Rebalans morala

Što to znači kada se u proračunu neke države, ili u nekoj proizvodnoj firmi i sl. radi rebalans? Objašnjenje proizlazi iz same riječi – rebalans. Rebalansirati, dakle ponovno napraviti balans ili ujednačenost ili ravnovjesje između prihoda i rashoda. Postoje dvije vrste rebalansa, onaj negativni kad je rashod veći od prihoda i onaj pozitivni kad su prihodi veći od rashoda. Ovaj drugi je vrlo rijedak, možda se spominje u zemljama koje žive na izvorima nafte.

Vlada RH našla se na stotinu muka kako pokriti veliku razliku između rashoda i prihoda. Čitajući dnevne tiskovine, kojima inače baš previše nikada nisam vjerovao, taj raskol između prihoda i rashoda iznosi oko 14 milijardi kuna ili oko dvije milijarde eura. Zgodno!? Ako se oni u vladi smiješe na toliki nepokriveni rashod, na njih se može primijeniti samo ona narodna izreka – čuvaj se vedrog neba i nasmijanog gazde.

Ma kakav god rebalans da napravimo, on neće uspjeti ili će samo privremeno uspjeti. Bilo što da se poduzme (restrikcije potrošnje, primanja i sl.) ili nova zaduženja u inozemstvu u pravcu ravnovjesja državnih prihoda i rashoda to jednostavno neće niti može uspjeti. Onaj koji čita ovaj tekst – pitat će se zašto?!? Zato jer treba najprije rebalansirati uzroke koji su doveli do takvog stanja državnog proračuna.

Temeljni problem hrvatske politike gotovo od samog početka pa sve do danas, na brojnim područjiuma društvenog i političkog, a posebno gospodarskog djelovanja – je nemoral! Rasipništvo ga prati u stopu kroz bolesni karijerizam političkih i gospodarskih skorojevićevskih struktura

Izbaciti iz državne i gospodarske politike, a posebno iz zakonskih i drugih propisa sve što je rastrošno, nepošteno, nepravedno, neistinito, nedomoljubno, nečestito – drugim rječima uzeti novu metlu i njome temeljito, oštro, ali nadasve pravedno pomesti svu Hrvatsku od kojekakvih političkih, a posebno divljih menadžerskih štakora koji su zasjeli u sve strukture političkih, gospodarskih i inih državnih institucija na svim nivoima - od lokalne, preko županijske pa sve do najviših tijela državne vlasti, a koji uvijek i u svim situacijama ispred općeg, ispred zajedničkog, nacionalnog, domoljubnog, državnog i ukratko narodnog interesa stavljaju svoj sebični osobni interes ili interes svoje grupacije kojoj pripadaju.

Kriza u Hrvatskoj je opća, izvorno unutarnja, nenametnuta izvana – ona proizlazi iz krize morala od kojeg je zloćudno oboljelo hrvatsko nacionalno tkivo sve do opasnosti ugroze samih temelja države. Kriminal više nije u podzemlju, već se preselio u nadzemlje gdje su mu širom otvorena vrata i gdje se nalazi najveći kolač od kojeg se može nekažnjeno odgristi. Grijeh struktura sve više se očituje i manifestira kao ponašanje pijanih milijardera, koji su razbucali državno gospodarstvo i uništili domaće bankarstvo. Slijepo slušaju europske političke komponente koje niti malo ne vode računa o interesima Hrvatske, već samo o tome što će joj uzeti i kako je obuzdati. Najnoviji primjer gdje europska birokracija traži da se proda i zadnja hrvatska banka i to ona Poštanska. Dok obrnuto, Francuzi, Talijani i drugi ne samo da ne rasprodaju svoje domaće bankarstvo, već se trude da ugrabe i ono u tuđim državama. Država koja nema svoje bankarstvo je poput čovjeka koji je svoju lisnicu povjerio na čuvanje stranom, nepoznatom i neprovjerenom čovjeku.

