"Istina će vas osloboditi"

Zoran Vukman u Hrvatskom slovu piše o sve primjetnijem fenomenu apatije koja je zahvatila hrvatsko društvo u cjelini. Pa iako za takvo stanje evidentno postoji mnogo uzroka, (dovoljno je pogledati samo događaje kroz posljednja dva tjedna) konstatira kako je taj princip izrazito negativan za razvoj društva i zapravo pogoduje prventsveno onima koji su tu i takvu svijest stvorili". Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća objavio je u petak, 17. listopada 2008. godine članak gospodina Zorana Vukmana(Hrvatsko slovo) pod naslovom:"liječenje smislom". Članak donosim u cijelosti iz razloga što autor članka piše velikim dijelom iz nebiblijske perspektive razumijevanja i gledanja Hrvatskih medija o sivilu i nemoralu, i o društvenom pesimizmu u današnjem Hrvatskom društvu. U zaključku ovoga moga članka ja neću iznositi svoje osobno stajalište, nego biblijsku perspektivu razumijevanja i gledanja članka gospodina Zorana Vukmana "liječenje smislom", koje bi nama Hrvatima moralo biti upozoravajuće, a ujedno i spasonsono Božje ogledalo istine!

"liječenje smislom"

"Kolumnist jednih dnevnih novina referirajući se na sivu hrvatsku svakodnevnicu uzviknuo je kako nam nema spasa." Piše gospodin Zoran Vukman u početku članka i nastavlja: "Koliko god takav izričaj bio stilističko pretjerivanje, zvuči zlokobno i fatalistički. Treba se čuvati svakodnevne medijske produkcije apatičnosti i ozračja bespomoćnosti. Zlo buja tamo gdje čovječnost uzmiče, ali je najgore kad se svaka, pa i najmanja nada pokušava obezkrijepiti fatalističkim raspoloženjem. Uvijek ima spasa. Problem i jest u tome što smo pristali na diktat sivila i nemorala. U takovom društvenom pesimizmu ima i nešto od antropološkog pesimizma koji može biti konzekvenca neumjernog ateističkog antropološkog optimizma, odnosno njegove kontradikcije u samome sebi: često puta se pokaže da se vjera u čovjeka i njegove snage brzo premetne u preziranje samoga čovjeka.

Kod nas se ide i korak dalje: društveno- antropološki pesimizam prelazi u nacionalni, pa ispada kako nije samo čovjek općenito beznadno kvaran, nego je sam naš čovjek vrlo specifičan i posebno pokvarljiv. Time se zatvara krug beznađa i potiče se opći društveni mazohizam koji nikamo ne vodi osim u autodestrukciju. U teškim razdobljima kad se događa porast nasilja u društvu, koje nas izravno ili neizravno pogađa, pesimizmu se treba suprostaviti zdravim aktivizmom, koji je svjestan realnosti, ali i koji spas vidi u obraćenju Bogu, u promjeni života, i samog odnosa prema životu i njegovim vrijednostima. Postmoderna nakon preispitivanja i napada na kršćansku tradiciju, doživjet će uskoro i prijekorno preslušavanje od strane vlastite baštine jer put u kaos vodi preko nihilizma koji uporno želi Boga isključiti iz ljudske stvarnosti." U nastavku članka gospodin Zoran Vukman piše: "Kad se nemoral sije, žanje se nasilje i nered.Čovjek se pred društvenim zlom kojemu se ne čupa korijenje, osjeća nemoćnim i depresivnim.

To je činjenica. Ozračje nesigurnosti u jednom društvu najpogubnije je za samopouzdanje i kreativnost vrijednih pojedinaca usmjerenih, ka dobru. Možemo dijagnosticirati kako je stanje loše, pa iz dana u dan i sve gore, ali na tomu se ne smijemo zadržavati kao na nečemu što je okamenjeno i definitivno. Ljudski život je čudnovita dinamika. Što se danas čini propalim, sutra se može promijeniti nabolje. Često puta, uz vrlo jednostavne ali odlučne pomake i promjene. Zato, kad spominjem zdravi aktivizam, onda mislim na promjene u svim segmentima društvenog života: prvo, institucije sustava moraju preuzeti svoju aktivnu ulogu, odgovornost i autoritet u rješavanju problema, vratiti povjerenje građana, drugo, pojedinci moraju biti aktivniji i odvažniji u suočenju s negativnim pojavama na čiju promjenu mogu utjecati.

