Slučaj Purda – totalna pravna nepismenost

Niti u jednom do sada pravnom slučaju koji je u većoj mjeri medijski, a posebno još i politički javno eksponiran kao slučaj branitelja Purde, nije se dogodila kod brojnih sudionika toliko iskazana pravna nepismenost od strane svih sudionika (u postupku i van postupka); kod istražnih sudova, od strane političara koji su po struci pravnici i sveučilišni profesori, od strane tužitelja u tom predmetu, od strane odvjetnika koji ga zastupaju, od strane sudova, a i od strane brojnih drugih stručnih osoba poput ministara pravosuđa i Srbije i Hrvatske i BiH i njihovih savjetnika. Od strane hrvatske premijerke koja toliko djetinjasto izjavljuje „Važno je samo da je sud u Osijeku utvrdio da Purda nije počinio krivično djelo". U toj njenoj izjavi je toliko toga pravno nevaljalog da je najbolje da to i ne raščlanjujem.

S druge strane nevjerojatna je šutnja i Hrvatske odvjetničke komore, šutnja Pravnih fakulteta u Hrvatskoj, ali i u BiH i sl. Od strane političara, poput prof. dr.sc. Ive Josipovića redovnog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je donedavno vodio upravo katedru krivičnog prava, a sad se nalazi privremeno na položaju Predsjednika RH – brojno puta stižu iste izjave – to je stvar pravosuđa. Pod riječju „pravosuđe" misli se samo na sudove Srbije, BiH i Hrvatske, a ne misli se na Ministarstva pravosuđa, koja nisu pravosuđe već su političko državno tijelo.

U slučaju izručenja branitelja Purde ili Hrvatskoj ili Srbiji, ili njegovog puštanja na slobodu sve je potpuno krenulo - u pravno krivom smjeru.

Sama potjernica za braniteljem Purdom (kao i za drugim hrvatskim braniteljima) koju je raspisao srpski Interpol, pravno je nevažeća bez obzira da li je branitelj Purda načinio neko kazneno djelo ili ne. I po toj pravno nevažećoj potjernici i zahtjevu Srbije za izručenje, sud u BiH, ne bi smjeo ni raspravljati o meritumu stvari, već ju treba samo formalno odbaciti, jer za bilo kakvo odlučivanje nisu ispunjene temeljne formalne procesne pretpostavke.

U slučaju Purde, kao prva stvar koja se trebala procesno formalno pravno riješiti jest pitanje je li Srbija kao međunarodni pravni subjekt – pravno aktivno legitimirana tražiti izručenje građana Hrvatske, za djela počinjena u Hrvatskoj, pa tako i Purde?

To je pitanje svih pitanja u slučaju zahtjeva za izručenje hrvatskog branitelja Tihomira Purde, jer se pojavljuje kao prejudicijelno pitanje, bez kojeg rješenja nije moguće donijeti nikakvu drugu pravno valjanu odluku o meritumu same stvari tj. da postoji ili ne postoji činjenični supstrat koji tvori elemente kaznenoga djela za kojeg ga se tereti i traži izručenje.

To su trebali najprije istaći u svojim notama Ministarstva pravosuđa RH i BiH, prema Srbiji, a ako Srbija i dalje ustraje na izručenju, to je kao prejudicijelno pitanje trebao riješiti sud u Osijeku, a i sud u BiH po službenom postupanju, ali i po uputstvu Ministarstava pravosuđa RH i BiH, ali i same Srbije, kad bi ona istinski stvar htjela rješavati pravno, a ne politički.

Kako to izgleda u praksi ilustrirat ću jednim hipotetskim slučajem. Možete li zamisliti da je neki američki kriminalac negdje u New Yorku ubio dvojicu Hrvata američkih državljana, pa je taj kriminalac potom pobjegao u Kanadu, i da je za njime Hrvatska raspisala potjernicu putem hrvatskog interpola, pa da ga je Kanada po toj tjeralici uhapsila i da je Hrvatska zatražila njegovo izručenje. Prvo što bi američko pravosuđe učinilo postavilo bi prigovor kanadskom pravosuđu – da Hrvatska nije pravno aktivno legitimirana tražiti njegovo izručenje. I to bi sud u Kanadi u jednom danu riješio i ne bi odbio, već bi odbacio hrvatski zahtjev za izručenje zbog nepostojanja pravne ovlasti (aktivne legitimacije) Hrvatske za izručenje. Laički rečeno – taj kriminalac nije napravio ništa što se tiče Hrvatske, pa Hrvatska nema ni po kojemu propisu formalno pravo tražiti njegovo izručenje.