Gdje je moral i poštenje naših čestitih djedova? Gdje nam je politički, domoljubni i gospodarski ponos. Povjerenje naroda u državne i vladajuće strukture kopni kao snijeg, još je ostala samo jedna na moralnom planu, zadnja kojoj narod vjeruje, a to je naša časna Crkva u Hrvata koja nikada nije izdala narodne intererse, niti u najtežim situacijama iz povijesti, pa i pod cijenu i vlastite teške žrtve.

Nama treba rebalans morala, njegovo ravnovjesje – između povjerenja i poštenja. Sve što je državno za svakog pojedinca treba biti najviša svetinja, a ne predmet pljačke, otimačine, rasipništva i nebrige!

Postali smo problem sami sebi. Olako smo se odrekli najvećih nacionalnih vrijednosti i svetinja. Politika se vodi kratkoročno po sustavu – daj nam danas. Takva politika nije dugog daha i od nje se ne može ništa dobro očekivati. Sudbina Hrvatske je u rukama nepouzdanih ljudi. Ta nepouzdanost ima široki dijapazon, od toga da su nepouzdani što su nestručni, što su nesposobni, što su nepošteni, što su neodlučni, što nemaju kad zatreba čvrsti stav, sve do one kategorije koji politički nisu pouzdani i u koje narod ne može vjerovati, jer su zadojeni nekom drugom ideologijom koja nije u interesu naroda. Nikada se ne zna kakav će politički potez povući (slučaj Srba), a narod očekuje da svaki politički potez političkog vrha beziznimno bude samo – interes, dostojanstvo i boljitak Domovine i svih njenih građana.

Političari na nivou države su uvijek i beziznimno na prvoj liniji obrane Domovine od svih, i bilo koje vrste nasrtaja na Hrvatsku. Ta prva linija je slabašna, nesigurna, nema vizije, ne sagledava problem u cjelini. Ona luta, vodi strančarsku politiku – što dulje ostati na kormilu vlasti. Ne znaju iskoristiti komparativne prednosti koje Hrvatska ima kao rijetko koja zemlja u svijetu.

Na političkom planu gotovo da su sve stranke krahirale – na ovaj ili onaj način. Dominira (skriveno) ljevičarstvo u najjačim strankama, koje kao da se pripremaju za neku drugu već doživljenu političku asocijaciju na ovim prostorima. Politika Hrvatsku ne shvaća ozbiljno! Sredstva priopćavanja su potpuno antihrvatizirana. Traže se i najmanje natruhe nevaljalog, da bi se tom „nevaljaštinom" prema vanjskom svijetu procijenjivala cijela Hrvatska, tj. njen narod.

Hrvatska politika (jedina na svijetu) se odrekla jedinstva nacionalnog korpusa domovinske i iseljene hrvatske i svih gospodarskih i političkih prednosti koje bi takvo jedinstvo moglo pridonijeti narodu.

Gospodarska kriza je i politička kriza. To je uvijek bila! Ova gospodarska kriza je autohtono samo naša, naša hrvatska i nije uvezena iz „svjetske" gospodarske krize. Brojne države svijeta nisu obuhvaćene svjetskoim krizom. Hrvatska se izgubila i gospodarski i politički sama u sebi. Najteže je pronaći čovjeka koji se izgubi sam u sebi.

Hrvatski sabor postao je brbljaonica, postao stranačka svađaonica – gdje nam je dostojanstvo nekadanjih parlamentaraca koje je narod izabrao. Sve više postaje jasno – Hrvatska se ne shvaća ozbiljno. Hrvatski sabor je zadnje mjesto na svijetu gdje so govorilo živim latinskim jezikom. Ponekada razmišljam o tome i žalim što i do dan danas latinski jezik nije ostao kao službeni saborski jezik! Barem ne bismo imali brbljavce, a i narod bi mislio da se radi o učenim ljudima.

Rebalansirajmo naš moral, rebalansirajmo naše savijesti, rebalansirajmo naš odnos prema narodu i Hrvatskoj, prema zajedničkom dobru. Tu pouku upućujem ponajprije političarima i gospdarstvenicima. Prije nego bilo što napravite, sjetite se da niste – Pale sam na svijetu. Tu smo dječju priču svi davno naučili. Postoje i drugi!

Kad sve to učinite tada više nikada neće trebati rebalansirati – Državni proračun!

Mile Prpa
Hrvati Amac