Zaboravili smo mentailtet socijalističke uranilovke iz starog sistema, kad naš čovjek nije bio odgojen da bude odgovoran, nego da se odgovornost lišava u ime kolektiva, čak i onda kad je kao pojedinac mogao nešto učiniti ali se bojao za vlastitu slobodu ili karijeru. I treće, osobna promjena na duhovnom i moralnom planu. Zreo čovjek mora, kako se kaže, raditi na sebi, na vlastitom izgrađivanju. Kako bi rekao poznati psiholog Viktor Franjkl, čovjek kao duhovno biće mora bitui spreman na samo-nadmašivanje. Čovjek se izgrađuje i samo-transcendira kad je upućen na duhovno, i kad nadrasta svoju nagonsko - atavističku sferu, kad u najtežim životnim uvjetima, u mogućnosti birati biti čovjek ili se ponašati kao svinja. Franklova logopedija kao psihoterapeutska tehnika, odnosno, kao znanstveni i filozovski sustav "Lječenje smislom" koristila bi kao pomoć u našim hrvatskim iskušenjima u suočenju sa sivilom koje se povlači u općem društvenom ozračju.

Naši ljudi kao da gube vjeru u smisao života, ali i u smisao države i zajednice u kojoj živimo." Gospodin Zoran Vukman na kraju svoga članka zaključuje:" Mi se ponašamo kao nacija koje je kolektivno oboljela od defetizma i osjećaja besmisla. Postali smo taoci nasilja koje oko nas buja kao zastrašujući društveni sarkom koji prijeti progutati sve što je još vitalno i koliko-toliko zdravo".Zaključuje gospodin Zoran Vukman na kraju svoga članka "liječenje smislom" i postavlja pitanja: "Jesmo li došli do dna krize ili se može niže? Ali umjesto da pitanje tako formuliramo, potrebna nam je točka preokreta, a koje bi pitanje formulirali radikalno drugačije: možemo li više? Ili: zašto ne bismo išli više umjesto niže? Podsjetio bi na naslov pjesme s početka Domovinskog rata koju je pjevao Nenad Bach: "Can we go higher?" To je pitanje koje treba pogledati u nebo i vidjeti kranji cilj i smisao!" Biblijsko razumijevanje i gledanje članka:"liječenje istinom".

Članak gospodina Zorana Vukmana "Lječenje smislom" govori o činjenicama koje mi Hrvati ne smijemo zaboraviti i ignorirati. Ima dosta istine i težine u svemu tome, ali članak sadrži i neke pogrešne upute i savjete koje nisu u skladu s Božjom riječi! Autor navodi, primjerice: "Franklova logopedija kao psihoterapeutska tehnika, odnosno, kao znanstveni i filozovski sustav "Lječenje smislom" koristila bi kao pomoć u našim hrvatskim iskušenjima u suočenju sa sivilom koje se povlači u općem društvenom ozračju. Naši ljudi kao da gube vjeru u smisao života, ali i u smisao države i zajednice u kojoj živimo." Moj je odgovor: "Najbitnije u rješavanju svih problema sastoji se u procjenjivanju problema. Mudro i pametno je upitati se što Bog, naš Spasitelj, Sin Božji, Gospodin Isus Krist misli o našim osobnim, grupnim i sveopčim problemima i kako ih je ON rješavao i rješava ih i danas!

Isusov način riješavnja svih problema moramo tražiti u ovim riječima, koje se nalaze u jednoj crkvi u Americi: Oni neće tražiti, moramo ih pronaći! Oni neće doći, moramo ih dovesti, Oni neće učiti, moramo ih naučiti! Pojedinci, i narod u teškim trenucima kušnje i sumnje obraća se Bogu, našem Spasitelju, Sinu Božjem, Gospodinu Isusu Kristu za savjete i upute, koje se nalaze u Svetom pismu, Bibliji, a ne čovjeku i njegovom "liječenju  smislom"! (Psiholog Viktor Franjkl i drugi bez obzira tko su i kako se zovu!) U Svetom pismu piše:" Trebaš se nanovo roditi". (Ivan 3,3) To je temelj, u protivnom mi ćemo i dalje raditi kao što smo radili i do sada, bez obzira na našu ljudsku titulu i osobnu inteligentnost! Ne vrijedi kazivati, nego treba djelima dokazivati!

"Jesmo li došli do dna krize ili se uvijek može niže? Postavlja pitanje gospodin Zoran Vukman na kraju članka i nastavlja:" Ali, umjesto da pitanje tako formuliramo, potrebna nam je točka preokreta, s koje bi pitanje formulirali radikalno drugačije: možemo li više? ili: zašto ne bismo išli više umjesto niže? Podsjetio bih naslov pjesme s početka Domovinskog rata koju je pjevao Nenad Bach:"Can we go higher?" To je pitanje koje treba postaviti. Valja nam se odlijepiti s dna pesimizma i iči put gore, a da bi se krenulo naviše, treba pogledati u nebo i vidjeti kranji cilj i smisao." (Gospodin Nenad Bach izjasnio se prije nekoliko godina autoru ovoga članka:"Istina će vas osloboditi" Zvonku Ranogajcu, da on ne vjeruje da je naš Spasitelj, Sin Božji, Gospodin Isus Krist jedini put Bogu! Možda se gospodin Nenad Bach s Božjom providnošću u međuvremenu "Nanovo rodio"? Gospodin Bog ima za svakoga uvijek nade, ali je na nama da mu otvorimo svoje srce i prihvatimo ga!)

Bog, naš Spasitelj, Sin Božji, Gospodin Isus Krist nam poručuje: "Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim. Tko se mene odriče pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim!" (Matej 10, 32-33) "Ja sam put-istina i život reče Isus. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni!" (Ivan 14,6) Zaključak Mi Hrvati, mali smo narod. Ali nije tragedija biti brojčano malim narodom, nego je tragedija kada se taj brojčano mali narod međusobno dijeli i ne slaže. U Svetom pismu, Bibliji piše: Ako je u sebi nesložno, svako će kraljevstvo propasti. Ni jedan grad ili dom ako je sam u sebi nesložan, neće opstati!" (Matej 12,25) Bez obzira koliko se ljudi u Hrvatskoj izjasnilo krscanima, katolicima, Hrvatska neće biti ništa više krsšćanska nego što je danas, jer problem je kudikamo dublji i složeniji od toga. Problem leži u duhovnosti hrvatskoga naroda i hrvatskih građana!

Za nas Hrvate nepobitno je važnije ne ignorirati ove činjenice prema odnosu kako će nas Europa ocijenilti ili eventualno možda kada-tada prihvatiti u svoju zajednicu, jer je riječ o našem osobnom Spasenju i o našoj jedinoj od dragoga Boga datoj nam domovini Hrvatskoj! Ja ipak ovdje ne iznosim vlastito stajalište, nego biblijsku perspektivu razumijevanja i gledanja. Mi možemo ignorirati Sveto pismo, Bibliju i ne vjerovati Božjoj riječi koja nam nepokoljebljivom sigurnošću stavlja istinu pred oči. Sve tvrdnje nevjernika ne mogu to pobiti, pa makar se netko od njih i čvrsto držao svojih stajališta. To ništa ne mijenja činjenice o kojima Sveto pismo, Biblija govori. Mi možemo ne vjerovati u Boga, našeg Spasitelja, Sina Božjeg, Gospodina Isusa Krista, ali to ne znači da On ne postoji!

Zvonko B. Ranogajec,
Kršćanski TV producent