Čeka se kompromis o glasovanju dijaspore

Upravo ovaj naslov pročitah u današnjem Vjesniku (10. 02. 2010) „hrvatskom političkom dnevniku“, i moram priznati da me je taj naslov uzrujao. Inače se nikada ne dam emocijama da sa mnom vladaju, a posebno ne s mojim razmišljanjem, jer emocije su najveći neprijatelj čovjeku, a pogotovo čovjeku kao mislećoj kategoriji, a još manje odgovaraju onome čije se misli prenose preko medija.

Netko dobronamjeran i neupućen, kad bi pročitao samo ovaj naslov, a ne bi čitao sadržaj teksta, mogao bi shvatiti da Hrvatska vlada na čelu s Premijerkom pregovara sa Hrvatskom dijasporom, sa njenim uglednicima iz čitavog svijeta, sa čelnicima i predstavnicima Hrvatskog svjetskog sabora, sa čelnicima i predstavnicima Hrvatskog svjetskog kongresa, sa čelnicima Hrvatske bratske zajednice, sa čelnicima Hrvatske stranke zajedništva, sa hrvatskim uglednim znanstvenicima u dijaspori, gospodarstvenicima, hrvatskim udruženjima, političkim strankama BiH, visokim političkim dužnosnicima u BiH, s Vojvođanskim Hrvatima, predstavnicima Molučkih i Gradišćanskih Hrvata i neka mi oproste oni koje nisam spomenuo, jer sam naprosto ljut, i taj tko je dobronamjeran i tko bi pročitao samo taj naslov mislio bi - da ih je sve gospođa Premijerka pozvala u Hrvatsku u neku veliku kongresnu dvoranu i da snjima pregovara o položaju hrvatske dijaspore i njihovom glasovanju i da s njima treba postići sporazum. Ali ne, Bože, koje li bijede! Ona o sudbini i pravima petmilijunske hrvatske dijaspore razasute diljem svijeta, kao o bezličnoj masi, pregovara s oporbenim čelnikom, sljednice ex komunističke partije Zoranom Milanovićem.

Ustavne promjene, ili izmjene Ustava RH, da je to slučaj u nekoj drugoj državi koja nije banana država, poput Italije, Izraela, Irske, Francuske ili neke druge, po pitanju sudbine njihove dijaspore, ti pregovori bi trajali najmanje godinu dana uz nekoliko održanih velikih znanstvenih skupova, seminara i sl. iz kojih bi se iskristaliziralo što je najbolje rješenje i za matičnu državu i za njenu dijasporu. Pojedine političke stranke bilo da su na vlasti ili u oporbi, u tim pregovorima ne bi ni mogle doći do izražaja, jer bi ti pregovori bili pregovori između dva velika nacionalna corpusa jednog te istog naroda.

Zato, gospođo Premijerko, da sam na Vašem mjestu bilo bi me sram! Gospodine Milanoviću, da sam na Vašem mjestu bilo bi me sram! Gospodine Predsjedniče Sabora RH, da sam na Vašem mjestu bilo bi me sram! A posebno gospodine Šeks, da sam na Vašem mjestu bilo bi me ponajviše sram!

Niti su hrvatski narod, niti pet milijunska dijaspora nečija privatna prćija, a ponajmanje prćija hrvatskih političkih birokrata poput Vas, koji si sebi dozvoljavate da o njegovoj sudbini odlučujete u kabinetskim „pregovorima“ uz kavicu, kao da je riječ o pet milijuna krumpira u Domovini, i o pet milijuna krumpira u dijaspori!

Kao što hrvatski narod u Domovini ima svoju dušu, i to onu plemenitu, toplu, ljudsku, senzibilnu, domoljubnu, bogoljubnu, ali i čovjekoljubnu i nije mu svejedno što će politika činiti, jednako tako i, onaj po prilici pet milijunski corpus Hrvata u vandomovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj, ima istu takvu dušu, kao i narod u Domovini, a uz to je još i Hrvatska-ljubiv! Vi to nikada nećete moći razumijeti i shvatiti, i zato ne sagledavajući problem niti u segmentu, a kamoli u cjelini i pokušavate pregovarati o sudbini tog naroda samo s jednim oporbenim političarem, a i ne pomišljate o organizaciji medjusobnih pregovora između nacionalnog corpusa u Domovini i nacionalnog corpusa u vandomovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj.

Izmjena Ustava nije ničija privatna prćija, niti jednog političra i niti jedne političke stranke, bilo u oporbi ili na vlasti. Izmjena Ustava je sudbonosno pitanje koje se tiče cijeloga naroda, kako onog u Domovini, jednako tako onoga razasutog diljem svijeta, a posebno i onog naroda koji živi u drugim susjednim državama koje sticajem povijesnih okolnosti nisu ušle u sastav Hrvatske države!

