Jučer obznanjeno kandidiranje Tomislava Karamarka na izbornim listama HDZ-a moglo se lako predvidjeti, prateći njegove najnovije aktivnosti oko navodne istrage komunističkh zločina. Kažem navodne, jer su realni rezultati te nepostojeće istrage zapravo jednaki nuli. Umjesto rezultata, u Hrvatskoj se samo ista patetična taktika polarizacije na "desno i lijevo" ponavljaju pri kraju svakog četverogodišnjeg ciklusa.(R.Sole)

Nedavno su domaći mediji prenijeli intervju s predsjednikom hrvatske „svađaonice na Markovom trgu", barbom Lukom Bebićem, u kojem dotični tvrdi kako će „narodno nezadovoljstvo haaškim presudama biti kratkog vijeka" te da će na kraju „sve to europski fondovi pozlatiti". Tim nebulozama Bebić samo nastavlja svoju već četrdesetak godina dugu misiju, kojoj je u skladu s nepisanim političkim zakonitostima „na brdovitom Balkanu", osnovni cilj što duže zadržati vlastitu stražnjicu na visokopozicioniranim foteljama. Za taj „sveti cilj", hrvatski političari su u velikoj većini spremni na raznorazne ustupke i opasne igre, od kojih je svakako najpopularnija „igra presvlačenja ideoloških uniformi." Državni, a vjerojatno i svjetski prvak u toj, masovnim medijima ludo zabavnoj igri je naravno bivši predsjednik Mesić, s kojim Bebića vežu mnoge zanimljive sličnosti.(R.Sole)

O tijeku splitskih prosvjeda podrške generalima, koji su se održali u subotu 16. travnja, pojavilo se u različitim medijima nekoliko neistinitih informacija, na koje smo dužni reagirati priopćenjem. Prvo krivotvorenje istine dogodilo se u središnjem Dnevniku HRT-a, u subotu oko 19.40 sati, kada je u prilogu o prosvjedima u Splitu rečeno kako je na Rivi bilo samo nekoliko stotina ljudi, a na televizijskoj slici koju su svi gledatelji u tom trenutku mogli vidjeti, jasno se moglo zaključiti da je Riva skoro popunjena prosvjednicima, što znači da je prosvjedu prisustvovalo najmanje 5.000 ljudi, a u tom su smjeru išle i procjene većine nezavisnih portala i tiskovina. Zašto je novinar HRT-a izrekao u svom prilogu takvu notornu laž, ostavljamo na procjenu njegovim urednicima i svima onima koji plaćaju pretplatu televiziji, koja se odavno više ne može podičiti nazivom "javne" televizije.(VH)

Obećao sam sebi još davno, da ću napisati nekoliko rečenica o mom dragom prijatelju Marijanu Skrozi iz Šibenika. Reći ćete (možda i s pravom) da je pretenciozno nazivati prijateljem osobu s kojom ste u životu proveli samo jedan nepuni dan, ali prema toj logici onda ne bismo mogli nazvati neprijateljima određene ljude koje poznamo cijeli život, a znamo da postoji mnogo takvih slučajeva. Proveo sam nedavno jedan dan u Marijanovom "Gradu djece", koji se nekada davno nazivao "Krešimirovim gradom", no sada je na dobrom putu da ga buduće generacije upamte po modernom hrvatskom kralju Marijanu, čovjeku kojemu polako polazi za rukom da od grada letargičnih i grintavih "sveznadara", napravi grad osmijeha i čistog, otvorenog ljudskog srca.(R.Sole)

"Prođe vrijeme dođe rok, eto parlamentarnih izbora skok na skok!" Ne parafraziram na početku ovog osvrta slučajno velikog Augusta Šenou, jer mi je upravo namjera apelirati na sve one koji su iz raznoraznih razloga prepisali sažetak svoje školske lektire "Postolar i vrag", da obavezno pročitaju ovu nevjerovatno poučnu pripovjetku, prije nego još jednom besciljno degradiraju svoje glasačko pravo.(R.Sole)

Jučer sam, kao i svake večeri u 19.30 sati stavio svoje, u mnogim medijskim bitkama oprobane „naočale za gledanje između redova" i pripremio se za gledanje središnjeg dnevnika televizije, koja se trenutno bez ikakvog legitimiteta naziva „hrvatskom" i „javnom". Na početku dnevnika udarna vijest o paketu s bombom, kojeg su navodno poslali „belosvetski neprijatelji" i „ustaški emigranti", a s ciljem prijetnje najomiljenijem predsjedniku na ovim prostorima, još od vremena pokojnog Jože Broza.(R.Sole)

S nestrpljenjem iščekujem skori početak serije tribina naše udruge "Volim Hrvatsku - ne u EU" po hrvatskim gradovima jer znam da će to biti susreti koje s pravom možemo nazivati prijeko potrebnima i informativnima. Vrlo je lako, naime dokazati da nas je vladajuća hrvatska politika godinama obmanjivala, skrivala od nas sve negativnosti ulaska u EU te nas držala u gotovo nevjerovatnoj medijskoj blokadi i neznanju. Hrvatska povijest se očito ne odvija linearno, već ciklički, pa kako znamo da Hrvati krajem pretprošlog stoljeća nisu imali previše prilike čitati o kralju Zvonimiru, već im je kroz publikacije i novine glava punjena idejama o jugoslavenstvu, tako i mi na kraju opjevanog dvadesetog vijeka nismo znali gotovo ništa o Bleiburškoj tragediji. Početak novog stoljeća će se, pak, u "zoni hrvatskog povijesnog sumraka" zapamtiti po "EU koalicijskoj zavjeri" domaćih političara protiv vlastitog naroda, kojeg se uporno želi "prevesti žednog preko vode", a sve radi interesa europskih i svjetskih moćnika, koji naše "saborske vazale" uredno plaćaju za odrađene usluge.(R.Sole)

Gospodina Josipa Kokića sam imao priliku upoznati prošle jeseni, u vrijeme njegovog odlučnog štrajka glađu i žeđu, kojim je na svoj osebujan način izrazio otpor sramotnom potpisivanju slovensko-hrvatskog graničnog sporazuma. O implikacijama navedenog sporazuma za hrvatsku državu jako se malo zna, a prošla je već puna godinu dana od njegovog potpisivanja. "Pojeo vuk magarca", reklo bi se, a ta našem narodu bliska poslovica bi slobodno mogla postati novim sloganom Hrvatskog sabora. Bilo kako bilo (i šalu sa 99% zbilje na stranu), to su bili jako zanimljivi i živopisni dani; dani kada se u jutarnjem zraku počelo osjećati konačno buđenje hrvatskog naroda iz petnaestogodišnjeg zimskog sna, dani kada se tom sramotnom sporazumu putem akcije "More je kopno" usprotivilo preko 200.000 Hrvata, što je s obzirom na komunističkim vremenima kompatibilnu medijsku blokadu inicijative - bio nevjerojatan i ohrabrujući rezultat.(R.Sole)