Potpuno je identična situacija sa hrvatskim braniteljem Purdom. Djela koju mu se pripisuju, inkriminiraju (bez obzira da li lažno ili istinito) učinjena su poslije međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, dakle učinjena su više ne u Jugoslaviji, ili Srbiji, već u međunarodno priznatoj državi Republici Hrvatskoj koja je to postala danom odluke o samostalnosti, a djelo je počinjeno na njenom teritoriju. Za pametnoga je to dovoljno, da što god Srbija navede u svojim „optužnicama" za donošenje odluke nije mjerodavno, bilo što da pruži u dokaz svojih tvrdnji – nije mjerodavno. Mjerodavno je samo da li je formalno pravno aktivno legitimirana kao pravni subjekt – tražiti Purdino izručenje ili ne? Odgovor je kristalno jasan – Srbija formalno pravno i međunarodno pravno nema aktivne legitimacije da traži izručenje niti jednoga hrvatskoga branitelja za bilo kakva djela ili nedjela počinjena na području suverene države Republike Hrvatske. To je trebao biti i pravni i politički poklič svih hrvatskih političara i posebno - Predsjednika države, Predsjednika Sabora i Predsjednice Vlade RH. Svi oni koji su završili pravni fakultet, njima se ovakvo „pravno" ponašanje ne smije i ne može oprostiti.

Ako im je to znanje u struci, kakvo im je tek ono drugo političko koje nikada nisu ni učili.

I zato hrvatski branitelji – ne bojte se!

Još mali dodatak tekstu;

Sjetite se samo kad su počela ratna događanja u Vukovaru, međunarodna zajednica je poslala svoje promatrače. Promatrače?! – Što oni imaju promatrati?! Nije u igri vojni poligon i mirnodopska vojna vježba! Ili neki viteški turnir. Oni su trebali promatrati umiranje Hrvatske – in vivo! Njeno zauvijek nestajanje sa ovih prostora. I o tome su željeli imati izravne svjedoke, promatranje uživo i neposredno. I unaprijed su držali spušteni palac prema dolje! Jer su bili više nego sigurni – u pobjedu. Doista! Više nego sigurni!

Ali, oni nisu znali da to i neće biti pravi rat, već – samo bijes poraženog đavola. I naišli su na narod koji je upravo po tom pitanju u Europi moralno najjače naoružan. I zato nisu uspjeli. Jer to je posve drugačiji karakter rata od onog kojeg oni uče iz svojih vojnih enciklopedija. I nisu znali da je to posljednji duhovni krik Nemanjićeve dinastije opsjednute vlašću, koja je samu sebe osudila na propast jer se i duhovno pridružila silama zla.

(Kad je Nabukodonozor kralj Asiraca, poslao svoga vrhovnog zapovjednika sve vojske Koloferna na Betuliju da porazi Židove (koji su bili nikako naoružani) Holoferno je upozoren da s tim narodom bude vrlo oprezan, jer da moć toga naroda ne leži u oružju već u pouzdanju u Boga, i da će se osramotiti. Ali nije poslušao. I znamo da mu je cijelu brojnu vojsku porazila samo jedna žena - Judita. I osobno mu odsjekla glavu. Doista.

Kad su srpski generali Mrkšić, Šljivančanin i Radić ušli u razoreni Vukovar, na koji je palo oko tisuću različitih razornih projektila po glavi stanovnika, (s topničkim dnevnicima) pa su tamo zatekli tek šačicu branitelja – pitali su ih - Pa dobro, tko je onda pobio toliku našu vojsku?

Mučeništvo Vukovara je mrlja na savjesti europskih i UN političara. I zato ne bojte se! Dolazi novo vrijeme u kojem ćemo mi biti slavljeni kao moralni heroji – kao heroji Istine, a oni (svi oni međunarodni čimbenici i svi koji su u toj prljavoj sotonskoj antimarijanskoj raboti na bilo koji način sudjelovali) sramit će se i svoje sjene. Tamo se je zaplesalo plesom ludih...! Ovo što se sada događa to su samo zadnji trzaji umirućeg Zla...! I još jedan dokaz da mnogi iz povijesti nisu ništa naučili.

Mile Prpa
Hrvati Amac