Svako prekrajanje Ustava koje služi interesima pojedine političke stranke ili strukture, a ne služi interesima nacionalnog corpusa svih Hrvata svijeta nije i ne može biti legitimno, pa makar za njega glasali sve iti jedan zastupnik u Saboru. Političke igre oko izmjene Ustava da bi se lakše postigao rezultat „za“ ulazak u EU, su nelegitimne. Narod, kao prvo, ima pravo unaprijed znati u kakvu se političku i naddržavnu zajednicu uključuje, i zašto se u istu uključujje i koja mu dobra ili koja zla takvo uključivanje donosi. Za pravovaljan ulazak u takvu naddržavnu zajednicu mora glasati većina svih glasača i domovinske i iseljene Hrvatske, jer je riječ o sudbonosnoj odluci i nitko nema pravo mimo volje naroda i u ime naroda donijet takvu sudbonosnu odluku, poput one najtragičnije odluke u našoj povijesti - odluke „Narodnog vijeća“ u Zagrebu o prisajedinjenju Slovenije, Hrvatske i BiH sa Srbijom 1918.g., bez suglasnosti i Hrvatskog Sabora i bez suglasnosti Hrvatskog naroda kao cjeline, ali i naroda u Sloveniji i BiH. Ovo tim i više, jer već ima i najmanje par država koje ističu da im je najveća povijesna greška bila ulazak u EU.

Prošla su vremena kad se moglo manipulirati sa narodom, a danas narod postaje „misleća kategorija“, ako ne narod u cjelini, a tada zasigurno njegovi brojni intelektualci, koji se više ne broje u stotinama ili tisućama, već i u stotinama tisuća. I upravo ta misleća kategorija progovara i kroz ovaj članak, kao njihovo, makar u jednom tek malom segmentu - glasnogovorništvo!

Sticajem okolnosti i sâm sam uključen u razmišljanja o odnosima dijaspore prema Domovini, o njenim traženjima i njenim ponudama, koja su isključivo dobronamjerna i žele pridonijeti svestranom izlasku Hrvatske iz ove baruštine i svake moguće krize, a ponajviše moralne u koju je upala, i moram Vam reći da je njihov pristup vrlo širokogrudan, ali i dijamentralno suprotan od Vašeg koji je obojen političkim interesima, i interesima struktura i ne vodi ka dobru, a njihovo mišljenje ne želite niti čuti, a kamoli provesti!Cijeli život živim u domovini, ali itekako imam razumijevanja i za naše iseljeništvo. I nikada ne mogu i neću prihvatiti onu Bakarićevu tezu (bivši dugogodišnji komunistički politički čelnik u Hrvatskoj) – da Hrvatska ima najgoru moguću dijasporu u svijetu. Onog momenta kad sam osobno čuo tu njegovi izjavu izravno iz njegovih usta, u samom sebi napravio sam inverziju – upravo obrnuto da Hrvatska dijaspora ima najgoru moguću matičnu državu u svijetu. Čini mi se da je ta Bakarićeva teza i dan danas prisutna u političkom razmišljanju hrvatskih političara, da je još itekako živa i dominirajuća. U tome me nitko ne može razuvjeriti. Uostalom to svakodnevno pokazuju i potvrđuju politički potezi hrvatskih vlastodržaca.

Ali mislim da se varate. Teško da će hrvatska dijaspora dozvoliti takvo ponašanje, a zacijelo ima i podršku u velikom dijelu hrvatskog naroda u Domovini, koji mahom želi i traži svekoliko, institucionalno i pravno povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske po ugledu na druge narode. Jer jedino spajanjem energija domovinske i iseljene Hrvatske u zajednički sinergiju moguće je Hrvatsku izvući iz blata u kojeg je zahvaljujući politici i političarima dobrano zaglibila. Hrvatska ovog momenta nema drugog rješenja, to itekako morate imati na umu!

A te moguće poveznice od obostrane koristi su brojne, one su realne, legalne, domoljubive, suvremene, gospodarski poticajne i sl. I zato Gospođo Premijerko okanite se razgovora sa Zoranom Milanovićem po pitanju hrvatske dijaspore, jer vam taj dogovor neće donijeti ništa dobro ni Vama ni Hrvatskoj, već pozovite predstavnike cjelokupne hrvatske dijaspore vandomovinske i iseljene Hrvatske, skupite ih na jedno mjesto i s njima pregovarajte i sklapajte sporazum, pa makar i „kompromisni“.

Mile Prpa
Hrvati Amac