ima među njima i svestrano razvijene čeljadi. Prva je tvrdnja očita budalaština. S drugom se teško ne složiti. Primjera je mnogo, no dostatan je jedan. Tko je, recimo, svestrano razvijenim zapadnobalkanskim eurohrvatima ravan u krivotvorenju zbilje? Istina, nije to ćudoredno neprijeporan posao. Ali umijeće je – umijeće! A svakom se umijeću, napose kazališnomu, općinstvo divi. Ljudi oduševljeno plješću. Pri tomu se malo tko osvrće na zbilju, a samo ponetko nastoji dokučiti krajnji smisao igrokaza.

Ta svestrano razvijena hrvatska čeljad opet je, kao što vidimo, navalila u svijetlu budućnost sa Srbima. Takvi pothvati dvaput su svršili grozno. U hrvatskoj krvi do koljena. Ali zapadnobalkanski se eurohrvati ne daju krstiti. Ovo je, vele oni, nešto posve drugo! Ovo ne nastaje silom oružja, ovo je povijesni iskorak, javno-privatno partnerstvo sinova svjetla - Ive Josipovića i Borisa Tadića! A događaj je duboko simboličan. Srpski predsjednik Tadić privatno je, s broda Golubica, iskoračio na vukovarsku obalu. Tamo ga je javno dočekao hrvatski predsjednik Josipović. Povijesni iskorak uprizoren je kao isprika i polaganje vijenaca – Tadićeva vijenca na Ovčari, Josipovićeva vijenca na mjesnom groblju u Paulinu Dvoru – s istim tekstom na vrpcama: Nevinim žrtvama. Na Ovčari hrvatskim žrtvama rata, u Paulinu Dvoru srpskim žrtvama rata.

Bio je to, po općem shvaćanju, trijumf zapadnobalkanske politike Ive Sanadera. Stoga je upravo neshvatljiv njegov vrisak upućen Bruxellesu i Washingtonu. - Politički me - zapomaže Sanader - progone Jadranka Kosor i Vladimir Šeks! - Koješta. Oni kojima se Sanader obraća dobro znaju da Hrvatska kazneno ne progoni ni izdaju ni veleizdaju. U Hrvatskoj su to djela političke krjeposti. Za ta nedjela ustanovljene su visoke počasti i visoke nagrade. Na primjer: „bivši predsjednik Republike Hrvatske" i bivši „doživotni počasni predsjednik Hrvatske demokratske zajednice". Ali što jest, jest. Sanadera doista progone njegovi politički prijatelji. Ne zbog politike, nego zbog posve vulgarnih razloga. A sudeći po tomu kako su krenuli, namijenili su mu strašni usud onoga mitskog lovca kojega su rastrgali njegovi lovački psi.

No, vratimo se Josipovićevu i Tadićevu javno-privatnom pothvatu. U Hrvatskoj su javna priopćivala taj događaj garnirala ćudorednom tankoćutnošću dvojice državnih poglavara, njihovom ljudskom toplinom, suosjećanjem s ratnim stradalnicima, žudnjom za pomirbom Hrvata i Srba, politikom hrvatsko-srpskoga dobrosusjedstva. Ganutljivo se izvješćivalo kako je četrdesetak djevojaka i mladića iz Vukovara, Zagreba i Beograda tu morbidnu idilu pozdravilo bacanjem bijelih ruža u rijeku Vuku. Snažno su je poduprle i neke agencije. GfK Croatia objavila je vijest da 72 posto Hrvata odobrava gospodarsko povezivanje država nastalih raspadom Jugoslavije, a Puls je potporu građanstva hrvatskomu članstvu u Europskoj uniji povisio s 26 na 63 posto! Stojan se de Prato iz Bruxellesa ne može domisliti što je prouzročilo takav nagli skok. Očito ne zna za genijalna predavanja Paula Vandorena, što ih taj gospodin drži po hrvatskim školama o prednostima članstva u Europskoj uniji. A Tadićev iskorak u Vukovar izmamio je, što nikako nije nevažno, i pljesak u Washingtonu i Bruxellesu.

Nitko međutim ne pita: Kakva to sućutna humanost ćudoredno izjednačuje uzrok i posljedicu? Nekažnjeni zločin na Ovčari i kažnjeni zločin u Paulinu Dvoru? Što Tadić ima sa zločinom na Ovčari, pa se privatno ispričava i žali? A što Josipović sa zločinom u Paulinu Dvoru, pa se službeno ispričava i žali zbog sudbeno kažnjena zločina? Umjesto takvih pitanja zagrebački nas Abendblatt (Večernji list) poučava kako je i simbolično završen, a beogradska Politika kako je „zapravo" počeo rat između Srbije i Hrvatske.

Ali, čemu takva pitanja? Platforma na kojoj je uprizoren Josipovićev i Tadićev javno-privatni igrokaz jasno je izložena ljetos u Srbu, kada su Hrvatska i Srbija združenim snagama obnovile spomenik četničko-partizanskomu humanizmu. Krajnji smisao toga igrokaza dobro su razumjele one ucviljene žene koje su političkim trgovcima tuđom boli na Ovčari okrenule leđa.

Benjamin Tolić
Dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska