Kape

Poplave u Srednjoj Europi, požari u Rusiji, turistički blagoslovljeno ljeto u Hrvatskoj! Tako smo ove godine - međunarodnopravno punoljetni – dočekali Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Odavno su, reklo bi se, Hrvati uz goleme žrtve prevladali centripetalno-centrifugalni politički razdor svojih djedova i očeva. Sada se u velikoj prigodi, čista srca i sa zahvalnošću, sjećaju Oluje i vedro gledaju u budućnost. Ali – brus! Vrag sve žešće nabija ljudima kape na oči.

Petnaest godina nakon pobjede u Domovinskom ratu građanske udruge zahtijevaju, u ime ljudskih prava, da se iz naziva zagrebačke ulice makne ime ratnoga ministra obrane Gojka Šuška, a najslavniji Morgenblattov novinar pita hrvatske uglednike: Bismo li i bez Franje Tuđmana dobili rat? Uglednici odgovaraju u skladu sa svojim ugledom. Manje ugledni niječno. Ugledniji potvrdno. Oni bi rat svakako dobili. A najugledniji, poput Josipa Boljkovca, zakucavaju: Da nije bilo Franje Tuđmana, ne bi bilo ni rata. Što jest, jest: odgovori su zanimljivi. No još je zanimljivija magla oko pitanja.

Pitanje je to – povijesno! A Davor ga je Butković dražesno složio. U nj je ugradio irealnu pogodbu. Ona podriva zbilju. Može izricati štošta. Prijekor: Bilo bi mudro da je Davor šutio. Kajanje: Da sam znao, ne bih objavio onaj razgovor sa Sanaderom. Neostvarenu želju: Da je Davor vodio rat, nitko ne bi poginuo. Iskazi su logički neobični. U njima gramatički ovisna rečenica smisleno ne ovisi o gramatički glavnoj rečenici, nego upravo obratno - glavna o ovisnoj! A ovisna rečenica izriče da nije ispunjen uvjet pod kojim bi se dogodilo ono što se tvrdi u glavnoj. Davor, dakle, nije šutio, nije znao, nije vodio rat. Iz onoga što se nije dogodilo, to jest: ni iz čega, slijedi – ništa. Dakako, u logici. U Morgenblattu slijedi – naklapanje. A naklapanje je u spomenutom slučaju korisno. Ono jasno pokazuje o čemu bi ovisila hrvatska neovisnost da su rat vodili oni koji irealnom pogodbom slave Dan pobjede.

Ah, što ćemo! Povijest je teška znanost. Teška već stoga, kažu umnici, što je ona - znanost. Slažem se. Ali, usuđujem se dodati, još je teža stoga što nije samo znanost. Povijest je i umijeće. U neku ruku i umjetnost. Zbog toga osobito cijenim Morgenblattove historike Tvrtka Jakovinu i Ivu Goldsteina.

Zabrinut da bi nas, ako sam dobro razumio, mogli zatrpati grobovi iz Drugoga svjetskog rata i poraća, Jakovina se zauzima za „korisnu" prošlost. Za povijest koja spaja, protiv povijesti koja razdvaja. Eto, pametnu čovjeku dosta! Jakovina zna znanje. Kad bi povijest bila samo znanost, ona bi bila kudikamo lakša. Već stoga što bi povjesničar nastojao samo oko istine. Ovako, povjesničar mora, poput historika Jakovine, skrbiti i o koristi. A istinā ima svakakvih - korisnih, nekorisnih, škodljivih. To je, čini se, uočio i srpski predsjednik Boris Tadić, pa je hrvatskomu predsjedniku Ivi Josipoviću za njegova boravka u Beogradu natuknuo nešto o budućim zajedničkim srpsko-hrvatskim udžbenicima povijesti.

Što Jakovina i Tadić čine teoretski, to praktični Goldstein prakticira praktično. On se svaki čas zauzme za neku „korisnu" prošlost. Nedavno su Hrvati prosvjedovali kada je njihov državni vrh na kamenu dopremljenu iz Srbije obnovio spomenik četničko-partizanskomu zločinu nad ličkim i bosanskim Hrvatima. Historik ih je Goldstein autoritativno smirio. Rekao im je da, govoreći o četničko-partizanskomu zločinu, „ustašoidno bulazne". Jer taj su zločin, veli historik Goldstein, izmislili ustaše da prikriju svoje zločine nad Srbima. Krasno! Ali nemojte pomisliti da vrijedi obrat. Nisu partizani izmislili Jasenovac da prikriju Tezno, Hudu Jamu, Jazovku, Daksu. To nikako. To ne bi bila „korisna" prošlost.

Držite se, dakle, kao pravi eurohrvati! Ne zamjerite svomu Predsjedniku što se u Srbu lirski razlio nad ljepotom partizanske kape. Krv nije voda! Nego, pomognite Predsjedniku! Pojurite, poput HRT-a, na Dan pobjede u Čavoglave! Tamo će vam onaj isti vrag što je u Srbu nadahnuo Predsjednika nabiti na oči ustašku kapu. A Predsjednik će iz Knina poručiti naciji: Neka oni samo zvižde, hrvatski je smjer Europa.

Benjamin Tolić